Traži

Jelena Veljača: Igre moći

Jelena Veljača: Igre moći

Možemo li ih uopće izbjeći u svakodnevnom životu?

Tekst: Jelena Veljača


Kad sam prestala pisati kolumnu u novinama u kojima sam ju pisala svaki tjedan tijekom osam godina, osjećala sam se malo kao da me netko nasilno iselio iz doma. Ok, nisam bila vlasnica tog stana, očito, ali sam bila negdje podsvjesno uvjerena da imam stanarsko pravo

Ali u lawless zezanciji od države, posebice po pitanju autorskih i ženskih prava, može se dogoditi i to da te urednik ujutro nazove i zamoli te da ranije predaš tekst, a popodne da ti kaže da ne moraš predavati tekst i da prekidaju suradnju. Jednom je jedan dečko do kojeg mi je bilo jako stalo, mislim da sam ga čak i voljela, prekinuo sa mnom. Osjećala sam se kao da mi je netko zario nož u srce, ležala sam nekoliko puta na podu kupaonice i plakala (hladnoća pločica mi pomaže u takvim situacijama), pila sam Xanaxe (na recept, samo da se razumijemo), čak sam nekoliko dana prespavala u krevetu s mamom, sve dok mi brat nije rekao: "Ok, a sad moraš prestati plakati, saberi se."

Bio je to težak prekid tijekom kojeg sam izgubila osam kilograma u mjesec dana. Al' znate što me spasilo? Posao. Vratila sam se na posao, iako sam bila uvjerena da nije fer što se Zemlja i dalje okreće, a Sunce izlazi ujutro, vratila sam se na posao iako me svaki dio tijela bolio, zatrpala sam se poslom iako sam se i dalje uspavljivala vinom i budila u tjeskobi - no, s vremenom, bol je zaista postajala podnošljivija, potreba za tješenjem manja, a posao sve bitniji. Ova kratka priča iz moje prethistorije sad mi se čini nevjerojatna, ali to je zato što sam i uz pomoć nje odrasla, te shvatila, naučivši na bolnom primjeru, da je zaista neopisivo opasno poslati djevojci poruku da je jedino kad je uspješna onda kad je u sretnoj vezi.

Možda sam se tada malo i udala za posaoU međuvremenu sam odrasla (i mnogo se puta tom dečku zahvalila što me ostavio), zaljubila jedno 10 puta, upoznala svog muža, postala mama jedne slatke curice - i baš sam to dijete nosila u rukama kad sam dobila košaricu nakon deset godina. Ovo nije osvetnički tekst, jer je osam godina doista dugačak kolumnistički staž i gledajući natrag, stvarno shvaćam da je bilo vrijeme da se oprostimo, ali kad imaš dijete staro osam mjeseci, a nemaš stalan posao, i netko te nakon osam godina samo nazove i kaže: "javljam ti da prekidamo suradnju", postoji velika mogućnost da ćeš to doživjeti kao prekid.

Odrasli život, kao što neki od nas znaju, nema prostora za živčane slomove, eksperimentiranje tabletama i uspavljivanje alkoholom (da ne spominjem da dojenje to sve skupa u potpunosti isključuje). Žena majka kraljica mora u svakom trenutku biti spojena sa svojim privatnim "feng shui - zen - budizam - ravnoteža - među stvarima - pozitivno mišljenje - meditativnim momentom", da na dijete ne bih prenijela vlastitu nervozu, frustraciju, i da ne bih potencijalno izgubila mlijeko). Ali moram priznati da mi je bilo teško - zamislite da vam se dečko ujutro javi da vas pita jeste li za raniju kino predstavu, a onda navečer kaže da je odlučio da prekida s vama. Kako nisam imala vremena za cmizdrenje, progutala sam tugu, ali kad sam uspavala muža i dijete, oprala kosu i platnene pelene, gledala sam dugo u jedan broj na telefonu. Naime, kad si dugo u nekom poslovnom odnosu, stvoriš dinamiku sličnu ljubavnoj ili prijateljskoj. Postojao je broj koji sam mogla nazvati i pitati što je bilo, čak i moliti da me se vrati na posao, bez obzira na moje grijehe (kojih je bilo, iz njihove, a možda i objektivne perspektive). Ali nisam bila sigurna želim li sjesti na tu klackalicu moći.

Postoji li ijedan odnos bez toga? Prijateljski, ljubavni, roditeljski, poslovni? Ljuljati se gore - dole prokleto je naporno, a nekad se čini da su svi naši bitni odnosni osuđeni upravo na taj park, bilo sunce, kiša ili snijeg vani. Lakše se izražavam pismeno, pa sam napisala sms. BANG, čulo se u orbiti igrica koje igramo svaki.prokleti.dan. Odgovor je stigao brzo - bio je pomirljiv, ali strog, i shvatila sam da nema šanse da se situacija promijeni. Pa sam odustala. A ono što sam zaista htjela reći je: bitan mi je taj prostor, volim svoju publiku, i mislim da je - bez lažne skromnosti - važno da netko poput mene (neprivilegirana žena/samozaposlena autorica) piše o položaju žene u društvu. No, nisam, jer sam upravo na klackalici moći dotaknula pod, i bilo mi je bed moliti za nešto. A i nisam znala je l' taj odnos realan. Upravo je u tome stvar: bez obzira na to što svi igramo tu igru - ja sam tebi oprostila ono kad si došao doma u pet ujutro, ali sad ću ti to naplaćivati sljedećih mjesec dana, ili: ja te zapravo nisam htjela zaposliti, ali si moja frendica, pa te ne mogu odbiti; nije li činjenica da se svi tako upuštamo u veze koje nisu stvarne, i koje su sazdane na nepisanim pravilima moći? Teško je to izbjeći, čak i u najboljim odnosima, ipak, kad jednom to uspiješ, oslobađajuće je.

Nedavno sam na jednom snimanju prisustvovala demonstraciji točno takve izmjene snage - gledajući sa strane, bila sam u potpunosti svjesna da to uništava i atmosferu na setu i utječe na uspostavu povjerenja između redatelja i izvođača. Na piću nakon snimanja, gledala sam to isto između vrlo uspješne kolegice i njezinog muža: njegova karijera nije tako jako blistava, a on je vrlo mlad, pa taj osjećaj manje vrijednosti radi toga kompenzira sitnim ponižavanjima svoje partnerice. Nisu to velike stvari zbog kojih drugi ljudi moraju reagirati - to je odbijanje da joj ode po drugo piće kod konobara, to je odbijanje da dođe po nju s autom pred kafić iako pada kiša, to je ostanak u kafiću duže nego ona želi jer "neće ona njemu naređivati".

Iscrpljena tim prizorima, koji su me okrutno podsjećali da sam se i sama tako igrala (muškarcima je bilo izuzetno teško trpjeti moju karijeru - koliko god ih je to privlačilo na početku, toliko su se osjećali zakucani na pod mojim uspjesima - te su me masakrirali "po doma"), došla sam kući, sjela za komp i napisala urednici Büro 24/7 portala poruku: Doista mi je stalo do toga da imam medij gdje mogu pisati o temama koje su, mislim, bitne za žene sada. Nisam osjećala sram, niti sam u klasičnoj igri moći nedodirljivo čekala da me on pozove na piće (ili ona predloži posao), jednostavno sam iskreno ponudila ono što pošteno mogu. I danas kada idem s djetetom u park (čitajte ovo i metaforički i doslovno), izbjegavam klackalice. Rezultat je vidljiv odmah. Čitate ga.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više