Search

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče

Tekst: Tina Lončar


I danas, godinu dana kasnije, ne znam kako da pronađem i poredam riječi, a da one što točnije odražavaju osjećaje i misli koje su se tog jutra kovitlale mojom glavom u neobičnom srazu kaosa i nastojanja da pronađem tračak mira. Sjećam se tišine kakvu dotada nikad nisam čula. Sjećam se da je bilo prokleto hladno, neobično hladno za ožujak, sjećam se da sam na ulicama susretala rijeke ljudi u i pidžamama i kućnim ogrtačima i da su se bezglavo vozili u svojim automobilima, bez cilja i plana. Jedina misao koju mogu razabrati jest da se u oluji brige, neizvjesnosti, straha, a potom i tuge, rasplinula, ionako iluzorna, sigurnost u sutra. Rasula se kao polica s knjigama i ona jedna krnja biljka bez lišća koju sam, iz tko zna kojeg razloga, nastojala održati na životu. I znam da sam pomislila kako više nikad ništa neće biti isto. Kada je nervozni cvilež sirena napokon utihnuo, kada smo prebrojali pukotine, preslušali vijesti i konačno udahnuli, kroz glavu mi je prostrujala misao: koliko je samo priča današnji dan ispričao?

I baš kao kad, iz daljine, promatraš automobile kako jure i pitaš se kamo odlaze, ili sjediš na prozoru usred noći i razmišljaš što rade ljudi s upaljenim svjetlima, tako sam se, i tog 22. ožujka pitala kakve se priče pišu negdje tamo na drugom kraju grada ili pak, samo nekoliko ulica daleko. Potres koji je prodrmao Zagreb prije točno godinu dana događaj je koji se ucrtao u našu kolektivnu svijest, događaj koji ćemo, posve sigurno, prepričavati dok smo živi, o kojem ćemo žustro raspravljati kad god netko načne temu i o kojem ćemo još mnogo redaka ispisati, događaj koji je zauvijek promijenio naš grad i ulice, ali i naše živote. No, iako se utaborio u našu "zajedničku" svijest, svatko od nas ima neku, samo svoju priču. Ili možda tek misao, neku novu spoznaju. Nešto samo svoje, nešto što će zauvijek krojiti njegove uspomene. Upravo zato, odlučili smo obilježiti ovaj dan fotografijama, ali i pričama koje iza njih stoje. Premda ih je ponekad teško pretočiti u riječi.

DARIO DUNAJ

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 1)

"Ima samo par trenutaka koji ti se urežu u pamćenje za čitav život, a takav je bio i ovaj. Kad te iz sna probudi buka, sve se oko tebe trese i taj neki osjećaj koji nikada prije nisi iskusio. Onih par sekundi da se mozak sabere i nađe idealno rješenje za zadanu situaciju. Nakon urušavanja gomile cigli i prašine od koje nisi mogao vidjeti ništa oko sebe, te kad shvatiš da si neozlijeđen, ali unatoč brzini reakcije i sabranosti i dalje ne možeš povezati sve podatke oko sebe, mozak je ipak uspio sabrati dovoljno razuma da uzmem aparat i jedan od tih prizora koji će ostati u mom umu do kraja života zapravo uspijem i zabilježiti kao analognu fotografiju. Za sve one neke druge ljude koji će za ovu osobnu priču možda čuti i za 30 godina. Definitivno sam zahvalan što je unatoč svemu, sve prošlo bez fizičkih ozljeda i što je čitavo iskustvo, iako šokantno, samo proširilo spektar spoznaje zbog čega sve treba biti zahvalan, svaki dan. A od tada, dan po dan i svi skupa u neko bolje sutra."

ALEKSANDAR VRTARIĆ

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 2)

"Potres sam dočekao budan. Najavio se kratkim udarima u prozorska stakla nakon čega je pokazao zube, dovoljno da se zgrada od 10 razina počne tresti, savijati i poskakivati kao kutija šibica na dotrajaloj perilici koja poskakuje kod centrifugiranja. U tim trenucima, u stanu na šestom katu se zaista činilo kako ovo nijedna zgrada ne bi mogla izdržati. Prodorni zvuk tutnjave se miješao s vrištanjem i plačem, s gomilom glasova preplašenih ljudi i djece.

Najglasnija, daleko glasnija od samog potresa, bila je susjeda Katarina koja je neumorno vikala: "Susjed moj, susjed moj, nemoj me ostaviti samu! Vodi me van, van me vodite, bojim se!". Katarina je tada imala 83 godine i živjela je sama u unajmljenom stanu. Teško je hodala, a kao pomagalo je koristila sušilo za rublje koje bi vukla za sobom kao hodalicu. Kad se tlo odlučilo malo primiriti, baka Katarina je vikala samo moje ime. Toliko glasno da su je čuli stanari sa svakog kata. Kad sam došao u njen stan i pitao ju treba li nešto i da li je jela rekla je da nije i da bi voljela da joj skuham pileći paprikaš. Ne bilo kakav; "Napravi mi pileći paprikaš, ali stavi malo celera, krumpir neka ne bude premekan, a meso stavi samo bijelo. Gladna sam, nisam jela cijeli dan." Naravno da sam ga skuhao i Katarina je rekla da je bio najbolji ikad. Znanost kaže kako se informacije o vremenu i prostoru pohranjuju u istom dijelu mozga u kojoj se obrađuju mirisi i vjerojatno ću do kraja života miris paprikaša povezivati s potresom.

Kasnije te nedjelje, obišao sam grad koji je izgledao kao ratište. Zagreb je ranjen, ozbiljno i teško. Tog jutra i nekoliko narednih dana nije bilo vremena za fotografije. Neke koje sam snimio su tek osobni dnevnik, podsjetnik na vlastite emocije s kojima sam se nosio tih dana. I danas pamtim svaku sekundu tog potresa i svaki idući koji je došao nakon njega. Pamtim strah na licima drugih, uzbuđenje, poniznost i strahopoštovanje prema tolikoj snazi protiv koje se nemamo čime braniti."

TOMISLAV GAŽIĆ

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 3)

"U tom trenutku svi smo odjednom bili isti. Bez obzira na izgled, bez obzira na stalež. Svi smo imali isti strah, nevjericu, svi smo brinuli za svoje bližnje... Na tren smo pokazali jedinstvo."

ANA ŠESTO

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 4)

"Na prvom je uobičajeni, nedjeljni, američki srcedrapateljni filgud film u kojem su zgrade prekrasne, dimnjaci cijeli, radijatori griju, lusteri na svom mjestu, auti bez ogrebotine i friško oprani, a glumci i glumice makeupirani do zadnje trepavice. Uz to, ni riječi u titlovima o koroni. Gledam ga, topim u ustima neki industrijski biskvit i nikako se koncentrirati. Procjep na desnoj strani iznad televizora, kroz koji konačno imam iz sobe pogled u kuhinju odvlači mi pozornost. Funkcioniram kao tektonska ploča bez okretaja." (Silvija Šesto, crtica iz knjige "Potresne Zagrebalice" koja izlazi u lipnju)

ZVONIMIR FERINA

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 5)

"Ova fotografija je nastala dan nakon velikog zagrebačkog potresa, u Hrvatskom glazbenom zavodu u Gundulićevoj ulici. Pozvan sam da dokumentiram štetu koja je nastala u prostoru kojeg izuzetno volim. Prolazeći kroz dvorane i radeći, najviše od svega me se dojmila tišina, tišina u prostoru koji je u mojem sjećanju, samo donedavno, bio tako živ, pun gudača, nota, koraka i melodije. Gledajući ovu fotografiju nakon godinu dana na njoj vidim još jednu stvar koju smo uzimali za gotovo, blisko složene stolice u publici, sada samo relikt prošlosti..."

INIA HERENČIĆ

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 6)

"Sunce je zašlo. Prošlo je gotovo 12 sati od potresa, a ovo prozorsko staklo još čeka da bude postavljeno. Od pruge do pruge, Trgom Francuske Republike prosuli su se vojnički šatori koje su mnogi volonteri pod maskama i rukavicama došli sagraditi kao mjesto gdje se ljudi iz centra, sa sada stanovima bez krova, mogu doći skloniti."

BORNA FILIĆ/PIXSELL

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 7)

"Fotka je snimljena u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici otprilike sat vremena nakon potresa. Kako je dolazilo puno informacija o razrušenim lokacijama jedna od informacija je bila i da je nastradala bazilika. Na samoj lokaciji izvana je izgledala poprilično dobro. Bilo je nešto otpale fasade i pokoja cigla, no unutra je bio pravi šok. Cijeli strop crkve urušio se i pao na prostor predviđen za vjernike. Da bi u jednom kadru prikazao javnosti razmjer štete, popeo sam se na crkveni kor koji je također bio u poprilično lošem stanju. Svakim korakom odlamali su se još pojedini komadići ograde samog kora. Sada kada razmišljam možda i nije bila najbolja ideja izvoditi takve egzibicije, ali vrijedilo je riskirati i dokumentirati povijesnu situaciju. Taj dan ću definitivno pamtiti do kraja života."

JOSIP ŠUŠA

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 8)

"Vratiti se doma i otkriti što je sve nestalo u trenu. Mi smo prošli super. Televizor je pao i puknuo mu je ekran. Da smo barem pričekali s kupnjom koji dan. Bio je nov. Slušali smo TV kao radio. Kao nekada, očekujući neizvjesno sutra. I dan danas osjetim fantomske potrese."

ERNEST MAZAREKIĆ

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 9)

"Tog su dana najavili rušenje tornja Zagrebačke katedrale. Došao sam u 10 sati na lokaciju i ništa nije išlo po planu. Naravno. Bezbroj puta sam mislio otići kući jer sam izludio čekajući. Oko 15 sati, dok sam sjedio na trotoaru, prišla mi je starija gospođa i rekla: 'Imam susjedu koja ima savršen pogled na katedralu, želite li možda da ju pitam možemo li čekati kod nje na balkonu?'. Nakon tri sata, čekajući s dvije nepoznate gospođe, napokon smo dočekali rušenje sjevernog tornja katedrale. Ta tri sata nisam spustio aparat, ruke su mi otpale, a nisam ponio sa sobom stativ da si olakšam posao. Bio sam napet jer nisam znao kad će ga rušiti. Mobitel mi se ugasio i nisam mogao pratiti vijesti. Pola sata prije rušenja digli su se dronovi, mislim da ih je bilo oko šest i stvarno sam mislio da je to trenutak koji sam čekao, ali nakon 15 minuta su se spustili i pitao sam se jel’ stvarno moguće da je sve odgođeno. Ali ubrzo su opet podignuli dronove, opet ja na poziciji ne ispuštam fotić iz ruke, čujem kako zvoni crkva i kažem si: “Kad prestane zvoniti rušit će ga”. I eto, tako je nastala fotografija koju ću zauvijek pamtiti."

KRISTIJAN SMOK

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 10)

"Fotografije koje sam snimio su dokumentarnog karaktera, a osjećao sam isto kao i svi ostali, šok i nevjericu."

DOMAGOJ SEVER

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 11)

"Danas mi je iskreno žao da nisam fotkao grad na sam dan potresa, bilo mi je žao već i taj dan, ali emocije su bile presnažne, a i strah od corone je učinio svoje. Kao fotograf trebao sam biti na ulici, a ne sam sjediti u autu gledajući kako padaju pahulje snijega i iščekivajući novo podrhtavanje. Tek nakon par tjedana uzeo sam fotoaparat u ruke i prošetao centrom grada koji je već bio oblijepljen crvenim, žutim i zelenim naljepnicama. Tramvaji nisu vozili, Zrinjevac je bio veliko parkiralište, a vatrogasci su uređivali pročelja zgrada... Teško je uopće opisati pomiješane osjećaje tuge i ljutnje koji su me obuzimali, a možda najbolja slika situacije u gradu bilo je ispleteno slomljeno srce na ispucalom zidu na Gornjem gradu."

MARY CRNKOVIĆ-PILAS

Godinu dana kasnije: fotografije koje pričaju priče (фото 12)

"Iako jako volim uličnu i dokumentarnu fotografiju, posebno mog dragog Zagreba, nisam mogla isti dan ići van i slikati potres, emocije su bile prejake. No nakon par dana sam ipak odlučila otići van i dokumentirati štetu. Prvo mjesto koju sam posjetila je bila katedrala gdje ugledah tri časne sestre, s koferima, kako hodaju prema njoj. U jednom trenutku jedna od njih uperi prst na strašan prizor - ogromnu rupu na krovu samostana."

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više