Traži

Grgo Zečić: Što učiniti s Ninom Kraljić?

Grgo Zečić: Što učiniti s Ninom Kraljić?

Pobjednica natjecanja The Voice


Fotografija: Voice

Od hrvatskih TV emisija dvije su koje se trudim redovito pratiti: Provjereno NOVE TV i Labirint HTV-a. Istina, nekad propustim koju, ali zahvaljujući blaženom internetu nadoknadim propušteno barem prije spavanja

Uz reality show formate raznoraznih kućanica gdje jedna drugu mlati i vuče po podu i uz, naravno, ozloglašene Kardashiane, američka javnost obožava glazbene reality show formate. U novoj sezoni Američkog idola sjede Jennifer Lopez i Keith Urban, u X-Factoru u ulozi sudaca gledali smo Britney Spears, ali The Voice je dosad okupio najimpozantniju ekipu mentora: Christinu Aguileru, Adama Levinea, Pharrella i Gwen Stefani. Finalne emisije pred televizijske ekrane u direktnom prijenosu okupljaju oko 14 milijuna Amerikanaca. Hrvatsku verziju The Voicea nisam ozbiljno doživljavao u početku. Bacio bih pogled na pokoju audiciju i tu bi moja zainteresiranost prestala. Ono što me od početka fasciniralo jest produkcija kakva na našim prostorima nije viđena. Kad su počele live emisije, a ja završio bolestan u krevetu, krenuo sam s gledanjem epizode za epizodom, opet zahvaljujući izvrsnoj web stranici.

Od tih mojih (zakašnjelih) početaka jedinu reakciju izazvala je Nina KraljićZato što je izletjela iz svih okvira onoga što smo kroz godine mogli vidjeti u domaćim verzijama slavnih glazbenih licenci. Netko od komentatora mi je skrenuo pozornost na Ninino sudjelovanje u jednom drugom showu prije šest godina. Potpuno neprepoznatljiv izvođač. Što zapravo svjedoči da uspjeh dolazi izuzetnim radom, ali i životnim iskustvom. Primjerice, ne može klinka od 15 godina "nositi" pjesmu o dubokoj ljubavi ili pak nezamislivoj boli. Kroz svaku bol treba proći i tek se onda suočiti s njom. Na kraju. Kad prašina svega padne i onda jasnije vidite ono što je ostalo ili ono čega nema.

Nina Kraljic

Nina Kraljić je najveća anomalija hrvatske glazbene scene novije povijesti. Istina je da sam ponekad oštar prema svojoj zemlji, ali ne iz razloga što je ne volim ili mislim kako sam "bolji od svih, pa tako i svoje zemlje", već iz razloga što vas u životu samo kritika može tjerati da idete prema naprijed. Ali treba razlikovati kritiku od negativnosti jer je granica ponekad suviše tanka. Prema našoj verziji The Voicea bio sam prvo skeptičan pa nakon toga zaljubljen u talent Nine Kraljić, da bih se opet vratio u skeptično stanje uma uvjeren kako takva pojava ne može preživjeti na našoj televizijskoj sceni, odnosno među glasačkim tijelom.

Tu sam podcijenio svoje sunarodnjake i zbog toga mi je u jednu ruku drago jer sam u subotu doživio zasluženi šamar u lice. Svi smo znali kako će Kraljić daleko dogurati, ali ja sam bio potpuno uvjeren kako će dečko pobijediti jer, eto, u našim glazbenim formatima dečki uvijek pobjeđuju jer curice opsesivno glasaju. Pobjeda Nine Kraljić svojevrsno je upozorenje i intrigantan pokazatelj koliko se domaća publika mijenja i na koji način glasno podržava nešto što je čisti, besprijekorni talent. I tu dolazimo do nesvakidašnjeg kontrasta: s jedne strane imamo domaće pjevačice lakih nota čiji su tekstovi apsolutno suludi, a medijski ispadi jeftino isplanirani. I onda na scenu stupa Nina Kraljić za koju je, sudeći po glasovima u superfinalu, glasovalo gotovo 200.000 ljudi. Nikada dosad jaz između hrvatske glazbene stvarnosti i potencijalne budućnosti nije bio istaknutiji.

Fenomen Nine Kraljić govori kako zapravo javnost diše i koliko iskreno odgovara na talent. Kritike su je pratile od samog početka, a bazirale su se prije svega na opaskama o njezinu navodnom "zavijanju" ili "jaukanju". Takve kritike nisu kritike, već komentari onih koji nisu naviknuli vidjeti takvu pojavu na mainstream televizijskoj sceni. To su komentari neznanja i nedostatka shvaćanja glazbe kao takve. Njeni nastupi bili su prokleto iskreni i ponekad do (ne)ugode suviše emocionalni. Opus pjesama koja je otpjevala na prvi je pogled nebulozno nespojiv, ali funkcionirao je savršeno. Od legendarnih hitova 90-ih, kao što je pjesma "Wicked Games" pa sve do sevdalinke "Što te nema" koju je u obliku pjesme davne 1897. napisao bosansko-srpski pjesnik Aleksa Šantić.

Od popa do rocka, pa sve do sevdalinki, koje starijoj generaciji otvaraju neke davne rane ili izgubljene uspomene – Kraljić je briljirala. Teško je definirati njen glas i možda ga je najpraktičnije usporediti s glazbenim instrumentom koji je ispunjen neograničenom emocijom. The Voice je pokazao još nekoliko izvanrednih talenata koji svojim glasom i karizmom mogu "pomesti" pola glazbene estrade.

Napadi na Ninu Kraljić zapravo su napadi na nepoznatoTo jednim malim dijelom mogu čak i razumjeti jer ju nije moguće definirati niti lako shvatiti. Njena finalna izvedba legendarne "Zajdi, zajdi" boli do kosti sve one koji su zaljubljeni u glazbu kao emociju, a ne u glazbu kao estradnu pojavu punu prepucavanja i skandala. Dok je sve ostale pjesme u showu improvizirala na svoj besprijekoran način i učinila ih svojima – takvo što nije moguće s pjesmom kao što je "Zajdi, zajdi". Mi glazbeni smrtnici ne možemo shvatiti koliko je teško otpjevati to djelo i što je najvažnije: nositi ga na sirovoj emociji. Tu završnu pjesmu nije mogla interpretirati, već otpjevati onako kakva ona jest: iskrena i duboka. Djelo je to koje traži nadljudsku kontrolu glasa spojenu s emocijom koje priča svoju patnju. Tek se možda dvoje umjetnika s prostora Balkana uspjelo suočiti sa "Zajdi, zajdi" i othrvati njenoj tehničkoj i osobnoj težini.

Hrvatska je s lakoćom prepoznala tko je Nina Kraljić i što njena glazba zapravo simbolizira. Ponavljam, za mene je to bila neočekivana reakcija. Ali toliko optimistična da mi ne skida osmijeh s lica. Dok su ostali mentori igrali na recept koji je po njima bio logičan, tipa "dajmo slatkom dečku da pjeva provjerene hitove za puk" kao što su "Još i danas zamiriše trešnja" ili "Ti si mi u krvi" – time su učinili ono što sam ja napravio u samom početku, a to je da su podcijenili publiku. Bez krivog shvaćanja, obje navedene pjesme su prekrasne svaka na svoj način, ali gotovo uvijek ih čujemo na vjenčanjima kad grupa prijatelja baca čaše ili boce o zid. Iako su je svi hvalili, ostali mentori nisu mislili da će egzotična pojava poput Nine otići toliko daleko.

 

Jacques Houdek može biti naporan, bahat, teške naravi ili velikog ega, ali bez sumnje se radi o najvećem poznavatelju onoga što glazba zapravo je Kao mentor je do krajnjih granica kreativnosti vodio Ninu i slušao ono što ona jest, dozvolio joj da se sama razvija i otkriva bez ikakve želje da joj nametne ono što su ostali mentori mislili da je "recept za pobjedu". Je li pod svaku cijenu želio pobjedu? Apsolutno. Pa i ja bih je želio kad bih bio glazbenik i kad bih u timu imao nekog poput Nine. Njegovo medijsko prepucavanje s Tonyjem Cetinskim bilo je neprofesionalno i djetinjasto kao da se radi o dvama dječacima u pješčaniku, dok natjecatelji stoje negdje u pozadini. Osobno me najviše smetao, odnosno da budem potpuno iskren, beskrajno iritirao Cetinski.

Tony

Kako se bližio kraj showa sve je jasnije pokazivao svoje lice putem ogorčenih Facebook postova, majice "Karma is a bitch" i onih bahatih, posprdnih izraza lica svaki put kad bi na pozornicu stupila Kraljić. Cetinski je nesumnjivo talent velikog kalibra, vokal kakav se pamti, jedan od najboljih domaćih pjevača, ali ništa od tog ne vrijedi ako se na koncu priče ponašaš onako kako se on ponašao. Tony Cetinski nije najbolji od svih. Niti je Jacques. Niti se ovaj show vrti oko njihovih karijera, već oko budućnosti novih talenata. Imati vrhunski glas znači ništa ako nemaš iskrenu dušu, a to je ono što esencija glazbe zahtijeva.

Budućnost Nine Kraljić ovisi isključivo o medijima i potezima koje će napraviti. Naravno da postoji šansa da svojim glasom, stasom i pojavom ne preživi jarugu domaće scene. HTV je odradio izvrstan posao, ali mora ga nastaviti raditi putem gradnje medijskog profila mlade Kraljić. Bilo bi je zanimljivo vidjeti ispred Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2 ili u još nekoliko televizijskih formata koji su izuzetno gledani. PR igra važnu ulogu u cijeloj ovoj priči jer svjedočili smo nestanku nekolicine prilično talentiranih mladih glazbenika u posljednjih desetak godina koji su bili ljubimci publike da bi nakon toga netragom nestali.

Nina Kraljic

Nini Kraljić potrebna je snažna PR strategija i izvrstan menadžer koji će je prvo predstaviti u emisijama susjednih nam zemalja, pomno graditi njena javna pojavljivanja i pažljivo, ali uporno slati njene snimke inozemnim izdavačkim kućama. Dakle, sad joj je potreban tim stručnjaka jer glas njene snage bez ikakvog problema može pronaći svoje mjesto u svijetu, ali ništa od toga ne može se dogoditi bez pomno posloženog plana. I tu se ponovno javlja ta moja, (znam), iritirajuća skeptičnost jer najveći test tek dolazi za nju i taj test ne može proći sama.

Ako je u ovim teškim vremenima, kad su tisuće obitelji primorane brojiti svaku kunu – gotovo 200.000 pristiglih poziva u nekih sat vremena jasan je pokazatelj da Nina Kraljić ima jednu od najboljih startnih pozicija u povijesti hrvatske glazbene scene. Iskreno se nadam da će je pod svoje ruke uzeti i zaštititi oni koji će pomoći njenoj budućnosti. I da, možda bi se one "kolegice" u minicama trebale barem malo zabrinuti jer očito je da se nešto sasvim novo događa u javnoj percepciji domaće glazbe. Dizajnerska minica kad-tad nepovratno završi u ormaru, ali glas i karizma ostaju.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor