Traži

Jelena Veljača: jesam li samohrana majka?

Jelena Veljača: jesam li samohrana majka?

Ako mi partner nekad uskoči i pomogne s djetetom

Tekst: Jelena Veljača


Fotografija: Jelena Veljača privatni album

Jesam li samohrana majka? Nedavno sam naslovila fotografiju na jednoj društvenoj mreži s hashtagom #singlemomslife, pa su se našli dežurni, jadna li im majka, hejteri, da budem rodno i spolno pravedna. Zapravo, u pitanju su bile hejterice koje su me željele ispraviti/podsjetiti da imam, očito, znaju one to po Instagramu, bivšeg muža koji mi pomaže oko djeteta, pa kako se usuđujem nazvati samu sebe samohranom? Malo me to kosnulo, priznajem. Oduvijek sam se, naime, divila samohranim majkama. Oduvijek sam mislila da je to nešto najteže što se čovjeku (poglavito ženi) može dogoditi. Oduvijek sam mislila da su te žene najhrabrije pripadnice našeg društva. Moja je bivša svekrva bila samohrana majka, i sjećam se kako sam joj većinu vremena našeg druženja htjela podići spomenik. Rezultat njezinog životnog truda je prekrasan muškarac i njegov divan sin. No, ona je bila posve sama - ako se vodimo onim klasičnim smislom nukleusa obitelji kakav propovijeda U ime obitelji.

Jesam li ja manje samohrana jer otac mog djeteta ponekad pokupi dijete iz vrtića? Odnosno, koliko ti točno mora biti teško, i koliko se točno moraš, kao žena, mučiti u ovom društvu, da bi smjela koristiti nevjerojatne (čitaj: nepostojeće) privilegije tog naziva? I zašto mislimo da je to rezervirano samo za one žene koje muškarci ostave za vrijeme trudnoće ili u ranim godinama roditeljstva? Zašto se žena mora uvijek mučiti da bi je se cijenilo? A i tada - kao što sam isto čula - "pa sama si htjela imati dijete, sada pati" argument ostaje na snazi, s vječnim prevrtanjem očiju iza leđa. Frapirala me, kao prvo, ideja da to itko misli da ijedna od nas to suštinski želi - tako se nazivati. Kao da je to bedž ili cool subkultura. Ali, nije ni sramota, nije ni stigma. Jednostavno, zapravo - je.

Ali, kao da ne zna selo koliko je to bolno, biti sama na vrtićkoj predstavi (do koje je jedna samohrana majka koju poznajem trčala s posla davši taksistu s ruke svoj zlatni sat kao zalog za račun - jer novaca u tom trenutku nije imala - stigla je samo na poklon svoje kćeri), biti sama tijekom skidanja temperature svaka dva sata po noći, biti sama kada dijete svlada nešto slatko (u našem slučaju baš nedavno skok unatrag), nemati nikoga da ga pogledaš kad ti je dijete neodoljivo, posebno neodoljivo, nemati nikoga da s njim podijeliš onaj pogled svemirskog razumijevanja kada samo vas dvoje na cijelom svijetu - jer ste jedino vas dvoje biološki roditelji toga posebnog, jedinstvenog, jedinog na svijetu čuda - mislite da se upravo dogodio milestone kakvo čovječanstvo nikad nije vidjelo, biti sama tijekom tantruma nasred ceste, biti sama, poput mene večeras, dok pas od deset kila vuče lajnu, a ti u rukama nosiš umorno dijete od petnaest kila, zamrznuti bolonjez od mame slash bake, i špeceraj u težini od dva psa i još dvoje djece, biti sama za vrijeme svih divnih stvari koje ti i povećavaju srce, ali ga i slamaju jer znaš da će tako brzo nestati da se nećeš ni stići osvrnuti na njih, i biti sama za vrijeme svih neopisivo teških stvari.

Lena

Pa selo bode u to tko ima pravo, a tko baš i ne nazivati samu sebe nekako: ako želiš ZAISTA biti samohrana majka, moraš patiti vidljivo, nepodnošljivo, ali bez riječi, kao na scijentološkom porodu, ponizno, bez novog partnera. Da joj slučajno ne bi pomogao, ne daj Bože, tada bi izgubila titulu, ne, ona tegli stvari s placa sama, izborana i starija jedno deset godina od svoje biološke dobi, očajna, ali sveta, baš kao prava djevica, majka svih Hrvata. Nedavno sam se na jednom ručku s Lenom i mnogo odraslih ljudi našalila kako bi roditelji trebali biti u zakonskoj obavezi da ostanu zajedno u braku samo zato da bi za vrijeme ručka bilo njih dvoje; dakako da ne mislim tako, ali je onaj istiniti dio šale (potaknut činjenicom da sam jedina svoj obrok počela jesti kada je već bio dobrano hladan, a kada su drugi bili već na kavi i desertu) upravo onaj zbog kojeg sam i napisala hashtag na toj "kontroverznoj" objavi - teško je biti sam, pa čak i onda kad imaš vikende kada ti je slomljeno srce jer dijete nije s tobom. No, svejedno, posramljena svojom "srećom" jer sam blagoslovljena co-parent odnosom u kojem Lenin otac čini najbolje što može, razmišljam imam li pravo na to da se zovem samohranom

Kažem - razmišljam - no prava je istina da nemam vremena razmišljati, jer kad živiš sam s djetetom, jednostavno - nemaš vremena. Za analize, za razmišljanja, zaključke i definicije. Imaš samo vrijeme koje curi. Jutros dok sam je hranila prije vrtića, objašnjavala zašto ne može nositi mobitel u vrtić, tko će doći po nju i kada, dok sam je paralelno oblačila i brisala joj guzu, jer smo se nedavno skinule iz pelena, dok sam prepričavala kada ćemo opet u avion za Zagreb i kada ćemo vidjeti baku, i što ćemo raditi kada dođemo kući, dok sam na gornji dio pidžame odjenula vestu i nosila je do vrtića panično vrteći film "što će danas jesti" u glavi, dok sam pokušavala skužiti je l' bol u trbuhu ona klasična fantomska bol zbog separacije od mame nakon vikenda ili će me stvarno nazvati za pola sata teta Sneža i reći mi da nekako moram doći po Lenu i organizirati bolovanje na poslu na kojem nemam opciju bolovanja, dok sam je ljubila i tumačila da su na srpskom pantalone na hrvatskom hlače, a patofne papuče, dok sam vezala masnu kosu u punđu od koje me boli glava i u njoj otkrila komadiće skorenog griza, pomislila sam - ovo je najbolje razdoblje mog života, daleko najbolje. Kako god ga društvo želi zvati. To je valjda ta snaga majčinstva. Ili samohranog majčinstva. Ili stockholmski sindrom. Ili oboje.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više