Search

Grgo Zečić: oči gospođe Markić

Grgo Zečić: oči gospođe Markić

Sprema li se mračno doba za žene u Hrvatskoj?


Image: pixsell

Nisam žena i ne znam kako je biti žena. Pogotovo na našim prostorima, gdje patrijarhalne struje i dalje dominiraju. Bez obzira čujete li ih s oltara ili iz opskurnih medija.

Žene volim, inspiriraju me, imam sreću biti okružen s predivnim ženama. Neke su moje dobi, neke su par desetljeća starije i prepune mudrosti. Za mene su žene izrazito jači spol od muškaraca, jer prirodna uloga, kao i ona društvena koja im je često nametnuta, teret je s kojim se niti jedan alfa mužjak ne bi mogao tako lako nositi. Ali kako vrijeme ide naprijed tako se ženski glas sve više gubi u Hrvatskoj. Već sam pisao o tome kako mi distanca od vlastite zemlje pruža objektivniju perspektivu jer sa strane mogu promatrati sve što se događa. Teško mi je napasti ženu i ne želim da se ovo percipira kao bilo kakav zločesti napad. Želim napasti ideologiju koja me u 21. stoljeću šokiraI sve se to događa u srcu navodno suvremene, moderne Europe odnosno u našoj državi. Ideologija koju promovira gospođa Željka Markić zastrašujuća je tama. Tunel koji vodi u mrak bez ikakve naznake svjetla. Za mene osobno to je tunel nepovratne jeze. Čvrsto držim da su krajnje neukusni i neprimjereni komentari na račun fizičkog izgleda gospođe Markić jer komentatori vole ponekad udarati nisko, primitivno. Kao ljudsko biće mogu gospođu Markić uvažiti jer svatko ima pravo na svoje mišljenje, koliko god ono bilo radikalno. Opasnost nastupa kada mišljenja prelaze u djelo. Fasciniran sam ljudskim očima, što je ironično s obzirom na nekoga tko ne izlazi iz kuće bez sunčanih naočala, ali za to postoje sada već opravdani, medicinski razlozi. Dakle, fasciniraju me ljudske oči, pogled koji govori više od bilo kojeg govora. Samo oči.

Kada sam prvi put vidio oči gospođe Markić, osjetio sam verziju straha koja je teško opisivaNije to nekakav neposredan, dramatičan strah već strah neugode i što je najvažnije: strah moći. Ima nešto moćno u očima gospođe Markić. Nešto previše moćno, iskonsko. Teško opipljivo, ali opasno. Opasno do te mjere da ju ne mogu pogledati u oči pri javnim nastupima, a daleko sam od osjetljive prirode. Po prirodi sam impulzivan, ali izuzetno analitičan i nepogrešivo instinktivan, što mi je u životu donijelo i pobjede i poraze. Nemam super moći niti si pripisujem nadnaravne sposobnosti, daleko od toga. Ali u oči gospođe Markić ne mogu gledati, okrećem glavu ili se fokusiram na ljude iza nje ili novinarku koja postavlja pitanja.

Nakon desetljeća psihoterapije mogu s hrabrošću zaključiti da je moj strah primordijalan. I to ga čini još opasnijim. Kada vidim stotine klinaca kako s ustaškim obilježjima na Thompsonovom koncertu skandiraju "za dom spremni" to gledam sa smiješkom jer što oni znaju ili misle da znaju? Buntovnost dolazi u mnogim oblicima. Ima vremena za edukaciju i život razoruža naša uvjerenja kada najmanje očekujemo. Kada vidim par tisuća ljudi u centru metropole koji skandiraju istu parolu koja dopire do zidova nekadašnjeg ureda novinarke Mirjane Rakić, onda se naježim. Pogotovo kada joj se "poklanja" četnička kapa u ime "silovanih žena" jer, eto, vlasnik te kape je četnički silovatelj.

Žene se kod nas prelako uzima u usta, iskorištava kao oružjeRakić je za vrijeme rata redovno izvještavala i to često s terena. Pratila je sve što se događalo u Daytonu i uvijek se percipirala kao izvanredni profesionalac. Problem je sto je žena imala mišljenje. U našoj, navodno modernoj zemlji, nitko od uglednih intelektualaca nije reagirao na napad na Mirjanu Rakić i akt kojim ona "zaslužuje" četničku kapu koja simbolizira "silovane žene". Ništa ne može simbolizirati tako okrutno napadnute žene osim zastrašujućih paklenih rana s kojima se bude i s kojima pokušavaju usnuti. Ali sa ženama se kod nas tuče kao da su alat koji nema pravo govora, već u njihovo ime govori šačica ljudi iz kojih ono humano isparava.

Kao primjerice svećenici, koji ih usred svete mise časte raznim "titulama" i "pridjevima". Neki će reći da preuveličavam, ali kada cijeli niz "incidenata" stavite na jedan papir točku po točku, onda ćete lako zaključiti da se sa ženama kod nas udara. Te oči gospođe Željke Markić kojih se iskreno bojim, ne kategoriziram kao ženske ili muške. Oči su oči. Prvi strah sam osjetio 2013. godine kada sam ih po prvi puta ugledao. Gospođa Markić izuzetno je inteligentna žena, izvrstan govornik te posjeduje sposobnost da vas s lakoćom, bez ikakvog podizanja glasa gotovo pa zavede. Tako je zavela i stotine tisuća građana pod geslom "U ime obitelji". Kada sam proveo internu, obiteljsku anketu o tome što taj referendum točno znači, gotovo svi članovi moje obitelji, pa čak i oni visoko obrazovani, ponosno su izjavili "to je borba za obitelj". Kada prosječnom građaninu kažete da potpiše inicijativu "U ime obitelji", naravno da će to automatski napraviti bez obzira što ne zna točnu agendu ideološki visoko razvijenog spina. U tom kontekstu gospođa Markić pokazala se kao izvanredan lider pokreta i simbol zaštite "hrvatske obitelji". Bila je to vrhunski upakirana kampanja kakvu provode najiskusniji PR stručnjaci u političkom svijetu. Kako natjerati masu da automatski reagira na geslo koje zbilja zvuči - prirodno. Jer "U ime obitelji" zvuči prirodno. Ali objasniti genezu toga što obitelj predstavlja i kako se razvija u modernom društvu - skrivena je kula od karata.

choice

Gospođa Markić daleko je inteligentnija od cijelog saziva Hrvatskog sabora zajedno. Tog prosinca 2013. godine komentirao sam na jednoj prijateljskoj večeri kako je pobjeda ove kampanje samo početak. Slijede žene. Sasvim inteligentno gospođa Markić se s jednako opasnom, ali znatno blesavijom grupacijom svojih poklonika tada polagano povukla s društvene scene. Znala je da se treba primiriti i krenuti sa sljedećim udarom u pravo vrijeme. Čekale su te njene oči sasvim strpljivo, fokusirano, hladno. I onda su zablistale kada je došao taj trenutak. Ponovno je izabrala sasvim jednostavno, opće prihvatljivo geslo "Hod za život". Tko ne bi hodao za život? Iako je zagazila u kompleksnu temu, uspjela je skupiti i zbiti u redove niz svojih poklonika, koji su prije svega vođeni religijskom ideologijom.

Hoda se protiv pobačaja. Ne hoda se u ime majki čije se naknade režu dok se 24 sata na dan brinu za svoju bolesnu djecu. ne hoda sa za djecu s Downovim sindromom kojima se život potezima raznih institucija još više komplicira. Za njih se ne hoda. Za njih nema kampanji i za njih nema prosvjeda Ali kako će uopće biti masovnog prosvjeda kada se te majke za svoju bolesnu djecu brinu od jutra do sutra, s očima neograničene ljubavi. Hoće li djeca i odrasli s Downovim sindromom sjediti u garaži i izrađivati transparente da bi se borili za prava koja teško razumiju? Oči gospođe Markić, dakle, ne hodaju za život. Vojnički one marširaju protiv prava žena na izbor. Izbor koji možete podržati ili osuditi. Izbor koji možete prezirati ili shvatiti. Ali izbor koji je njihov, radi se o tijelu koje je njihovo. Situaciji, osjećajima, problemima, padovima, nemoći koje samo one mogu razumjeti.

Što ideologija gospođe Markić podrazumijeva? Da žene "odrade" pobačaj kao da se radi o odlasku na manikuru ili masažu? Odluka je to koju ne mogu zamisliti koliko god pokušao jer nisam u cipelama žene koja ima pravo donijeti takvu odluku. Ne znam kako je to. Jednostavno ne znam. Ali iz ono malo iskustva čemu sam svjedočio, znam da je to odluka koja boli do kosti i koja zna proganjati do kraja života. No, njihovo je pravo odluke i nitko na ovom svijetu ne smije uskratiti to pravo. Pravo je to koje je vezano uz njihovo tijelo i njihov život. Kako ograničiti nečiji život?

Sjaj u tim očima gospođe Markić tek se zagrijava jer znamo što slijedi. Vojnički je ona spremna na ultimativnu bitku: referendum protiv pobačaja. Cilj je to koji se odavno pripremao i sastavljao prije nego što će izaći na ulicu. Danas svjedočimo tek prvom činu. Zastor se spustio, samo na kratko. Očito postoji lista u koju oči gospođe Markić gledaju i čekaju taj trenutak kada će markerom prekrižiti obavljenu misiju. Zamislite koji je to osjećaj kada nakon toliko rada, truda, zalaganja, spinova, javnih nastupa, utrošenih sati - konačno prekrižite ono što ste zacrtali i puni elana krenete na drugu točku liste koja se piše krvlju. Ne dramatiziram, jer homoseksualnu zajednicu oči gospođe Markić su prekrižile kao obavljenu misiju. Za sada. A tko može zaboraviti krv prve LGBT parade u Splitu? Ili napade koji se i dalje događaju, provincije u kojima biti homoseksualne orijentacije doslovno može značiti život ili smrt. To je krv. Baš kao što je prvi čin mračne sage o uskraćivanju prava ženama isto tako ispisan krvlju. U demokratskom svijetu svatko ima pravo na mišljenje koliko god ono smetalo ili zadiralo u ljudske slobode, ali što ako to pravo nije tek sloboda govora, već unaprijed pomno organizirana misija koja je prikrivena geslom "prava na slobodu govora".

Gospođa Markić ne hoda sama. Uz nju hodaju ideologije koje drži na lancu i točno zna kada treba koje biće mraka pustiti i na koliko metara Iza njenih očiju krije se najsnažnija institucija u povijesti: Crkva. Ma zapravo se ne krije koliko koordinira logistiku i propagira ideologiju na mjestu koje je za 86% nacije neupitan moralni kompas: oltar. Tamo su "pederi" istinsko zlo koje je bolest, žene su "štrace" i uglavnom moraju biti poslušne, graditi obitelj sa svojim mužem i ručati nedjeljom kod punice. Gdje postoje zakoni protiv pobačaja? Uglavnom u Južnoj Americi i Africi gdje prevladava Crkva. Meksiko broji 83% katolika, Haiti 80%, Dominikanska Republika broji 95% kršćana, dok je u Kolumbiji 79% katolika. Na listi su Paragvaj, Venezuela, Congo, Gabon, Mali, Uganda i još niz zemalja koje su ili obilježene snagom Crkve, ili pak nezamislivim siromaštvom i općoj pismenosti koja ne doseže niti 10%, u najboljim slučajevima.

Osobno sam rimokatolik. Primio sam sve sakramente i veliki sam poštovatelj poruka Svetog Oca jer njegove izjave na tragu su onoga u što vjerujem da moja vjera jest: vjera tolerancije, razumijevanja i oprosta. Nažalost, taj koncept nije prihvatljiv čak niti najvišim crkvenim krugovima. Dakle, nisam mali komunist niti partizan, niti ustaša, niti udbaš, niti što već ne. Čovjek ne stigne pobrojati sve ideološke etikete u zemlji od 4 milijuna stanovnika. Vjerujem u toleranciju, razumijevanje i oprost. Ali povrh svega, žestoko vjerujem u osnovna ljudska prava, i u ovom slučaju pravo žene koje niti jedne oči ne smiju uništiti. Koliko god one zastrašujuće bile. Inače, intrigantna je činjenica da samo pri dnu ljestvice po broju pobačaja u Europi.

Zanimljive su još neke činjenice koje iz ideologije religije idu u najsvetiju religiju Zapada: religiju novca. Nije slučajno da je rame uz rame gospođe Markić glasno koračala gospođa Orešković, supruga hrvatskog premijera. Prije negoli je slučajno postao hrvatski premijer, gospodin Orešković bio je na vodećim pozicijama farmaceutske grupe TEVA, inače najvećeg proizvođača generičkih lijekova u svijetu, čija je dobit 2014. iznosila oko 3 milijarde dolara. TEVA spada u petnaest najmoćnijih farmaceutskih kompanija, a najsnažnija "divizija" tvrtke je ona koja se bavi razvojem i distribucijom kontracepcijskih pilula. Mediji su izvijestili već 2013. godine kako je TEVA navedena kao aktivni sponzor tvrtke SERMON CRO, samo jedne od tvrtki u vlasništvu gospođe Markić. Samo što je SERMON CRO neregistrirana tvrtka i djeluje kao svojevrsna ekstenzija druge kompanije portfolija obitelji Markić. Inače, radi se o tvrtki koja se uz ostalo bavi kliničkim ispitivanjem lijekova.

Treba li napomenuti da je svojim utjecajem farmaceutska industrija nadmašila duhansku i nekad najunosniju: onu naftnu. Farmaceutski lobij drma američkim predsjedničkim izborima žešće nego burne stranačke konvencije. Povijest gospodina Oreškovića i kompanije TEVA više je nego uspješna. Prije šest godina, današnji premijer zasjeo je na moćnu poziciju glavnog financijskog direktora kompanije za Istočnu Europu, Mediteran, Izrael i Afriku. Nije ovo teorija zavjere već provjerene činjenice koje su povezane. Što se još krije ispod površine možda nikad nećemo saznati, ali slučajnosti ovakvog tipa ne postoje.

Još jedna činjenica jest da gospođa Markić ostvaruje milijunsku dobit. Sukob interesa? Sukob ideologija? Iskorištavanje ideologija? Financijski brak ideologija? Teško je odgovoriti. No, ne vjerujem nužno da gospođa Markić maršira za profit i interese jedne od njenih brojnih djelatnosti jer milijunski iznosi već postoje. Neminovno je da će se u slučaju potencijalne zabrane pobačaja taj profit povećati. Nisu oči gospođe Markić toliko naivne da se vode isključivo novcem. Bio bi to jeftin trik za njene intelektualne standarde. Njeni poklonici u televizijski i radijskim emisijama kliču kako se ovakvim inicijativama "vraćamo životu svojih predaka".

Što bi valjda trebalo značiti da žena ponovno treba rađati kući držeći se za kuhinjski stol? Ma kakva bolnica i kakva epiduralna. Treba se osvrnuti na živote naših predaka. "Ajmo" i do pećine ako treba. I tako se sve vrti oko žena. Od ulica do oltara pa do nacionalnih vijesti. Po ženama se u našem društvu udara. I ti udarci sve su opasniji. Oko njihovog tijela i razmišljanja pokušava se graditi žica, postavljaju se granice. Tijelo nije njeno jer za njega se "brinu" oči gospođe Markić i tisuće drugih fanatika među kojima se mnogi pomno izjašnjavaju kao članovi najmračnije i najtamnije organizacije u Crkvi, one Opus Dei.

Razmišljanja žene isto nisu njena jer se u utjecajnoj Crkvi po njima gazi. I gdje su ti muškarci? Te frajerčine koje će nešto reći, stati u obranu, sabrati misli jer žena ne ostane trudna po Duhu Svetomu? Nema ih. Jer ženino tijelo kao da je njihovo, ali opet ih se ne tiče. Okreću glavu. Mala grupacija ljudi pokušava se boriti za ta prava, ali bezuspješno. Gaze ih moćniji, glasniji, utjecajniji. A žene? Žene kod nas šute jer su nekako naviknute na tu tišinu. Šute kada ih mlati suprug s kojim su sklopili zavjet u Crkvi, šute kada im država oduzima osnovna prava, koja su im donekle pomagala u brojnim slučajevima bolesne djece. Šute. One koje dignu glas etiketiraju se kao "neprijatelji Boga i naroda", "lezbače" (jer pojam feministica kod nas ne postoji) i "babe koje nemaju pametnijeg posla nego filozofiraju na televiziji umjesto da stoje doma".

Rekao je jedan splitski svećenik ženi prebijenoj od strane supruga, kako Bog zapravo testira njihovu povezanost i snagu ljubavi u braku. Zanimljiv način povezivanja. Glavom od toaletnu školjku u ime Boga. Gospođa Markić završila je prvi čin, ali miris crkvenog tamjana i ljudskog sumpora čuje se, dolazi... Tko je sljedeći? Nacionalne manjine možda? Tko se nalazi na toj listi gospođe Markić koju čuva u mraku svoje ritualne vile? I kada zbrojim i oduzmem cijeli ovaj vrtlog misli i osjećaja upakiran u jednu kolumnu, mogu samo stati, duboko udahnuti i ponovno se usuditi pogledati u najopasnije oči koje sam ikad vidio. Oči gospođe Željke Markić.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više