Search

Grgo Zečić: Splitski fenomen

Grgo Zečić: Splitski fenomen

Nov život grada


Image: TZ Split,
Maksim Bašić,
Lili Zaneta za Bokeria Kitchen & Wine

Podcjenjivanje vam se uvijek obije o glavu. U ugodnom ili neugodnom obliku. I to kada najmanje očekujete.

Svake godine ljetujem u Hrvatskoj jer ne mogu zamisliti ljetovanje u nekoj egzotičnoj zemlji isključivo zato što tijekom jedanaest mjeseci ionako zbog posla putujem. Zato mi ne pada na pamet "organizirati" ljetni odmor. S druge strane, ne volim ljeto. Tankih sam živaca po pitanju vrućine i sunca generalno. Zima i zimski sportovi u svim oblicima kao što su "skijanje na kuhanom vinu" jedini su pravi odmor u mom kalendaru. Stoga je prženje u nekoj egzotičnoj zemlji u kolovozu daleko od moje liste prioriteta. Ali da se vratimo na ovo moje podcjenjivanje: posljednje dvije godine domaći, ali i strani mediji bruje o svojevrsnoj renesansi koja se događa Splitu. Na taj sam fenomen reagirao s prilično ironičnim, trivijalno američkim yeah right svake godine kad bih prošao kroz Split na putu prema nekim od otoka jer mi je Split u glavi uvijek bio kao usputna stanica. Lijepa usputna stanica, ali i dalje usputna stanica. I tako sam ignorirao Split dobrih sedam godina.

Split

Jedini razlog konkretnog dolaska, odnosno prolaska su isključivo roditelji koji imaju kuću pokraj Splita. Suprotno tvrdnjama mnogih, volim kad sam u krivu. Jer situacija u kojoj shvatiš da si zapravo u potpunom neznanju ona je koja te uči da naučiš. I tako se Split ove godine meni po prvi puta "dogodio" kao ljetna destinacija odnosno baza. Što još uvijek doživljavam prilično nevjerojatno s obzirom na to da je Split za mene bio Dioklecijanova palača i par restorana.

Ovo prilično ograničeno definiranje grada ovog ljeta je potpuno eliminirano Jedno je čitati što mediji pišu, a drugo je iskusiti nešto na vlastitoj koži. Split su mi prošle godine nahvalili poznanici u New Yorku, ljubitelji Mediterana koji pohode Italiju, Španjolsku i Grčku svake godine. A onda je domaća propaganda udarila s citiranjem recenzija iz cijelog niza magazina, kao što je primjerice Conde Nast Traveller. Onaj Split koji sam ja poznavao i ovaj koji sam tek upoznao u suštini su dva potpuno različita grada. Da, izgradio se cijeli niz hostela i hotela, ali ne radi se tu o opipljivoj promjeni, već o onoj značajnijoj, suptilnijoj koju ne možete opisati u par riječi već je morate doživjeti.

Nije Split postao urbaniji, jer grad sam po sebi nosi pečat snažne povijesne vizure, već drugačiji po pitanju ljudi koji čine grad. Oni su očito dobrim dijelom postali "urbaniji". I nije se Split kakav danas vidimo dogodio preko noći jer očito se u gradu nešto dugo "kuhalo" pa je sasvim moguće mnogima "prekipjelo".

Split

U kolektivnoj svijesti niza mojih prijatelja te poznanika iz Hrvatske i svijeta, Split je ostao zapamćen po krvoločnoj gay povorci iz lipnja 2011. o kojoj su pisali ne samo europski, već i američki mediji. Ne želim ulaziti u problematiku treba li Splitu gay povorka ili ne, ali gotovo ratne slike iz tog lipnja barem su u mom slučaju zapečatile sliku Splita. Teško je povjerovati koliko se Split u svega četiri godine promijenio. Ne kažem da se na rivi, primjerice, mogu održavati gay vjenčanja, ali je ozbiljna tolerancija ovih ljetnih dana itekako vidljiva. Tolerancija je to po svim pitanjima koje Split prije nije dočekivao s nužno pozitivnim odgovorom. Znači da je grad prilično "narastao" u kratkom periodu jer mladi turisti iz cijelog svijeta danas vide Split kao destinaciju. Dovoljno je prošetati labirintom splitskih kala u kojima se konstantno nešto negdje događa pa su čak i najmanji barovi puni.

Na stranu stavite Ultru kao okidač koji je itekako pomogao u medijskoj revitalizaciji Splita jer Ultra je zaseban fenomen koji nema veze s ovom "svjetskom ekipom" koja se lagano vrti po kalama svaku večer. Partijaneri dođu i prođu i ne zanima ih lounge atmosfera kojom Split diše. Ključ je u tome što je domaća ekipa postala urbanija i poduzetnija po svim svjetonazorima. Ne mislim da se dogodila revolucija, ali promjena "splitskog stanja uma" više je nego očita. Došlo je do zasićenja među brojnom domaćom ekipom jer bez njih Split ne bi došao u svoju novu fazu.

bokeria

Kao najveći zagovornik emigracije mladih ugrizao sam se za jezik pri prvom posjetu restoranu i wine baru Bokeria koji se nalazi u staroj gradskoj jezgri. Zašto sam se ugrizao za jezik i to ono dobro, skoro do krvi? Zato što sam upoznao dvoje mladih ljudi koji su se de facto formirali u Americi da bi se odlučili vratiti u svoj grad i otvoriti objekt koji je valjda antiteza definicije "splitskih restorana". Ela i Luka Bokavšek predvodnici su gore spomenutog vala mladih koji pokreću renesansu u Splitu, ali i pokazuju da se može ako se zbilja hoće. Iako oboje mogu SAD nazvati svojim drugim domom, odlučili su se za povratak i domaću pustolovinu. E to je dio u kojem se grizem za jezik. To ne znači da mijenjam stavove po pitanju hitne emigracije mladih, ali iznimke poput njihove tjeraju me na razmišljanja i pritom mi krate jezik.

bokeria

Lako je osmisliti i dizajnirati prostor koji sam po sebi već ima potencijal, ali je zato (ne)moguća misija postići da koncept funkcionira po gotovo svim zamišljenim stavkama. Restorani koji se proklamiraju kao "najbolji u Splitu" prilično su arhaični i usporeni, vrijeme je kod njih stalo. U slučaju dva restorana koja sam redovito pohodio kada bih svratio u Split, bez sumnje se radi o lokacijama s nezaboravnim pogledima, ali svaki put kada bih pitao osoblje više od dva pitanja prilikom naručivanja, skužio bih da bi me najradije opalili onim teškim, kožnim jelovnikom po glavi. Ne izvlačim se. Znam biti zahtjevan, ali samo zato što znam što želim pa me onda zanima mogu li to dobiti. Na koncu priče u restoranu plaćate i hranu i uslugu, stoga imate pravo pitati i ispitati.

bokeria

Ne kažem da morate živčano mučiti sve oko sebe, daleko od toga. Taj "fenomen restoranskog osoblja" kod nas vrlo je blizak "fenomenu prodavača u dizajnerskim buticima". Znate kada uđete makar u dućan nekakvog high street brenda kod nas,  "morate" se osjećati sretni samo zato što ste ušli, dok će se prodavači prema vama odnositi kao da oni kupuju, a vi prodajete. Pa šutite i ne ispitujete. Ne treba iznenaditi što priličan niz konobara niti ne doživljava dodatna pitanja pri naručivanju hrane.

Sjećam se da sam prije dvije godine s društvom sjedio na terasi jednog poznatog splitskog restorana gdje je konobar, prije nego što je uručio jelovnik, generički proglasio da imaju "ekskluzivan izbor novih vina". Na pitanje "što točno imate i kakva su vina" frajer, odnosno mladi konobar, odgovara s "a ja van ne pijen vina pa ne znan". I onda ostavite 700 ili 800 kuna za tu izjavu. Bokeria je primjer restorana koji funkcionira po svim pitanjima jer znaju točno što nude i, što je najvažnije, pružaju vam sve moguće informacije bez obzira na niz pitanja koja slijede. Nije to nikakvo haute cuisine iskustvo, već se radi o najboljim domaćim namirnicama prezentiranim na mediteranski način u punom smislu tog termina. Baš poput dobrih restorana u Barceloni ili Madridu. No hrana je samo jedna od stavki koje čine restoran. Ona puno važnija je usluga na temelju koje se formira atmosfera u kojoj provodite dva ili tri sata svoje večeri.

Zbog svega toga Bokeria mi nije samo "splitska", već "hrvatska" iznimka Trik leži upravo u tome što je pažljivo vode mladi ljudi, u ovom slučaju Ela i Luka, koji vjeruju u ono što rade i pritom obavljaju izvrstan posao jer restoran živi i zimi kada se u njemu okupljaju "istomišljenici" po pitanju "novog Splita". Stoga nije čudo da tamo visim svaki drugi dan i osjećam se neobično ugodno. Bokeria je "prvak primjer", ali nije jedini primjer niza malih restorana i barova koji su se na sceni pojavili u posljednje dvije godine. Split po tom pitanju hrabro stasa u grad koji svake godine nudi nešto više. Bez obzira na to bio ponedjeljak ili subota, grad je pun, bilo kakav stol teško je pronaći, upoznajete ekipu od Jamajke do Japana, s tim da su Amerikanci i dalje daleko najglasniji.

Sada dolazimo do onog mog "ali", jer uvijek imam "ali", zbog čega redovito upadam u probleme. "Ahilova peta" Splita i dalje ostaje noćni život. Program vam je ispunjen do, recimo, jedan ili dva sata ujutro kada nakon večere ili skitnje po raznim barovima jednostavno nemate pojma gdje da nastavite svoju noć. Odnosno nemate kamo otići. Bačvice su i dalje uporište mladih, uglavnom domaćih koji tamo rado pronalaze lokale turbo folk izričaja. Zna se pronaći i koji house kutak, ali na potpuno nestabilnim, amaterskim nogama. Ni pod kojim uvjetima ne možete uzeti Bačvice kao adresu za tu novu, "urbaniju" domaću, ali i svjetsku ekipu koja je žedna dobre zabave. Grad je pun postera koncerata domaćih izvođača, kao i onih "iz susjedstva", ali gdje da odvedem ekipu iz Londona ili New Yorka? Na Željka Joksimovića ili na Severinu? Ništa protiv spomenutih izvođača, ali razvoj Splita koči upravo ograničenost takvog noćnog života.

Postoji jedan veći klub koji ne opstaje isključivo zahvaljujući istočnjačkom melosu, ali glazbeni repertoar je na granici zdravog razuma Malo housea pa malo domaće glazbe s WTF elementom pa opet malo housea, dok na ulazu stoje dva frajera koja vas gledaju kao da će vas prebiti i prije nego što se približite ulazu. Odnosno, neće vas prebiti ako ste ženskog roda u haljini koja nije haljina, već uska majica u razini dužine ekstenzija za kosu. U tom kontekstu Split je i dalje Split. Ne treba Splitu novih barova ili pak lounge barova jer cijela stara gradska jezgra služi kao fenomenalan lounge bar. Splitu treba barem jedan veliki kvalitetni house klub koji će živjeti svake večeri za vrijeme sezone. Kratkotrajni festivali elektronske glazbe nisu nikakvo rješenje. Pogotovo ako ti festivali uključuju skakutanje po plićaku Bačvica gdje voda i pijesak pršte na sve strane.

Split isto tako nikada neće i ne može biti Ibiza, ali zar je previše tražiti jedan dobar klub s elektronskom ili house pop glazbom koja datira iz vremena u kojem živimo i ne uključuje "The World is Mine" Davida Guette iz 2004. godine. Splitu treba klub koji neće imati samo DJ-eve, već nastupe nekoga kao što je uvijek legendarna Roisin Murphy, LCD Soundsystem, Daft Punk, ma može i Pet Shop Boys, Nile Rodgers & Chic... Ovo su prva imena koja mi padaju na pamet. Tada bi bilo još više hvalospjeva iz Conde Nast Travellera ili britanskog The Guardiana. Bez sumnje klub bi bio pun, s pretpostavkom da ga vode ljudi koji imaju viziju u glavi. Split sada već ima dovoljno Barcelone. Treba mu malo Berlina. I to bi bila dobitna kombinacija.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više