Search

Grgo Zečić: Zaklada za emigraciju

Grgo Zečić: Zaklada za emigraciju

O sve većoj emigraciji Hrvata u bolju budućnost


Image: buro247 arhiva,
Facebook Croatia - As It Is

"Hrvatska je danas lijepa razglednica i tu svaka priča prestaje"

Nema ništa bolje nego vratiti se kući za vrijeme božićnih blagdana ili ljeti. Iako preferiram Božić i zimsku atmosferu, isto tako volim ljeto jer mi posao dopušta da duže ostanem u Hrvatskoj. Brancin, blitva na maslinovom ulju i rajčice koje zbilja mirišu i izgledaju normalno, odnosno prirodno. Po pitanju hrane smo fenomenalna zemlja, ali prilično nezahvalna. Primjerice, u Americi mlijeko nije mlijeko. Nema to veze s našim mlijekom. Mislim da američko mlijeko kravu nije niti vidjelo. Sve su to sitni detalji zbog kojih jedva čekate doći u Hrvatsku i uživati u dobroj hrani (ali i vinu) s obitelji i bliskim prijateljima. Ovih dana ljeti se stotinjak tisuća Hrvata vraća kući. Ne govorim o drugoj generaciji emigranata, već o prvoj generaciji, mojoj generaciji ili onoj koja je malo starija od mene. Generaciji koja je otišla iz Hrvatske 2012. ili ranije. Kažem emigranata, jer zbilja smo emigrirali i ne zbog toga što, eto, udarilo nas u glavu pa želimo živjeti vani, već zato što smo bili prisiljeni. Mnogi od nas psihički prisiljeni. Index.hr redovito objavljuje priče o mladim ljudima koji su emigrirali. Isti ti mladi ljudi pišu o svojim pozitivnim iskustvima i "ljudskoj klimi" koju nikada prije nisu doživjeli.

A što na to kažu stotine komentatora? Veći broj njih naziva ih "izdajicama" ili pak "prljavim kapitalistima". Nacionalizam je uvijek graničio sa zdravim razumom. U tom slučaju, ponosan sam izdajica. Kapitalist? Ne baš. Statistike kažu kako je samo prošle godine iz Hrvatske emigriralo oko 30.000 ljudi. Otkako smo ušli u EU samo je u Njemačku otišlo čak 24.000 uglavnom mladih, visoko obrazovanih Hrvatica i Hrvata. Vladajući pokušavaju umiriti, odnosno sakriti prave brojke koje su zasigurno mnogo veće od ovih "službenih". Tim brojkama se manipulira. Ono što mnogi ne shvaćaju jest sljedeće: ne emigrira se isključivo radi novaca. Jer ne živimo u 70-im godinama prošlog stoljeća kada je 100 maraka bilo ravno malom bogatstvu. Plaće u inozemstvu su znatno veće kada ih usporedite s domaćim, ali zato je cijena života isto tako značajno veća. Otići u kakav dobar restoran u Dublinu ili Berlinu predstavlja luksuz. Stoga ta nekakva ideja kako svima teče "med i mlijeko" čim pređu granicu je totalna idiotarija.

Grgo Zečić: Zaklada za emigraciju (фото 1)

Vani je teško. Prokleto teško. Emocionalno i financijski. Ali ono što je najvažnije jest da vani postoji budućnost. I to prilično svijetla. Svi trube u Hrvatskoj o tome kako treba otvoriti nova radna mjesta koja će pružati prosječnu mjesečnu plaću, ali nitko neće reći da novac zapravo nije najveći problem. Uvjeti rada u Hrvatskoj i generalna atmosfera u našoj zemlji pravi su okidač za emigraciju. Novac kao novac nije na prvom mjestu. Što pomislite ako ste na fakultetu i gledate na televiziji kako radnici mjesecima rade bez plaće, a nekakvi stečajni direktori "prodaju" korporativne parole koje nitko ne može shvatiti. Ili silne deložacije za koje vlasnici i jesu jednim dijelom odgovorni, ali ljudi nisu imali izbora pa su digli kredit koji više ne mogu vraćati.

Što je tek sa "švicarcima" i bankovnom mafijom? Kada sve zbrojite i oduzmete, onda shvatiti kako činjenica što je Hrvatska možda jedna od najljepših zemalja u našem dijelu Europe zapravo ne predstavlja ništa. Hrvatska je danas lijepa razglednica i tu svaka priča prestaje. Hladno Pivo snimilo je spot "Firma" gdje su kao svojevrsni akteri predstavljeni radnici Gredelja, Diokija i Kamenskog. Valja napomenuti da su to samo neki od primjera sramotne propasti domaćeg gospodarstva. Ova trojka tvrtki pod svojom čizmom ima broj nesretnih radnika koji debelo prelazi tisuću. Veliki broj zaposlenika koji zapravo nisu zaposlenici, već svojevrsni robovi sistema u kojem su se našli su roditelji. Redovito ćete u reportažama pročitati ili na televiziji vidjeti uplakane majke i očeve koji svojoj djeci nisu u stanju kupiti bilježnice za školu. Što mislite kako se osjećaju njihova djeca kada vide mamu ili tatu kako plaču na televiziji iz očaja koji mnogi od nas ne mogu niti pojmiti.

Što prolazi kroz glavu te djece? Bez obzira bili oni u osnovnoj školi ili na fakultetu? Sva ta djeca, odnosno mladići i djevojke preziru sustav koji tjera njihove roditelje da plaču. Preziru državu u kojoj žive. I to s punim pravom koje im nijedan nacionalist ne može osporiti.

Sasvim je logično da žele otići. Sasvim je logično da će konobariti u Irskoj kako bi mami i tati poslali malo novca i stali na "svoje noge". Vidite, tako se rađa generacija emigranata koja je na svojoj koži osjetila mučnu bol. Ovi malo sretniji koji su završili fakultete, ali ne mogu pronaći posao su u drugačijoj situaciji koja je isto tako frustrirajuća. Da biste uspjeli u pronalasku posla morate imati sreće, a toga bogami baš i nema više kod nas, ili morate biti, primjerice, član mladeži koje političke stranke pa čekati da ona dođe na vlast pa ćete biti asistent asistenta zamjenika pomoćnika u nekoj od državnih agencija čiji naziv i svrhu ne razumijem. Ili morate imati roditelje ili kumove koji znaju "tamo nekoga". Velika je to mreža koja je prije svega povezana s politikom jer sve je kod nas povezano s politikom. Ova druga generacija emigranata shvaća taj sistem i svjesna je činjenice da ne može disati u takvim uvjetima. Postoji veliki broj mladih ljudi kod nas koji jednostavno ne žele ići van jer je najlakše ostati, živjeti kod roditelja, lajati i kriviti sve oko sebe. Ali njih sam se već dotaknuo u jednoj od prijašnjih kolumni pa nema smisla da opet ponavljam isto.

Ideja masovne emigracije događa se trenutno dok sjedim i pišem. Naime, Njemačka je ukinula radne dozvole od 1. srpnja, a sukladno tome ekonomski stručnjaci predviđaju kako bi u narednih godinu dana čak sto tisuća ljudi moglo skupiti svoje stvari i krenuti prema Njemačkoj. Treba li spomenuti Irsku i zemlje Skandinavije koje su posebno "popularne" među visoko obrazovanim mladim ljudima. Kada ste vani, nemate sigurnost roditelja i prijatelja koji mogu biti uz vas kad je najteže. Okruženi ste sistemom koji vam je na prvu posve nepoznat i morate proći težak put da se prilagodite. Morate potpuno izbrisati sve što ste mislili da znate u Hrvatskoj i krenuti ispočetka. Život vani je emocionalno iscrpljujuć, ali ono što je najvažnije jest da dišete punim plućima. I imate osjećaj da je cijeli svijet vaš i da bez obzira na to što trenutno konobarite, postoji velika šansa da ćete dobiti promaknuće i ići dalje. Jer ako ste dobar radnik onda poslodavac nagrađuje. Dobar radnik postajete onda kada oko sebe imate dobru atmosferu, uvjete koji vas ne guše, poslodavca koji vas ocjenjuje isključivo na temelju rada – tad volite svoj posao i radite dvaput više nego što biste trebali. Znate da uz trud dolazi novac. Ne radi se o velikim količinama. To su zablude, ali radi se o ljepoti mira koji imate bez obzira na to što vam nedostaju oni koji najviše volite.

Grgo Zečić: Zaklada za emigraciju (фото 2)

Mladi ne odlaze samo radi novaca. Odlaze radi mira. Odlaze jer znaju da će biti prihvaćeni u društvu koje je socijalno, kreativno i poslovno napredno. U društvo koje vam dozvoljava da rastete sa svojim radom. Jesam li negativan? Ne. Samo sam realan. A mi Hrvati oduvijek imamo problema s realnošću.

Volim svoju zemlju. Nikad ne reci nikad, ali ne bih se mogao vratiti. Jer nemam snage slušati o partizanima, ustašama, četnicima, jamama i političkim podmetanjima na razini dječjeg vrtića.

Naši mediji puni su takvih pustolovina na dnevnoj bazi koje su u središtu pozornosti. Kako vrijeme prolazi, sve se više isključujem od svoje zemlje. Nisu mi jasni oni koji imaju relativno dobre poslove, smatraju se elitom zemlje pa dižu kredit za kreditom da odu na skijanja ili da kupe novi Range Rover, iako ga realno ne mogu priuštiti. Nije mi jasno toliko toga da Hrvatsku smatram sve udaljenijom od sebe ma koliko god se radovao dolasku. Jedini razlog mojih dolazaka su, naravno, obitelj i prijatelji.

Luksuz mog posla je da mogu doći čak 5 – 6 puta godišnje u Hrvatsku pa makar na nekoliko dana. Vrijeme uglavnom provodim u Dugom Ratu gdje se nalazi obiteljska kuća okružena vrtom i vinogradima. To su jedini razlozi koji me vuku prema Hrvatskoj. Optimizma nema, niti vjerujem da će se stvari promijeniti. Dapače, katastrofalne posljedice masovnog egzodusa koji se događa na dnevnoj bazi naša zemlja će zbilja osjetiti tek za nekih desetak godina. Pasivna smo mi nacija po svim mogućim pitanjima. U Francuskoj se poveća cijena kruha, kad ono stotine tisuća ljudi prosvjeduju u centru Pariza. Kod nas je sve to "bilo pa prošlo". Imamo pamćenje štenca. I koliko god nas puta ošamarili, mi kao da želimo još. Tragičan je taj hrvatski stockholmski sindrom. Mi stvarno volimo da nas šamaraju, kradu, lažu... To nas baš napaljuje na nacionalnoj razini. Žalit ćemo se onako između sebe, ali kao da se veselimo kad otkrijemo da su nas, eto, opet opljačkali. Mi kao da ne živimo u svojoj zemlji nego gledamo reality show iz neke druge zemlje.

Grgo Zečić: Zaklada za emigraciju (фото 3)

Neki će reći da je ovo politička kolumna. Nije. Ovo je kolumna koja je namijenjena onima koji nemaju posao i ne vide perspektivu. Želim im poručiti da vani nije lako, ali postoji budućnost i postoji mir kakav ne možete opisati riječima. Da sam milijunaš, mislim da bih otvorio "Zakladu za emigraciju" gdje bih dovodio savjetnike i headhuntere iz cijelog svijeta da dođu, pomognu i usmjere tisuće onih koji se spremaju za odlazak ili pak razmišljaju o tome. Čini li me to "izdajicom hrvatskog naroda"? Mislim da ne. Jer koje vam opcije preostaju? Sjediti i čekati da se stvari promijene? U zabludi ste ako mislite da će se to dogoditi, jer neće. Možete čekati još deset godina i sve će ostati isto. Vidjet ćete iste face na televiziji i suze na licu nekog drugog roditelja koji ne može školovati svoju djecu. Elita će i dalje biti elita, iako bi pola njih po svoj sili zakona trebalo biti u zatvoru, dok bi druga polovica trebala pronaći izvrsnog psihoterapeuta koji će im objasniti da nismo u osnovnoj školi po pitanju natjecanja sa susjedom o tome tko ima veći auto ili bolji sat. Slavne osobe će i dalje biti slavne na temeljima koji su isto tako vrijedni kliničke pažnje i hitne pomoći.

A oni koji razmišljaju drugačije i dalje će biti manjina... Prljavi kapitalisti, dosadni filozofi koji misle da su "popili svu pamet svijeta" i naravno: izdajice. Toj manjini poručujem da sva tri navedena komentara shvate kao komplimente. Jer biti ili ne biti kod nas ne postoji. Kod nas postoji biti potpuno lud ili biti spreman na žrtvu koja donosi bolju budućnost. Stoga "izdajice hrvatskog naroda" ujedinite se.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više