Traži

Jelena Veljača: jesu li nam muškarci doista potrebni?

Jelena Veljača: jesu li nam muškarci doista potrebni?

Zašto se stvar doista ne bi redefinirala tako da žena bude sretna, i da njezine potrebe budu zadovoljene, i da je posao muškaraca zadržati nas?

Tekst: Jelena Veljača


Fotografija: Getty/Guliver

Kad se Madonna rastala od Guya Ritchija, moj najbolji prijatelj, rekao je, posve spontano: "Hvala bogu, sad će konačno opet raditi glazbu!" A meni se činilo da je to tužna vijest. Ostala sam frapirana njegovim pogledom na njezinu, kako sam tada naivno i zadojeno patrijarhalnim odgojem, mislila, tešku životnu nesreću. "Ali, razmisli malo", rekao mi je posve uvjeren u to, "sve žene koje poznajemo procvjetale su nakon razvoda. I obrnuto - sve one savršene, inspirativne, ubijene su brakom. Nakon savršenog vjenčanja, slijedi zatvor". Prošlo je desetak godina od tog razgovora - i istina, bila sam klinka kad se taj paušalni razgovor uz kavu i atmosferu pop-kulture vodio, ali ne mogu lagati da mi nije ostala buba u uhu.

Desetak godine kasnije rastavljala se jedna od najboljih prijateljica moje mame: bila je slomljena, mama je bila slomljena, mačka je bila slomljena, cijelo je društvo bilo slomljeno Nitko nije vjerovao da se On usudio otići nakon trideset godina i djece, zajedničkih kredita, prijatelja, roštilja i ljetovanja. Ona nije mogla vjerovati, moja mama nije mogla vjerovati, mačka nije mogla vjerovati. Ona nije bila Madonna, nije mogla samo tako "baciti malo novca na problem", ali, godinu od razvoda, izašle smo na piće, i izgledala je, kunem vam se, bolje od Madonne: žena koju sam viđala kao sredovječnu prijateljicu svojih roditelja, bucmastu, s pudlicom na lajni i vječno umornu, odjednom je izgledala kao supermodel. Bila je mršava, našminkana, sa savršenom frizurom i novim hvatom kineskih štapića koji je naučila jer je, nakon trideset godina braka, prestala kuhati i počela izlaziti na večere.

Govorila je glasnije, nekim novim vokabularom, imala je novi posao, novi stan, i mnogo planova. Da, od rastava se mršavi najbolje na svijetu (znam iz iskustva), i žena koja ste nekad bili izvire ispod ljušture one ostavljene, koju poput gusjenice bacamo, ponekad uz užasan otpor (isto znam iz iskustva) na tlo. Bilo mi je teško, bilo mi je najteže: ali sloboda koja je oba puta uslijedila bila je ono što bi Englezi nazvali breathtaking, bila je zamamna i spontana, i oba puta sam se, nakon užasne patnje, prisjetila te neke žene koja sam htjela postati: oh, Bože, pa to sam - ja. Nikada nisam upoznala ženu koju je rastava slomila - ne kažem da ih nema, ali većina ih procvjeta kao da su odjednom njezina duša, ambicija, emotivni DNK i snaga bila na najboljem botoxu svih vremena, onom koji još nije izmišljen, a sve ga željno čekamo.

Madonna i Guy Ritchie

Nije samo Madonna primjer iz svijeta poznatih: Mandy Moore upravo proživljava osobnu revoluciju jer progovara o svom braku koji je bio vrtlog emotivnog i psihičkog zlostavljanja, uz, paradoksalno, njezin konstantni trud ne bi li taj isti brak uspio. Poznato? Meni jest, i ne govorim o svojim (kratkim) brakovima; govorim o gotovo svakom drugom odnosu oko sebe. I iako kultura koja nas okružuje još uvijek duboko vjeruje, a i mi zajedno s njom, da nismo "uspjele" ako nismo "u paru", dokazi su nepobitno drugačiji: upravo zajednice, bračne ili izvanbračne, pomažu muškarcima da uspiju, a žene, s druge strane, redovito uguši u moranjima i očekivanjima (kuhinja-kuća-posao-djeca), da tek kad taj isti, uspješni muškarac, doživi krizu srednjih godina, poševi mlađu, gluplju, banalniju i neiskusniju, te ode, ta ista žena može početi skidati kile koje je dobila jer bi normalno jela tek oko ponoći kad bi svi zaspali, a ona oribala tanjure, jer je seks postao tlaka, a orgazam glumljen ili rijetkost, jer su emocije postale rezervirane za djecu, a njezina karijera nepostojeća (jer bolovanja, vrtići, zadaće, treninzi nakon posla - ne njezini, dakako).

Gledam dakle puno desetljeće žene - i medijski eksponirane, i one koje to nisu, kako se udaju s najvećim, iskrenim, ne glumljenim, osmijehom na licu - jer je brak, vjenčanica, veliko vjenčanje, lijepe slike s vjenčanja, ono što nas je društvo naučilo da je naš uspjeh, te kako nakon tog vjenčanja postaju - nesretne Da, da, dakako - postoje iznimke, ali toliko su rijetke da su doista, kako se ono kaže - one koje potvrđuju pravilo. Ali golem broj, nevjerojatno, bolno velik broj odnosa završi s dubokom nesrećom žene, i to mlade, koja se pretvori u histeričnu nezadovoljnu verziju svoje majke, a koja svoju dubinsku nesreću ne zna prepoznati - ona se nalazi u nekom međuprostoru između pitanja "pomaže li vam muž s djecom" (izgradimo, molim vas, spomenike onima koji mijenjaju pelene često do malo rjeđe), ručaka kod svekrve, i otkaza zbog trudnoće, te muževog osjećaja manje vrijednosti ukoliko - oh, avaj - žena ipak ima karijeru.

"Samo mu nemoj reći koliko to košta", rekla mi je na jednoj davnoj večeri prijateljica koja je uspješna tv producentica, a udala se za manje uspješnog turističkog radnika. "Daj mu malo da se osjeća važan" - rekla mi je mama kad sam joj povjerila, jedva, ležeći na pločicama, da mi se raspada brak. Moja prijateljica glumica morala je nakon predstava odmah kući, jer je muž, direktor, bio nervozan oko toga što je gotovo svaku večer sam. Kolegica iz srednje udala se za ljubav iz školske klupe - zadnji put kad sam bila kod njih vrijeđao ju je na balkonu koji je kupio njezin otac - jer je pila koktele dok je dadilja čuvala djecu. Zašto onda, zaboga, uopće trebamo muškarce? Ne kao seksualne partnere, ne kao emotivne partnere, ne kao životne partnere, već kao uteg koji cijelu žensku populaciju i dalje drži ispod vode, na dnu oceana patrijarhata? S jedne strane, ljudi su doista gregarna bića - i sama sam posve ovisna o dijeljenju života s nekim. Pa iz toga proizlazi da se obitelj i brak moraju redefinirati (što na ovim područjima ide jako teško iz uz puno otpora katoličke crkve), jer zajednica više ne mora postojati da bi nakon oca muž brinuo o ženi, financijski i organizacijski. A s druge strane, naučene smo da je to dio našeg uspjeha - doista, što nije u redu s nama kada nismo uspjele zadržati muškarca? (Ostaje nepoznato zašto je zadržavanje muškaraca ženski posao).

Zašto se stvar doista ne bi redefinirala tako da žena bude sretna, i da njezine potrebe budu zadovoljene, i da je posao muškaraca zadržati nas? Zašto brak ne bi postao institucija koja pomaže ženama da procvjetaju, da postignu nevjerojatne uspjehe, otkriju lijek za rak, te rode slobodnu djecu koja znaju što znači prava emancipacija? Zašto i dalje, iako šutimo o tome, ostaje tužna istina da smo sretnije bez muškaraca, sretnije, ljepše, slobodnije? U zemlji u kojoj se teško borimo i protiv nasilnika, pisati ovakav tekst redundantno je, na momente neukusno, jer govori publici koja mrzi svaku ideju rušenja braka kao ultimativnog zamka, utvrde naše tradicionalne neslobode i frustracije. Mogla bih upotrijebiti izraz "zlatni zamak", ali najčešće nije ni zlatni. Madonni je možda bio: na ovom meridijanu i paraleli, samo je zamak, okrutan, ugušujući, nepošten prema ženama. Otvorite vrata - one slobodne, bit će sretnije, a neke se možda i vrate. 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više