Traži

Jelena Veljača: stvarni život u eri Instagrama

Jelena Veljača: stvarni život u eri Instagrama

Koliko stvarni možemo biti u fotošop današnjici?

Tekst: Jelena Veljača


Fotografija: Jelena Veljača privatni album

Sjećam se kad sam prvi put pročitala riječ influencer. Bilo je to na Facebook statusu preduhovitog novinara Petra Štefanića. Pojma nisam imala o čemu Petar ovaj put piše, iako sam već tada koketirala s Instagram platformom. Čini se da je sto svjetlosnih godina prošlo od tog trenutka do danas, kada je Instagram postao način na koji i marketinške agencije, ali i javne osobe komuniciraju s medijima. Ako pjesma kaže da je video ubio radio, Instagram je svakako ubio dobar dio medija, jer je najednom nestala potreba za posrednikom između proizvoda (ili zvijezde) i potrošača (ili publike).

Čini mi se da je sto svjetlosnih godina prošlo od onda kad je Petar Štefanić napisao riječ influencer, do danas, kada mediji na izdisaju svako malo upravo tu imenicu, koja se polako, ali sigurno pretvara i u glagol, stavljaju ispred mog imena. A tek sam prije godinu dana, usred ljetovanja, na vrhuncu svakodnevne meditacije koju nam samo otok može priuštiti, odlučila (i mogla!) biti toliko hrabra da stisnem "public" kraj svog profila.

Do tada su moje fotografije (i misli iza njih) gledali samo moji prijatelji i poznanici. Živo se sjećam kako sam u visokoj trudnoći upoznala jednu poduzetnicu koja mi je silno htjela pokloniti krevetić za bebu, ali je razočarano uzdahnula kako me prati samo dvjestotinjak ljudi na Instagramu. Koja su to nevina vremena bila! Isprva nisam shvaćala kakve veze Instagram ima s kinderbetom. Jednako tako nisam shvaćala u tom trenutku na plaži ispod hlada tamarisa, opijena činjenicom da je jedini zvuk koji čujem blago postojanje mora u blizini, da će Instagram u velikoj mjeri utjecati na mene, mnogo više nego ja na bilo što drugo, nazivali me influencericom ili ne. A krenulo je tako nevino. (Za sve je doista krivo more!) Zašto ne bih pokazala svoje preslatko dijete svijetu? Zašto ne bih postala sliku dojenja u javnosti, imam odgovornost iskoristiti javni prostor kad već imam glas i moć da to netko želi gledati/komentirati! Zašto ne bih postala sliku svježe napravljene kašice za bebe, da podignem svijest o hrani za djecu? Zašto ne bih pokazala svoj zaručnički prsten, pa u redu je lijepe stvari dijeliti sa svijetom, neka se svi vesele, zar ne? And so it begins.

Jelena Veljača

Počneš sa "zašto ne bih", a završiš kako prijateljici za vrijeme pauze za ručak kažeš: "ne mogu se odlučiti koji je filter bolji, daj, ti odaberi". Slika postaje sve, a kad to kažem, ne mislim na fotografiju na Instagramu. Mislim na sliku koju stvaramo dok biramo fotku, o sebi, svojoj okolini, svom životu. Kao da nas samo korak dijeli od pravog virtualnog svijeta, ne onog koji se stvara skupim i jedva dostupnim naočalama, već onog koji mi stvaramo uz pomoć kamere na pametnim telefonima, koji već dugo nisu telefoni nego naprave za aplikacije, u prvom redu slikanje i obradu fotki. I kao da pravo filozofsko pitanje postaje: tko sam ja, onaj kojeg stvaram i prikazujem na Instagramu, savršen hologram bez 3D efekta, odbačen kao bespotrebna relikvija ili onaj između postanja fotki na Instagramu?

Moj se osobni stil Instagram postova nije nešto promijenio od dana kad sam "postala javna", što me svako malo dovede do toga da me neki besposleni, suludo zagriženi dušobrižnik, slash moralist, prijavi ćudorednoj službi Instagrama, koja dakako ne postoji, pa oni automatski obrišu post Tako je već stradala prekrasna fotografija mene u kadi s Lenom, sad već famozna po tome da se hrvatska javnost nije mogla odlučiti jesam li normalna jer dopuštam da mi dvogodišnje dijete vidi nago tijelo, iako ga oni na toj fotki, snimljenoj s leđa, nisu mogli vidjeti, te nekoliko fotografija gole Lene u pokretu, što je proglašeno uznemirujućim sadržajem, iako se ne tako davno, u svijetu u kojem fotograf nije bio svatko od nas s dovoljno dobrim ugovorom s VIP-om, takva fotografija smatrala umjetničkom. No, doista, Instagram je davno prestao biti samo zabava i postao je još jedan u nizu prozora otvorenih u našim ljudskim, već ionako pretrpanim mozgovima - kakav ću ostaviti dojam, kako mi izgleda guzica, imam li selfie s Lukom Modrićem da mu čestitam na osvojenoj nagradi, moram prije toga samo googlati koja je to točno nagrada, ne jer me zanima, nego radi hashtaga, i koliko lajkova će dobiti ova nesavršena fotografija moje guzice i hoće li ljudi ipak prepoznati da je na njoj bitnija ljubav između majke i kćeri nego činjenica da sam stala u pozu koja bi se u yoga rječniku zvala pozom nezgodno uvučenog dupeta?

Jelena Veljača

Kad sam počela pratiti razne Instamame, primijetila sam uznemirujuću estetiku koju najbolje opisuje slika: moje dijete leži na nekoj površini, a oko njega su origami ždralovi napravljeni od tetra pelena. Moje dijete je većinom ležalo na meni, spojeno na moju sisu, ili kad bi se onesvijestila od dojenja, kraj mene, s ostacima usirenog mlijeka po licu i vratu, a koje se ja nisam usudila obrisati da je ne bih, naravno, probudila. Dal' da to fotkam? Naravno. No, hoće li Instagram to podnijeti? I koliko sam točno cool ako prođe dan, a ja nemam ni jednu instagramable fotku? Ima li smisla da se ustanem iz kreveta? A što ako prođe - usudim li se izgovoriti - tjedan? Hoće li mi na vrata pokucati policija i tražiti OIB natrag? Dijeljenje i reach prema pratiteljima sladak su dio tog fenomena, ako si ekstrovertna, pomalo ironična osoba. Niša koju sam ja, u suštini mega privatnog karaktera, intuitivno odabrala jest prikazivanje stvarnog života as it is. Nisam ni slutila kako će se to, samo godinu nakon odluke za "public" profil, smatrati gotovo pa buntom. Revolucionarna sam jer ne fotošopiram celulit! Fotošop ne znam koristiti, niti planiram naučiti u ovom životu. Zašto? Pa iako me odavno ugrizao, zarazio i posve obuzeo bug društvenih mreža, prvenstveno jer sam neobično zaljubljena u komunikaciju s drugim ljudima i istovremeno duboko vjerujem u to da nas samo istina može spasiti.

Koliko me Instagram promijenio? Lakše mogu pokazati što mislim o nekim društvenim fenomenima, mogu promovirati stvari koje su mi važne, mogu nabildati svoj ego jednom fotkom iz lijepog kuta i dobrog profila (uvijek zaboravim koji je koji), mogu možda i utjecati na nekoga ili nešto, ali još uvijek sam ona koja više voli manu nego savršenstvo. To je malo pitanje estetike, a puno pitanje samoočuvanja. U potrazi za savršenim životom na nekoj platformi, onaj koji živiš kad se puni baterija na iPhoneu, a svi znamo koliko one kratko traju - nestaje. Mobitel postaje produžetak naše ruke, vratovi će nam za nekoliko generacija rasti sve ukošeniji do posve okomiti, a rukopis će izumrijeti zauvijek, zajedno s trenucima koje ne želimo ili ne možemo podijeliti. Koji će biti njihov smisao? (Osim da očuvaju čovječanstvo) Postojat će retreatovi gdje će se razgovarati gledajući se oči u oči, i doživljavati divne stvari, poput gledanja tuđih ženskih bradavica (one naime, ne postoje na Instagramu), seksa, i pravog kontakta. Djeca će u onim obiteljskim resortima konačno opet hodati gola po plažama, a ne u fashion badićima s devet mjeseci, a žene neće "spontano" ležati kao mrtve na plaži dok muškarci s mobitelima vise iznad njih ne bi li dobili savršenu pseudodronovsku fotku.

Jelena Veljača

Živimo u najboljem od svih mogućih svjetova, ne samo zato što je jedini moguć, već i zato što još uvijek to imamo. Stvarni život. I tako, za kraj večeri, postam sliku Lene kako pije sok. Jedna pratiteljica me pozove na red: nije li u Beogradu hladno, kako to da je dijete u potkošulji? Nije joj palo na pamet da to nije slika od tog trenutka, tog dana, da mi uopće nismo tamo, i da još uvijek postoje ljudi, dinosauri, koji možda ne žele biti locirani ni biti ono što su fotografije. Metafora, taj divni izum talentiranih ljudi mnogo prije nas, ne bi smio izumrijeti, jer je to uistinu kraj čovječanstva koje poznajemo. Ako si oduzmemo mogućnost apstraktnog mišljenja i pretvorimo se u robote konkretnog - makni limenku pive sa stola, nemoj mi loviti ruku jer nisam nalakirala nokte, daj čekaj tu dva sata da ulovimo zalazak sunca, itd., prestat ćemo biti ljudi i postat ćemo emotikoni. A ne vidim puno metafore u guzici Kim Kardashian. I zato postam još jednu fotku prije slanja ovog teksta. One moje sramotne yoga nezgodno uvučene guzice poze. Revolucija počinje tako, u tajnim pokretima. Živjele nesavršene guzice. Živjele neobrađene fotke. Živio stvarni život. 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više