Search

Grgo Zečić: slučaj Madonna

Grgo Zečić: slučaj Madonna

Pad kraljice popa?


Image: Getty/Guliver

Odlazak Princea nije samo glazbena tragedija već simbol žalosne, tektonske promjene u svijetu glazbe

Prince je bio posljednji u nizu titana koji su svojom glazbom obilježili i oblikovali svijet koji danas upijamo. Prince je bio glazba u doslovnom smislu. Svirao je sve instrumente na svojim albumima, bio budan po pet dana bez minute sna u svom studiju, navodno stvorio trezor od preko 50 albuma koji će tek ugledati svjetlo dana i što je najvažnije: živio je po svojim pravilima. Odsustvo bilo kakvog oblika konvencije ono je što čini genijalca. Doživio sam ga dva puta, prvo 2011. i onda 2013. Nemam u nogama previše koncerata, ali sasvim dovoljno da postavim granicu gdje su završavali drugi, a gdje je započinjao Prince.

Teško je opisati zrak obilježen seksualnom energijom koja nema predznak niti se može definirati kao "hetero", "homo", "trans"... Nema LGBT predznaka u njegovoj pojavi. Bizarna je to konstatacija s obzirom na to da govorimo o čovjeku koji je u svojim prvim danima krajem 70-ih nastupao u ženskom bikiniju, raskopčanom baloneru, mrežastim čarapama i visokim kožnim čizmama s još višom petom. Jer to su bili njegovi prvi nastupi. Radikalniji čak i od drugog genijalca, Davida Bowieja.

Prince

Prince nije imao etiketu jer ga nitko nije mogao dokučiti. Omot njegovog albuma iz 1980. "Dirty Mind" izazvao je zgražanje kakvo se do tada nije pamtilo. Frajer u crnim slip gaćama s raskopčanom jaknom i šalom oko vrata. Prince je imao više obožavateljica nego obožavatelja. Žene su vrištale za vrijeme njegovih nastupa koliko god to zvučalo kontradiktorno kada uzmete u obzir da je bio bolje stiliziran od njih. I tu je još jedan važan trenutak što se mode tiče: Prince je uglavnom sam sebe stilizirao, da bi poslije u sklopu svog kompleksa Paisley Park u Minnesoti stvorio pravi mali dizajnerski studio odjeće.

S albumom "Controversy" iz 1981. srušio je toliko barijera da glazbeni kritičari nisu znali kako započeti kritiku. U smislu glazbe bio je to koktel koji na papiru nikako ne bi mogao funkcionirati, ali kod Princea je zvučao sasvim prirodno: punk, funk, soul, rock... A tek tekstovi pjesama na albumu? U notornoj pjesmi "Controversy" progovara o tome koliko su nevažne etikete za kojima društvo ima potrebu, dotiče se pitanja rase da bi onda izazvao svetogrđe recitirajući rimokatoličku molitvu. I sve to u jednoj pjesmi. Te davne 1981. na tom albumu bilo je i politike, odnosno obračuna s tadašnjim novoizabranim američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom.

Problem Princea, ako se to može nazvati problemom, jest činjenica da nije mario za publicitetom Mrzio je intervjue, izbjegavao bilo kakve naslovnice, prezirao je objašnjavati tekstove svojih pjesama. Iako je "Controversy" među glazbenom klikom jedna od najrevolucionarnijih društveno angažiranih pjesama, šira javnost nije bila toliko upućena u ono što je Prince zapravo radio. Poslije se zatvorio u svoj kompleks u Minnesoti, a kada ga je Oprah Winfrey u jednom od rijetkih intervjua pitala zašto baš daleka i hladna Minnesota, Prince je odgovorio: "zato što hladnoća tjera zle ljude".

Možda taj citat najbolje objašnjava koliko je kao umjetnik bio osjetljiv i zašto je osjećao potrebu da se zaštiti i koristi pjesme kao svoje poruke establišmentu, kako društvenom generalno, tako i glazbenom. Prince je po tom pitanju bio "usamljeni vuk" čudne prirode. Nije volio puno toga pa tako niti turneje. Bio je notoran po svojim "pop up" iznenadnim koncertima za mali broj šokirane publike. Te 2011. imao sam sreće doživjeti Princea u okruženju koje ne podrazumijeva stadionski koncert. Daleko od toga. U zraku je bilo više seksa nego u najmračnijem berlinskom seks klubu. Energija s pozornice zahvatila je cijelu prostoriju, njegovi pokreti i pogled razoružali su sve. Nije to bio osjećaj androgenosti jer njega je lako doživjeti i definirati, bilo je to nešto sasvim čudno, novo, neopisivo, besramno u oslobađajućem smislu.

Njegov nastup na Super Bowleu 2007., američkom sportskom događaju koji religiozno prati gotovo sto milijuna ljudi, proglašen je najboljim u povijesti legendarnog natjecanja. Kiša je cijeli dan pljuštala u kombinaciji s vjetrom, postavljena pozornica sama po sebi bila je dovoljno skliska, ali u kombinaciji s kišom doimala se ubojitom, ako uzmete u obzir vječne Princeove visoke pete kao i dramatične pete njegovih plesača. Kada je glavni producent nazvao Princea nekoliko sati prije nastupa vrijeme se pogoršavalo i razmišljalo se o odgodi nastupa radi sigurnosti. Odgovor koji je Prince dao više je od legende. Sasvim ozbiljno je upitao producenta: "možemo li dobiti još vise kiše?". Nastup koji je završio s njegovim najvećim hitom "Purple Rain" doveo je publiku do ekstaze, a ne zaboravite, publika na stadionu bila je prepuna vatrenih muških navijača iz cijele zemlje, koji su daleko od kozmopolitskog duha Manhattana ili Los Angelesa. Najsnažniji tuševi kiše i udari vjetra upravo su se događali za vrijeme te izvedbe koja dan danas izgleda surealno. Ali to je bio Prince.

Prince

Baš kao i niz ostalih legendi našeg doba, Prince je skončao tragično. Službeni razlozi još uvijek nisu otkriveni, ali postoje prilično snažni dokazi da se Prince slučajno predozirao "percocetom", izuzetno jakim, post-operativnim lijekom protiv bolova koji izaziva snažnu ovisnost. Prince je navodno bio ovisan o njemu od 2010. godine nakon operacije na kukovima, koji su stradali od veličanstvenih skokova u visokim petama tijekom desetljeća njegove karijere. Oni koji su mu bili bliski govore kako u svojoj karijeri nije okusio drogu i da se oštro protivio alkoholu, što njegov kraj čini ironičnim. I još jedan besprijekoran citat koji, mislim, dolazi od Micka Jaggera (ispravite me ako griješim). Rock seks simbol Jagger navodno je izjavio: "Prince je jedini frajer sa šminkom, u visokim petama i šljokicama koji vam može ukrasti curu dok niste trepnuli".

Svega nekoliko mjeseci prije ostali smo bez možda najvećeg glazbenog vizionara u povijesti: Davida BowiejaČovjeka koji je izmislio fenomen reinvencije u glazbi. Božanstva glam rocka, rocka, soula i cijelog niza glazbenih žanrova koji su miljama daleko jedni od drugih, ali ih je baš poput Princea - besprijekorno ujedinio. Svaki Bowiejev album bio je priča za sebe. Baš kao što je svaki njegov karakter bio unikatna pojava dostojna divljenja, ali i šoka. Od Ziggyja iz 1972. pa sve do Thin White Dukea iz 1976. krajnosti nisu postojale. Bowie je od albuma do albuma dokazivao da nije bio pjevač već konceptualni umjetnik. Svaki prostor na kojem je stvarao, učinio je svojim. London, Los Angeles, Berlin... Svi su ti gradovi bili Bowie. Los Angeles ga je gotovo dokrajčio zbog radikalne ovisnosti o kokainu. Iako njegove pjesme nisu nužno bile nabijene društvenim pitanjima, svakako su bile pronicljive i prepune skrivenih poruka. Bowie je bio simbol androgenosti, promotor seksualne slobode i protivnik svih konvencija na suptilan način. Još jedna dodirna točka s Princeom. Reinvencija u glazbi kakvu je Bowie pokazao do tada nije postojala. Transformacije iz jednog lika u drugi, iz jednog žanra u sasvim suprotan, činili su ga neshvatljivim freakom za mnoge.

Baš kao što je Prince bio freak u svojim nastupima, Bowie je bio neuhvatljiv, nedokučiv, ali je zato opasno ulazio pod kožu i inspirirao generacije umjetnika. Napustio nas je u boli, boreći se protiv raka jetre. Njegov "Lazarus" video uradak ostavlja zastrašujući dojam suočavanja sa smrću, na najspokojniji mogući način. Spot se navodno snimao nekoliko dana jer su bolovi bili preteški, a perfekcionist poput Bowieja nije dopustio da ga išta spriječi u završnom činu ovozemaljskog života. "Black Star" teško je dokučiv album, sinergija svjetla i mraka, ljudskog i božanstvenog. Jednostavno nadilazi glazbu i transformira Bowieja u vanzemaljsko biće.

Pad divova započeo je Michael Jackson. Najveći performer svih vremena koji je pozornicom mogao vladati bez ikakvih specijalnih efekata. Njegovi plesni pokreti, nabijena seksualna energija i nadljudski gard izazivali su gubitke svijesti fanova u prvim redovima. Jackson je bio glazbeni talent i živio je glazbu, baš poput Princea. Potpuni perfekcionist koji je kontrolirao svaki svoj pokret, iako mu je zapravo sve dolazilo prirodno. Pjesme i videospotovi bili su poput filmova koje niste željeli prestati gledati. Tko može zaboraviti spot "Dirty Diana", njegovo izvijanja, vjetar na pozornici, pad na koljena, kidanje košulje...

Intrigantno, za nekoga tko je u privatnom životu izgledao kao sramežljivi dječak, na pozornici se transformirao u "boga seksa"Previše je kontroverze oko njegovog privatnog života i previše je prašine oko nesretnih optužbi i titula koje je zaradio jer je, priznajmo, bio ultimativni freak neshvatljive prirode. Jacksonu je pozornica dolazila prirodno, baš poput glazbe, ali život van pozornice i studija bio mu je izgubljena nepoznanica. Napustio nas je tragično, bizarno baš kao što su bile posljednje godine njegovog života. Navodno nije mogao spavati bez "propofola", ozbiljne medicinske supstance koja se koristi u operacijskoj proceduri anestezije. Njegova potreba za anestezijom, koja mu se davala u spavaćoj sobi, neobjašnjiva je situacija. Bilo je tu i ostalih lijekova koji su se međusobno sukobljavali u njegovom organizmu, ali pravi razlog njegove smrti jedan je od najbizarnijih ikad. Jackson se očito više nije mogao nositi sa svijetom oko sebe.

MAdonna

I tu dolazimo do Madonne. "Kraljica popa" za mene ne spada u panteon koji čine Prince, Bowie i Jackson. Niz je razloga za tako oštru izjavu, ali osnovni leži u pažljivoj promišljenosti njenih poteza. Madonna je od same sebe napravila projekt, multimilijunski brand. I to je bio osnovni cilj. Vrludala je od plesa do glume, glazbe pa čak i slikovnica za djecu. Madonna je danas brend težak 800 milijuna dolara.

Niti jedan glazbenik u povijesti nije zaradio više novaca na turnejama od madonneTitulu "kraljice" svakako zaslužuje, ali ne može sjediti u panteonu navedene trojke. Inače, zanimljiv je podatak kako su Prince, Michael Jackson i Madonna rođeni u ljeto 1958. Ne vjerujem u slučajnosti, stoga je jasno da se nešto "dogodilo u svemiru". Njen utjecaj na pop kulturu neosporan je. Madonna je fenomen o kojoj se mogu pisati disertacije na raznim poljima, od pop kulture do feminizma. Recept provokacije upila je od Princea i Bowieja baš kao što Madonnu slijedi nova generacija zvijezdi predvođena Lady Gagom. No, za razliku od Lady Gage, Madonna je bila znatno opreznija i inteligentnija u biranju detalja koji će stvoriti njenu karijeru. Kraljica nikad ne kopira.

Još jedna velika razlika leži u tome što se Prince, Bowie i Jackson nisu sukobljavali s establišmentom, već su mu se obraćali svojim jezikom, izazivali ga na dublji, suptilniji način. Madonna je ušla u arenu poput Davida u borbi s Golijatom. Kontroverza je ono što ju je lansiralo na svjetsku pozornicu i to je znala od samog početka kada je prvo pažljivo lansirala "Like a Virgin" i "Material Girl" davne 1984. Ali njena prava eksplozija dolazi 1989. s videospotom "Like a Prayer" koji spada među najkontroverznije spotove svih vremena.

Tu se Madonna poigrala s pitanjem rase i vječnog izvora inspiracije: rimokatoličke crkve. Samo je Madonna mogla osmisliti video u kojem ljubi "crnog Isusa" okružena vatrenim križevima koji u američkoj kulturi simboliziraju KKK. Utopiti sve te elemente unutar jednog spota više je od hrabrog poteza. Čak se i službeni Vatikan oglasio i osudio njenu pjesmu, kao i video uradak. Madonna je tada shvatila da je udarila u zlatnu žilu kucavicu. Otvorena, sirova, beskompromisna provokacija establišmenta postala je njeno najsnažnije oružje. Ubrzo izlazi singl "Justify My Love" koji prati potencijalno jedan od najboljih video uradaka ikad. U tom videu Madonna je sve: domina, kraljica, majka, sestra i sve to u nekoliko minuta u slikama koje slave specifičan dio seksualne prirode: sado-mazo kulturu. Bilo je tu umjetnosti, ali znatno više PR poteza koji joj je donio svjetsku slavu.

Video je zabranjen čak i na MTV-u koji je tih godina slovio kao ultimativni glazbeni izvor bez granica. Točku na "i" zapecati će s besprijekorno slavnim albumom "Erotica" iz 1992. koji prati jednako slavna monografija "Sex". Madonna na površinu izvlači sve svoje adute. Sve je puno sado-mazo elemenata, izazivanja religije, scena iz svlačionica gay klubova... Bila je to šok terapija koja nije prestajala. Nakon prvog udara slijedio bi drugi, pa treći, pa četvrti... Spot za pjesmu "Erotica" ponovno je dobio zabranu na ekranima moćnih TV kuća kao što je američki NBC, dok ga je MTV mogao prikazivati samo iza ponoći. Od mlade buntovnice s albuma "Like a Virgin" transformirala se u seksualnu provokatoricu par excellence s albumom "Erotica".

Nitko nije učinio za gay populaciju onoliko koliko je to učinila Madonna Govorila je o ADIS-u kada su drugi šutjeli, propagirala je prava homoseksualaca kada "moderna Amerika" nije htjela čuti za to, grlila je sve one koje je konvencionalno društvo odbacilo. U tom segmentu, Madonna možda nije "kraljica popa" već "kraljica majka". Niti jedan solo glazbenik nije okupio vjernu skupinu poklonika koja se broji u stotinama milijuna i slijedi Madonnu kao proroka. Pod njene noge padali su transvestiti, ali i cijela LGBT zajednica za čija je prava učinila više od svih svjetskih političara zajedno.

Madonnin seks nije bio seks Princea, Jacksona ili Bowieja jer kraljica je imala recept kojeg se pomno držala. Znala je gdje treba udariti, znala je kako podići prašinu i što je najvažnije: znala je da moć leži u transformaciji, što je naučila od Bowieja. U tom smislu Madonna je više vizualni performer, pa čak i društveni aktivist nego ikona glazbe u kontekstu onoga što glazba sa svim svojim pravcima u srži znači. Pozornica joj nije dolazila prirodno već je morala biti vješto isplanirani performans. Svatko tko je barem jednom posjetio Madonnin koncert mogao je primijetiti koliko detalja ulazi u njenu pojavu. Specijalni efekti, svijetla, dizalice, spuštalice, projekcije, televizori, ograde, pregrade... Tu je i Steven Klein koji je mjesecima snimao konceptualne video instalacija kao uvod u koncert. Opsjednuta kontrolom, Madonna je izvanredan režiser.

Ne pokušavam minimalizirati Madonnu već objasniti zašto ne spada u sveto trojstvo. Dok se Madonna obraćala freakovima ona to nikada nije bila. Bowie je bio freak, Prince je bio freak, Jackson je bio freak. I što je najvažnije: ova trojka se nije direktno obraćala freakovima već su radili ono što su intuitivno osjećali, bez razmišljanja. Izjava da Madonna nikad nije bila freak, najveći je udarac njenom nasljedstvu o kojem će se pisati i desetljećima nakon njene smrti. Svakako je bila "misfit" odnosno nije se uklapala u konvencije, ali nije bila freak. Nije nikada imala element na temelju kojeg joj provokacija dolazi prirodno i koristi ju suptilno.

Sve to dokazuje njena impresivna osobnost. Njena pomna kalkulacija napravila je "Madonna Inc." projekt koji i dalje funkcionira, bez obzira na katastrofalnu glazbu koju posljednje desetljeće proizvodi. Budimo sasvim iskreni i priznajmo da je njen najveći vrhunac i glazbeno najbolji album bio "Ray of Light" iz 1998. Zašto je bio najbolji? Zato što je bio najiskreniji. U njen život ušlo je prvo dijete, tražila je duhovnost, upoznala drevnu kabalu. Nigdje na tom albumu nema provokacije, već vrlo ogoljene Madonne s izuzetnim porukama ljubavi, mržnje, sreće, nesreće, straha... Ponavljam: Madonna je najmoćniji aktivist LGBT zajednice u povijesti. Prvakinja za borbu prava na izbor vlastitog života. Šamarala je mainstream kada je trebala, ali jednom kada je taj isti mainstream prihvatio i uvažio sve ono što je u tim ranim godinama Madonna napravila - nastupio je problem. Jer što više provocirati ako ste legitimirali sve svoje provokacije?

Slike koje su obišle svijet 11. ožujka ove godine s njene posljednje turneje nisu izazvale šok koliko tugu. Na pozornici u Australiji, Madonna odjevena kao klaun na dječjem triciklu, priča o osobnoj drami, na trenutke sasvim nelogično povezano kao da vrluda u magli alkohola da bi uz sve to vikala "nitko ne želi j***** klauna". Nije to bio konceptualni nastup već početak pada koji se već godinama nadzire. Plastične operacije i konstantno skrivanje ruku rukavicama, samo su primjeri do kojeg stadija je nekadašnja "društvena neprijateljica broj 1" došla.

Kraljica je nažalost postala karikatura jer je sa svojom moći progutala samu sebe Madonna je nadživjela sve legende i imam osjećaj da će nadživjeti mnoge od nas. Zapravo, čini mi se da žena nikada neće ni otići. Nitko ne kaže da zvijezda treba stati kada dostigne određene godine, ali kada se trebala odigrati najvažnija transformacija njenog života - Madonna je izgubila bitku. Tko kaže da nije mogla ostati jednako relevantna, da se nije krenula natjecati s mlađim djevojkama koje danas na pozornici skaču polugole. Madonna ne može imati dvadeset godina, ne može imati ni trideset. Polako ulazi u šesto desetljeće svog života i umjesto da pronađe briljantan način prilagode, ona ili polugola skače okružena plesačima klincima, ili se vozi na triciklu i traži cugu. Ista ona Madonna koja je cijelu karijeru izgradila na uvjerenju kako nikada nije imala niti jedan porok, a alkohol bi konzumirala u izuzetno rijetkim prilikama.

Riccardo Tisci, Madonna

Njeni zagriženi fanovi osudit će ovaj stav, ali činjenice govore same za sebe. Žalostan je taj Madonnin pad koji se nastavlja užarenim tempom. Ne možete se boriti s vremenom ili pak trenutkom. Možete ga samo učiniti svojim, na originalan način. Madonna je ostala bez aseva u rukavu i zato je izuzetno tužno gledati njene nastupe kao i ispade vezane uz privatni život koji je, barem po pitanju djece, uvijek pažljivo čuvala.

Madonnu valja poštovati. Njeno ime ostaje simbol promjene, provokacije, izazova i reinvencije, društvene angažiranosti na nizu levela, ali gubitkom Princea valja otvoreno priznati da smo izgubili posljednjeg glazbenog velikana koji nije inspirirao samo buduće generacije, već svoje suvremenike kao što su Mick Jagger i Eric Clapton. Ironično je sjetiti se kako je Madonna otpjevala legendarne stihove folk rokera Dona McLeana iz njegove pjesme "American Pie". Postoji cijeli niz interpretacija o nastanku te pjesme, ali najsnažnija je ona koju je sam Don jednom natuknuo. Naime, određeni stihovi inspirirani su tragičnom avionskom nesrećom u kojoj su krajem 60-ih poginuli njegovi glazbeni idoli Buddy Holly, Ritchie Valens i The Big Bopper. Jedan od stihova kaže "something touched me deep inside the day that music died". Bez pretjerane patetike možemo zaključiti kako je glazba koju smo poznavali u svoj njenoj sirovosti, revoluciji, iskrenosti i koja se obraćala cijelim generacijama otišla upravo s Princeom. Istina, Madonna je još uvijek tu, ali treba ju pamtiti kao kraljicu koja je uzurpirala devedesete i pomicala svjetove svojim potezima. Polupijanog klauna na triciklu valja jednostavno ignorirati ili barem pokušati zaboraviti.

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više