Traži

Grgo Zečić: O snažnim ženama

Grgo Zečić: O snažnim ženama

Tko su one?


Fotografija: Josipa Lisac Official Page,
John Pavlish,
PR

Volim snažne žene. One iza kojih samouvjereno, bez kajanja ili promišljanja jasno stoji život

Bez obzira koliko on bio težak ili sasvim nekonvencionalan. Mrzim konvencije koje se tiču žena na našim prostorima. Završiti fakultet, udati se, roditi djecu, otplatiti kredit i možda kupiti novi automobil recept je koji često viđamo. Stoga nije lako biti snažna žena na našim prostorima. Pogotovo ako ste sa svojim tvrdoglavim putem krenuli od samog početka. Poznajem svega nekoliko tih snažnih žena, ali im se istinski divim. Njihova iskustva, životni usponi i padovi pa čak i pogled u njihovim očima zrači snagom koju je teško opisati u svega nekoliko rečenica. Naravno, držim da je svaka žena sama po sebi jaka jer, banalnog primjera radi, samo biti majka najteži je "posao" na svijetu. Ali mene su uvijek intrigirale one žene koje je društvo etiketiralo kao "ekscentrične pojave", svojevrsne anomalije onoga što bi se od žene "našeg kova" trebalo očekivati. Mnoge od njih dan danas žive s tom "titulom". Kad društvo ne zna kako da opiše ili shvati snažnu ženu onda je nazove "ekscentričnom" što zapravo može biti eufemizam za nazvati je "ludom". Samo što to nitko neće priznati.

Mani Gotovac, Josipa Lisac, Đurđa Tedeschi i pokojna Ana Karić samo su neke od snažnih žena o čijim životima sam čitao ili slušao. Sretnik sam jer gospođu Lisac i gospođu Tedeschi privatno poznajem. Ponekad se sasvim slučajno sretnemo i završimo na kavi, čaju ili ručku koji traje satima, a ja upijam "ko' spužva". Nisu to nikakva predavanja već razgovori, oni slobodni, bez granica i bez ikakvih predrasuda. Obično uz čašu dobrog vina i gotovo uvijek ljeti. Snaga gospođe Gotovac isplivala je na javnu površinu s njezinim romanima "Fališ mi". Mani je oduvijek bila žena "nuklearnog intenziteta", žena koja nije marila o tome tko će što misliti o njoj i što je najvažnije: žena koja je javno padala i javno se uzdizala bez dlake na jeziku. Često su je kritizirali kao "poludjelu", ali gotovo nikad kao uzor. Jer je presnažna i preglasna za "balkansku ženu".

Mani Gotovac

Tu je i Josipa Lisac kao ultimativni simbol o tome kako živjeti ljubav. U punom značenju te riječi koja će mnogima od nas ostati tek riječ, nepoznanica. Josipa je kao djevojka nastupala na festivalima odjevena u crno i javno je rekla kako je kao mlada odlučila da neće imati djecu jer je sama znala kako bi im se, uz svoju karijeru, ne bi mogla potpuno predati. Dušobrižnici su to mogli protumačiti kao blasfemiju, ali to je simbol najveće hrabrosti i iskrenosti. Tu je i njen Karlo koji svakodnevno živi u njenom životu bez obzira na desetljeća njegove smrti. Josipa nosi titulu "ekscentrične dive". Ali ne shvaćam što je ekscentrično u istini, ljubavi i vjernosti samoj sebi. Kao ljudi smo slabi jer ono čega se bojimo ne želimo shvatiti. Josipa je od svojih početaka odlučila živjeti svoj život ma koliko god on težak i neshvatljiv drugima on bio. Zašto bismo uopće imali potrebu shvaćati tuđi život? Ovo ljeto sasvim slučajno smo se sreli na terasi jednog dubrovačkog hotela i krenuli razgovarati o stanju na našoj glazbenoj sceni, ali isto tako o njenoj karijeri.

Magazini danas ne prate glazbu, već koliko je kratka suknja ili koliko je provokativnih fotografija svog tijela stanovita pjevačica lansirala u javnostGlazba je sporedna, dolazi u paketu, ne dominira karijerom. Označiti pjevačicu kao glazbenu divu na našim prostorima ekvivalent je pretvaranju iste u živi spomenik. Za mene su Josipine pjesme i danas relevantne, njena interpretacija istih gotovo uvijek je drugačija od prethodne. Ali s obzirom da je Josipa "ekscentrični živi spomenik", ne percipira je se kao relevantnu u tim silnim magazinima koji mjere visinu suknjica.

Đurđa Tedeschi, Josipa Lisac

U "ekscentričnu" grupaciju spada i gospođa Đurđa Tedeschi iako se o njoj malo zna i svoju privatnost drži za sebe. Zna se često dogoditi da završi na meti gradskih kuloara isključivo radi svoje odjeće. Radi se o komadima koji su fascinantni, kreacije dizajnera koje slave ozbiljni muzeji diljem svijeta. Netko tko istinski uživa u odjeći dizajnera nije snob jer tu odjeću živi. Bez obzira radilo se o hrvatskom ili inozemnom dizajneru. I tako Đurđa zna završiti kao predmet pogleda umjesto predmeta divljenja. Pokojni Lee McQueen inspiriran svojom Isabellom Blow posvetio joj je cijelu kolekciju. Inspiriran njenom snagom, neustrašivim duhom žene koja je obožavala svaki komad tkanine na svojoj koži. Kod nas dizajneri posvećuju kolekcije pjevačicama u kratkim haljinama. Time ih hrane mediji koji s druge strane javnosti serviraju ono što javnost voli čitati. I tako se sve vrti u začaranom krugu, a negdje u maglovitoj margini istog stoje "ekscentrične" žene. Iza Mani, Josipe i Đurđe težak je život iako mnoge to ne zanima. Glavno je da iz konteksta izvlače njihove izjave, etiketiraju ih kao "čudne i ekscentrične" bez imalo hrabrosti da shvate što zapravo simboliziraju i kakav bi uzor trebale biti cijeloj mojoj generaciji.

Ana Karić

Pokojna Ana Karić dobar se dio svoje karijere borila sa stereotipom onih koji su je percipirali isključivo kroz seksualnu prizmu. Njen izgled je dominirao kao glavni adut, iako je Karić oduvijek bila prvorazredna glumica i žena mramorne karizme. Ne radi se ovdje o savršenim ženama jer savršena žena nije snažna žena. Snaga žene leži u njenim padovima i borbi sa stereotipnim društvom koje voli trpati u ladice. Snažna žena nije bogata diva i povrh svega snažna žena nije i ne može biti "ekscentrična". Mani je javno pisala o svojim najtežim danima, o samom dnu na kojem se našla toliko puta. Spavala je na Mirogoju i poslije godinama pokušavala gasiti tugu alkoholom. Đurđa mi je govorila o teškim studentskim danima i borbi koju je godinama prolazila kao mlada sutkinja u malom mjestu. Josipa je govorila kako je se od prvog dana opisivalo kao potpunu čudnu djevojku koja je na pragu poludjele žene. Prošle su život i pronašle svoj mir. Ne znam koliko bi utjecaja imala, primjerice, serija dokumentaraca o tim snažnim ženama u okolnostima u kojim Hrvatska danas živi. U borbi za preživljavanje umorne zemlje djevojke se ugledaju na krive simbole, na krive vrijednosti misleći kako u životu postoji samo jedan put. Biti žena još uvijek nije lako, ali biti snažna žena suptilno je neoprostivo jer etiketa bilo koje vrste sama po sebi predstavlja stereotip, osudu. Muškarcima je lako. Njima se sve oprašta i brzo zaboravlja. Svaki muškarac kod nas je po definiciji snažan. Jer je muškarac.

Zato razmislite o snažnim ženama kod nas. Pokušajte razlučiti razliku između hrabre žene i "ekscentrične" žene. Jer žene o kojima pišem nisu ekscentrične već prkosne, tvrdoglave i vjerne isključivo same sebi.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor