Traži

Croatia
Ivan Kapović: "Ne morate biti avanturisti, ali bar ne budite turisti!"

Ivan Kapović: "Ne morate biti avanturisti, ali bar ne budite turisti!"

Intervju s Ivanom Kapovićem

Tekst: Ema Glavina


Fotografija: Ivan Kapović

Koliko god nam Instagram povremeno bio izvor frustracije i mjesto na kojem provodimo puno više vremena nego što bismo to možda trebali, toliko nas i nastavlja iznenađivati, otkrivajući nam stalno nova zanimljiva imena iz svijeta umjetnosti, kulture, dizajna ili drugih područja. Upravo sam tako i ja, tijekom još jednog neobaveznog "scrollanja" njegovim bespućima, naišla na profil Ivana Kapovića. Netko od mojih prijatelja je prenio jednu od njegovih fotografija, ona me u kratkom roku uspjela zaintrigirati (svi već znamo koliko nam je pažnja postala krhka) i kroz nekoliko sam trenutaka već pregledavala desetke njegovih drugih radova. Na prvi sam pogled odmah uočila da je riječ o nekome tko ima oko za detalje, tko voli putovati i tko se ne boji izlaska iz tzv. sigurne turističke zone. Isto tako, pročitala sam da je Ivan Kapović arhitekt po struci i zaključila kako je potencijalno riječ o više nego zanimljivom sugovorniku za intervju. Srećom, intervju smo doista brzo i dogovorili, a moje su se pretpostavke ispostavile točnima. U nastavku doznajte što mi je sve otkrio...


Za početak, tko je Ivan Kapović? Arhitekt, fotograf, avanturist, kombinacija svega ili pak nešto sasvim drugo?

Uh, pitanje je tako formulirano da sam skoro počeo pričati o sebi u trećem licu, a to rade uglavnom neki čudnovati likovi iz političkog života, što Ivan Kapović nije. (smijeh) Definitivno sam arhitekt urbanist. To je ono što radim, uz što provodim najviše vremena i od čega na kraju živim. Nakon toga sam avanturist. Fotografija, sport, putovanja i sve ostalo proizlazi iz avanturizma. Doduše, kažu da je i pokretanje vlastite tvrtke kod nas avantura pa sam možda ipak prvo avanturist, a tek onda arhitekt. Evo, ne znam ni sam. Pitao bih publiku.

Ivan Kapović: "Ne morate biti avanturisti, ali bar ne budite turisti!" (фото 1)

Kako je započela vaša priča s fotografijom? 

O fotografiji me učio otac dok sam još bio klinac u osnovnoj školi. Drago mi je da su u to vrijeme postojali samo analogni aparati pa sam bio primoran naučiti tehničke osnove "prave" fotografije, a to znanje, bez obzira na tehnologiju, ne zastarijeva. Prvi digitalni foto aparat sam kupio na faksu. Bio sam jako kul na tulumima s "digitalcem" i interes prema fotografiji se opet probudio. Ozbiljno! 

A s putovanjima? Sjećate li se nekog od prvih nakon kojeg ste znali da je to nešto o čemu ćete, na neki način, postati ovisni?

Spletom sretnih okolnosti, kao srednjoškolac sam dosta putovao po Europi, ali ta putovanja na mene nisu ostavila gotovo nikakav trag. Negdje na faksu sam počeo i ozbiljnije putovati, a tek kada sam otišao na mjesec dana u Keniju i Tanzaniju shvatio sam da to iskustvo želim ponoviti. Jako dobro se sjećam kada sam u manje od 24 sata od polijetanja iz Londona završio u selu Maasaia i zajedno s njima jeo kozje iznutrice. Imao sam osjećaj kao da sam se teleportirao u neko prastaro izdanje National Geographica.

Pobijedili ste i na natječaju fotografije prestižnog National Geographica. Možete li nam reći nešto više o tome?

Hvala na velikim riječima, ali ipak je bilo malo skromnije. (smijeh) National Geographic Hrvatska u svakom broju objavio bi najbolju fotografiju čitatelja. Poslao sam tri pažljivo izabrane fotografije iz Mongolije. Potrudio sam se napisati opise i pokazati da to nisu samo fotografije nego i da čine zanimljivu priču. Sat-dva nakon što sam poslao mail primio sam poziv iz uredništva. Pitali su me jesam li zainteresiran da ih posjetim i da porazgovaramo o mogućoj suradnji. Bio sam mlad i previše samokritičan pa sam odbio poziv uz obrazloženje kako smatram da moje fotografije nisu dovoljno dobre za National Geographic. Mislim da je to bila kriva odluka i da sam trebao otići i barem popiti sok. Eto, tako je moja fotografija mongolske djevojčice ugledala svjetlo dana na stranicama National Geographica.

Ivan Kapović: "Ne morate biti avanturisti, ali bar ne budite turisti!" (фото 2)

Što najviše volite fotografirati? Razlikuju li se motivi kroz životna razdoblja ili su uvijek barem slični?

Nemam neku posebno temu, a jedina konstanta je da su na većini fotografija ljudi. U početku mi je primarna bila avantura, a fotografije su bile samo zabavan način da svoje avanture dokumentiram. Danas je priča obrnuta i potraga za fotografijom mi je postala avantura. Shvatio sam da dok držim foto aparat u ruci potpuno drugačije gledam na svijet. Konstantno tražim zanimljive detalje, neobične situacije, lica, planove... Svijet izgleda puno zanimljivije i prepun je detalja koji su mi prije promicali. Trik je u tome da se sve to može jednostavno primijeniti i bez foto aparata u ruci. Moje nove fotografije iza sebe uvijek imaju priču dok one starije, uglavnom imaju samo mjesto i vrijeme.

Proputovali ste pola svijeta, i to prije nego što su putovanja postala svojevrsni trend. Koju destinaciju pamtite kao posebnu, na koju biste se uvijek rado vratili? Isto tako, ima li neka fotografija koju posebno pamtite?

Bez konkurencije, zemlja u kojoj sam se najbolje osjećao i u kojoj sam najviše toga doživio je Sirija. Fotografije iz Sirije su mi i najdraže jer prikazuju ljude i mjesta od kojih mnogih danas više nema. Zbog toga za mene imaju dodatnu vrijednost i uz mnoge od njih me vežu posebne uspomene. Razmišljam da jedan dan, ako to bude moguće, ponovno posjetim Siriju, ali ne vjerujem da će se to skoro dogoditi.

S obzirom na vašu avanturističku prirodu, vjerujem da ste se našli u raznim, recimo to tako, zanimljivim situacijama. Možete li s nama podijeliti neku posebno opasnu ili upečatljivu?

Na svojim putovanjima se nikada nisam svjesno izlagao opasnosti međutim, danas, petnaestak godina kasnije shvaćam koliko su neke situacije bile riskantne, prvenstveno jer sam putovao sam. Recimo, pješačenje od 30 km po pustinji Gobi danas više ne bi ponovio, ali mi je onda to sve bilo jako zabavno. Jedna, ne toliko opasna koliko zanimljiva situacija, dogodila se u Erdenetu u Mongoliji kada sam ilegalno ušao u jedan od najvećih površinskih kopova na svijetu. Nisam mogao odoljeti da ne vidim rupu promjera 1,5 km. To što je rudnik čuvani strateški objekt koji vode Rusi, nije me uopće zabrinjavala. Uzverao sam se po istovarenoj rudi i iskočio ravno pred kamion. Vozač je dohvatio radio stanicu i uskoro je prema meni krenuo terenac. Gotovo 45 minuta sam mu bježao, skrivao se i na kraju jedva uspio pobjeći.

Ivan Kapović: "Ne morate biti avanturisti, ali bar ne budite turisti!" (фото 3)

Na trenutke su progonitelji bili samo desetak metara od mene i jasno sam im vidio zapadnjačka lica. Nekoliko dana kasnije sam u novinama pročitao da je u blizini rudnika 3 dana ranije nestao nuklearni materijal, a u drugoj krađi i veća količina eksploziva. Nuklearni materijal je na kraju pronađen, ali su u vrijeme moje provale u rudnik Policija i Državna agencija za krizne situacije bili na nogama, a u Mongoliju su stigli i predstavnici CIA-e. Da su me uhvatili, mislim da bi potrajalo dok bi svi shvatili da sam tu više-manje slučajno i sigurno se ne bi pozdravili uz smiješak i prijateljski stisak ruke.

Koji biste savjet dali mlađim generacijama, koje tek kreću otkrivati skrivene kuteve Zemlje, pogotovo ako to misle činiti s dozom avanturizma? Ima li nešto biste vi voljeli da ste znali?

Eto ti ga vraže! Ako trebam dati savjet mlađim generacijama, znači li to da sam ja onda star? (smijeh) Da bi ste vidjeli neku svjetsku znamenitost, saznali tko ju je, kada i zašto izgradio te pokoju anegdotu iz njene prošlosti, ne trebate putovati dalje od nekoliko stanica tramvajem. Sve to možete pronaći na internetu dok se vozite do prijatelja. Kako ljudi žive, čemu se smiju, što ih brine, što misle o vama, kakav je osjećaj biti na vrhu planine, spavati sam u pustinji, hodati na tropskoj kiši... E, za to trebate putovati! Krenite van uhodanih turističkih tura i destinacija. Provedite vrijeme u prirodi. Svaka avantura nosi i neke rizike i zato jedina stvar koju morate nositi sa sobom na put je mrvica razuma. To uglavnom rješava većinu potencijalnih problema. Ne morate biti avanturisti, ali bar ne budite turisti. 

Kombinirate li na svakom putovanju i avanture i fotografiju ili nekad putujete i drugačije?

Mislio sam da će mi biti nemoguće putovati drugačije od onog kako sam to prije radio, ali sam se iznenadio kada sama otkrio da imam i "tourist mode" u koji se mogu prebaciti. Kada putujem s prijateljima, jednostavno ne nosim fotoaparat i posvetim se druženju. Doduše, to su uglavnom kraća putovanja i bliže destinacije koje meni i nisu posebno interesantne jer ja sam skitnica, daljine me vuku. (smijeh) Kad putujem sam, putujem uvijek na isti način.

Ivan Kapović: "Ne morate biti avanturisti, ali bar ne budite turisti!" (фото 4)

Vaš Instagram profil broji gotovo 3000 followera. Što generalno mislite o društvenim mrežama? Vidite li ih kao dobru platformu za promociju radova i komunikaciju s publikom i koliko vremena u njih ulažete? Mislite li da ima i nekih negativnih strana?

Instagram je prva i za sada jedina društvena mreža na kojoj sam otvorio profil. Trebalo mi je neko vrijeme da se uhodam, ali sada, nakon godine dana, čini mi se da mi Instagram kao platforma savršeno odgovara. Profili su kao kafići. Kakav gazda, takva glazba, takvi gosti. Zato se trudim da je sadržaj koji objavljujem kvalitetan, zanimljiv i uz dozu humora. Followeri su mi prilično aktivni i rado komuniciram s njima za što mi odlazi oko sat vremena dnevno. Za neke objave potrošim čitavo poslijepodne. Osim kao alat za komunikaciju, što je nedvojbeno pozitivna strana, društvene mreže su i prostor za (osobnu) promociju. Kao i u drugim oblicima promocije, svatko ističe svoje adute i okuplja ciljanu publiku zbog čega su to u jednu ruku psihološki profili. Za neke bi bilo bolje da ih nemaju. Nije toliko problem u alatu koliko u njegovu korištenju ili da citiram Ramba Amadeusa, sve je to turbo folk - nekritičko korištenje moderne tehnologije.

U dogovoru za intervju ste mi spomenuli da je obiteljski život silom prilike promijenio vaše navike, prorijedio putovanja, itd. Kako se jedan pravi avanturist i putoholičar s time nosi?

Mislim da obiteljske obveze nisu razlog da se putoholičar pretvori u kućeholičara. Uz malo planiranja i dobre organizacije sve se može pomiriti, i dom i putovanje. Meni je osobno bio problem što sam prije putovao dugo i uglavnom sam, što mi je osim avanture ujedno bila i terapija. Nije mi se bilo toliko teško nositi s nedostatkom putovanja koliko s nedostatkom "ispušnog ventila". Ali evo, preživio sam i malo po malo sam se ponovno aktivirao. Za sada sramežljivim putovanjima od oko tjedan dana, ali na vidiku su i neki veći projekti.

Ivan Kapović: "Ne morate biti avanturisti, ali bar ne budite turisti!" (фото 5)

Što vam je sljedeće u planu? Neko zanimljivo putovanje ili projekt?

Ne volim govoriti planove dok nisam siguran, ali evo, ako baš moram. Dugo mi je bila želja otići na Burning Man u SAD-u, ali sam na kraju od te ideje odustao. Ipak, Burning Man nije odustao od mene i nedavno sam dobio zanimljivu ponudu da odem na Afrika Burn, afričku varijantu Burning Mana koja se održava u JAR-u. To je ideja, a realizacija... javit ću vam ako je bude.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više