Traži

Grgo Zečić: Sramota ukusa

Grgo Zečić: Sramota ukusa

Neukus crkve vrijedne 40 milijuna kuna


Postoje situacije kad se o ukusima raspravlja. Isključivo zbog toga što su odavno prešli granicu zdravog razuma i glavom se zabili u sramotu.

Prijatelj mi je jučer u inbox poslao link na članak koji je izašao u Jutarnjem listu o novoj franjevačkoj crkvi u Kninu. Da budem točan, radi se o crkvi Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta. Ne znam odakle da počnem. Od činjenice da je izgradnja i uređenje objekta koštalo 40 milijuna kuna i da je država sponzorirala "taj objekt" s nešto više od milijun eura? Kad kažem "taj objekt" onda ne govorim o crkvi jer se kao odgojeni rimokatolik sramim onog što sam vidio i pročitao. Toliko se sramim da bih bez problema prihvatio nekakav nadrealni komentar koji će me zbog ovog teksta učiniti nekakvim malim Jugoslavenom. Iako sam rođen 1988. i odrastao sam u izrazito rimokatoličkoj obitelji.

Ne želim otvoriti pitanje što bi tih 40 milijuna kuna značilo za, primjerice, obitelji iz Gunje, koji se još uvijek, koliko god to javna politika negirala, bore iz dana u dan. Ako krenem tim putem, završit ću u političkim vodama i možda zaraditi opomenu pred otkaz suradnje. Kad franjevci izjave da je sasvim ok i u "duhu" njihove tradicije iskeširati 40 milijuna kuna za crkvu, onda mi zbilja dođe da pokidam svoje potvrde o prvoj pričesti i krizmi. Na čemu su ti ljudi? Kažem ljudi, jer i franjevac i svećenik i kardinal je prvo čovjek. Navodno će naš kardinal blagosloviti tu tvrđavu/vilu prilikom "otvaranja". Pobožno se molim da fotografije dođu do Svetog Oca. To je ljudsko biće koje neizmjerno poštujem, neizmjerno.

Da ih papa Franjo vidi, mislim da bi se naŠ kardinal ozbiljno oznojioAli ok. O tome ću začepiti gubicu i ovaj tekst posvetiti isključivo sramotnom estetskom (ne)ukusu koji dobar dio hrvatskih medija tolerira čak i s pokojim komplimentom. Jeste li vidjeli unutrašnjost crkve? Kristalne lustere? Interijer koji izgleda kao predvorje hotela u Dubaiju gdje se skupljaju domaći šeici i balkanske "manekenke" koji inače tamo "rade" na "uspješnoj modnoj sceni". Koja usput ne postoji. Interijer prostora, koji će pohoditi vjernici, pritom ne zaboravimo na situaciju u Kninu vezanu uz stopu nezaposlenosti, izgleda toliko jezivo pompozno i sramotno da ne mogu prestati gledati u fotografije. Imam ih još na desktopu.

crkva

To što crkva izgleda kao vila na tragu palače mogu još i progutati, ali gledajući u interijer pitam se tko je tu lud. Interijer je potpis "hrvatskog arhitekta svjetskog glasa" – Ante Vrbana. I da odmah riješimo jednu stvar – čovjeka ne poznajem niti imam bilo kakav osobni problem s njim. Imam isključivo drastičan problem s njegovim radom i medijskom reklamom istog. To govorim iz osobnog stajališta. U dizajnu interijera i arhitekturi generalno sam diletant. Totalni diletant. Ali zaljubljenik u arhitekturu. Naježim se kad vidim obiteljske kuće i javne zgrade koje je američki arhitekt Paul Rudolph osmislio u poslijeratnoj eri na tlu vruće američke Floride. Zapravo cijelo to područje prepuno fenomenalnih građevina inspiriralo je pravac u modernoj arhitekturi koji se zove "Sarasota škola", po gradiću Sarasota.

Imam više sreće nego pameti pa sam prošlo proljeće sedam dana boravio u jednoj od Rudolphovih "magičnih kreacija". Arhitekt je to koji je čistoću svoje konstrukcije i fascinantan osjećaj za geometriju uspio spariti s opojno zelenom Floridom. Simbolom odmora za sve Amerikance. Te njegove goleme staklene klizne stijene i prozračnost svakog metra objekta savršeno se uklapaju u nešto što bi na prvi pogled trebalo biti nespojiv kontrast s okolnom prirodom.

 

SANAA, Dior store u Tokiju

Volim japanski duo SANAA, njihovu igru s oštrinom i jednostavnošću. Njihov suptilan odnos provokacije prema okruženju u kojem stvaraju – najvidljivije je to na zgradi New Museuma u New Yorku. Zgrada izgleda kao smirujući japanski biser u kaotičnosti Lower East Sidea. Oči su mi kao u ponosnog odraslog debeljuška u slastičarni dok listam kroz radove Francoisa Catrouxa. Briljantni je to francuski dizajner interijera alžirskih korijena koji je u sedamdesetima počeo stvarati briljantne interijere u kojima je stopio i rastopio orijentalne inspiracije s buržujskim hedonizmom Pariza.

Francois Catroux interijer

Toplina, suzdržanost, osjećaj za gotovo skriveni luksuz tjeraju me da igram lutriju svaki tjedan kako bih angažirao Catrouxa, čovjeka u poznim godinama, da mi predloži ideje barem za dnevni boravak. Njegovom potpisu nikada nije štetila činjenica kako mu je supruga Betty Catroux – divlja muza Yvesa Saint Laurenta, koja vas u sedamdesetoj godini života razoruža svojim stilom odijevanja. Ne nabrajam ovo sve samo da bih nabrajao. Jednostavno želim reći koliko se divim arhitekturi i dizajnu interijera. Radi se o strasti. Usput, samo se valjda u Hrvatskoj arhitektura i dizajn interijera spajaju u "jedno zanimanje", iako su po svakoj logici odvojeni entiteti.

Vratimo se na neukus koji kod nas prolazi kao "wow, koji ukus". O toj crkvi ne znam više što da napišem. Fotografije govore tisuću riječi. Tužnih riječi. Vrban je 2009. zaslužan za, po meni, žalostan kulturocid nad gradskom kavanom u Zagrebu. Nisam Purger i nemam vremenski stroj da se vratim u vrijeme 20-ih i 30-ih, ali čitajući o zlatnom razdoblju tog kultnog prostora ne možete se oteti dojmu o "duši" koju je ta kavana imala. Toliki književnici i intelektualci vladali su tim neosporno najgrađanskijim prostorom u Zagrebu. Dovoljno je otići na Google i potražiti arhivske fotografije. Nakon "raskošne" preobrazbe, kako su mediji okarakterizirali novo ruho kavane, one iskusne, starije Zagrepčane koji najbolje poznaju dušu svog grada, dočekao je šok. Ovaj put nije igrano na kartu lobija arapskog luksuznog hotela, već na nešto što bi obitelj Carrington iz američke sapunice "Dinastija" rado prisvojila kao svoj životni prostor. Opet taj sramotni neukus napada sa svih strana.

Patina neopisivo veličanstvenog art decoa izbrisana je klorom. Rijetki su progovorili o toj jezi. Ponavljam još jednom: diletant sam. Moje riječi ne mogu imati profesionalnu težinu napram detaljne interpretacije arhitekture ili dizajna interijera.

Sve ovo što pišem je isključivo moje osobno mišljenje. I nitko se ne mora složiti s njim Nije ovo napad na Vrbana kao osobu, jer Ante Vrban izvrsno radi i zarađuje u Rusiji i arapskim zemljama. Što znači da kao kreativac ima svoju publiku i to je potpuno legitimno. Ovo bi trebala biti javna rasprava koja ispituje "stanje estetike" kod Hrvata i definiranje što zapravo prostor za život treba predstavljati. Naši sunarodnjaci koji su brzo došli do novca, a bogami lista je dugačka, ili oni koji su vlastitim rukama zaradili svoj novac, imaju isti problem kao i njihovi "kolege u svijetu". Kao što misle da se u modi ukus može kupiti ako nosite 'total look' koji je tek sišao s piste – isto tako misle da njihov dom mora izgledati kao da se preselio iz niza prestižnih svjetskih magazina. Bez ikakve individualnosti kupuje se sve što je "posebno" ili "hit" ili "trendy".

Mooi konj-lampa

Pa su tako prije nekoliko godina svi kod nas podivljali za onom zastrašujućom Mooi "konj lampom" visokom 210 centimetara i dugom 230. Da, dobro ste čuli. Radi se o katastrofalnoj "skulpturi" konja koji na vrhu svoje glave ima lampu. Cijena tog objekta, koji zaslužuje da ga prerežete motornom pilom, je 30.000 kuna. Ali u slijepim očima njihova vlasnika oko tog "konja" morate biti oprezni. Možda čak ne smijete niti upaliti svjetlo da ne bi pregorio ili izgorio. I tako se Mooi "konj" našao u stanovima i kućama onih koji imaju novca za najgluplju lampu u novijoj povijesti.

Barcelona

Vječni "pojam stila" u interijeru ipak predstavljaju Barcelona naslonjači i otomani koje su 1929. kreirali Ludwig Mies Van Der Rohe i Lilly Reich. Zbilja se radi o bezvremenskom komadu koji dan-danas oduzima dah svojom jednostavnošću. Ali, opet se javlja "konjski problem": prema Barceloni kod naših bogatih Hrvata treba pristupati kao da se radi o Bašćanskoj ploči. Njen cilj je fotografiranje, a ne sjedenje. I tako imate priloge u domaćim magazinima gdje se bogati Hrvati fotografiraju u svojim bogatim stanovima koji izgledaju kao showroomovi namještaja gdje nitko ne živi, a "klinički minimalizam" vas tjera da nakon dva sata obitavanja u tom prostoru skočite kroz prostor.

Stan je za život. To je naša sigurna zona. Mjesto gdje se skrivamo, opuštamo i uživamoBarcelona je stvorena da biste u njoj sjedili, uživali, pokrili se dekom i gledali televiziju. Nije tu da bi ste je pokazivali kao komad umjetnosti. Koliku god povijest i slavu imala ona pripada i služi vama, a ne obrnuto. Mnogi stanovi i kuće kod nas oličenje su nesigurnosti i nedostatka vlastitog identiteta. Smisao za modu, estetiku generalno ne možete kupiti. Možete unajmiti dizajnera interijera koji će vam prodati maglu, ali to niste vi. To nije vaš prostor. Tu u New Yorku imam prijateljicu, milijunašicu s fenomenalnim smislom za stil u svakom pogledu. Ima sad već toliko spominjanu Barcelonu koja je pomalo nagrizena zubom vremena, a preko nje je bacila nekakvu predivnu tkaninu s buvljaka u Istanbulu.

Le Corbusier

Ima i legendarne naslonjače velikog Le Corbusiera koje je dizajner prvi put predstavio javnosti 1928. g. Jedan od naslonjača sa strane prebojen je pastelnim bojama njenog malenog sina. Prvi je to njegov crtež "od značaja", kako bi ponosna mama rekla. A što mali zna što je Le Corbusier? Djeca šaraju gdje god stignu. Ta moja frendica je jako ponosna na crtež pa ga ne želi ukloniti.

Zimi preko istih naslonjača baci vintage deke od kašmira koje je ulovila na nekom od buvljaka u New Yorku, a ovdje ih ima na svakom koraku. Ne radi se o tome da "pijana milijunašica ne cijeni ono što ima". Radi se o tome da ta žena živi svoj prostor. I u njemu se osjeća ugodno i ne robuje svom namještaju ma koliko skup ili jeftin bio. Prošli tjedan je pokraj kontejnera našla nekakvu staru oronulu dasku na kojoj stoji maleni grafit "pray". Stavila ju je na isti zid odmah do fotografije konceptualne umjetnice Cindy Sherman. I znate što? Izgleda fenomenalno.

Naš prostor ovisi o nama. Više duše može imati kauč koji ste kupili u robnoj kući IKEA nego dizajnerski komad od iznimne ljepote. Namještaj morate živjeti jer on je tu da vam služi. Možete mu se diviti, ali tu divotu treba iskoristiti. Nema ničeg ljepšeg nego učiniti svoj životni prostor SVOJIM. Sa svakim komadom koji kupite, ili što je najljepše, naslijedite.

Možda previše osobno shvaćam crkvu od 40 milijuna kuna ili konja koji je ujedno lampa od 30.000 kuna Za stvaranje svog životnog prostora trebate samo slušati sebe i okružiti se onim što volite. Baš poput odjeće: u svom se domu morate osjećati ugodno i zaštićeno od svijeta. Nitko ne želi reći da su kristalni lusteri nešto najgore na svijetu. Nisu, jer ima predivnih kristalnih lustera, ali u slučaju ovog konkretnog članka poruka je da kristalnim lusterima nije mjesto u crkvi niti im se u domu treba diviti kao pokazatelju statusnog simbola. Želim uskoro kupiti svoju prvu najmanju Barcelonu, ali isto tako znam da ću, kad sam kod kuće, u njoj uživati. Sjediti, jesti, pisati...

Margiela lampa

Dugo sam htio Margielinu lampu kojoj je baza staklena boca. Tako da lampa zbilja izgleda kao nešto iz kućne radinosti. Kupio sam je za nekih dvjestotinjak dolara. Ali volim tu lampu i znam zašto sam je kupio. Stoji pokraj kreveta i svih knjiga od kojih poneku uhvatim i čitam prije spavanja. Volim tu lampu i kad na njoj ima prašine i kad se pokraj nje nešto prolije.

Jedan je dnevnik o ovoj našoj crkvi s početka priče napisao kako se radi o "rajskom objektu". Male su šanse da ću direktno završiti u raju, ali ako raj izgleda kao interijer te crkve, onda ću panično zatražiti da me slobodno šutnu negdje dolje niže. Gdje ima više mraka. Samo me strah da ne završim pokraj crnog konja s lampom na glavi.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više