Traži

Jelena Veljača: već sam bila u ovoj vezi

Jelena Veljača: već sam bila u ovoj vezi

Unutarnja promjena je

Tekst: Jelena Veljača


Fotografija: John Pavlish za ECCO Shoes

"Već sam bila u ovoj vezi", rekla sam samoj sebi jednu noć od koje je prošlo dovoljno vremena da mogu pisati u njoj. Našla sam se u stanu s frajerom koji mi se jako sviđao, sama: bio je zgodan, mračan, glasan, divlji, seksi, i bio je- dečko kojeg sam već imala. Ne on osobno, ne, ovog glavnog junaka sam upoznala netom prije, i sve je bilo po "PS-u" iz mojih snova: sudbonosan susret, mistična rečenica, dugo iščekivanje poruke, nedvosmislenost želje, njegovo ludilo, kašnjenje, svađa prije prvog poljupca, alkohol, glasan smijeh, neka davno zaboravljena jeka Mickeyja i Mallory, ludilo noćnog izlaska, adrenalin koji samo takvi frajeri nose sa sobom. I kad smo konačno odradili sve postaje mog osobnog hodočašća koje uvijek odradim do ljubavi, našla sam se u jednom trenu kao izvan situacije, kao da gledam film: ovdje si već bila, govorio je umorni scenarist, kojem se odavno spavalo (star čovjek, na kraju tridesetih, al ratni veteran), déjà vu, govorila je , uzmi cipele i bježi, šaputala je žena-majka-kraljica, koja je na tren zaboravila koliko godina i predživota ima. On se okrenuo prema meni, u ljepoti ludila noći, namignuo mi, uzgovorio nešto u stilu: "Dođi, i ostani", baš kao u pjesmi, i ja sam čula sebe kako dogovaram: "Ne mogu, već smo prekinuli". Podigao je obrvu, u pijanom čudu, nesvjestan da smo već bili točno na ovom mjestu, ne on i ja nego ja i netko drugi, ali opet isti, da sam zakoračila tako duboko u ponavljanje modela da se lik njega i onog prvog takvog, i onog drugog, i onog prije prvog, prethisterijskog, intergeneracijskog modela, a možda i Johnny Casha u liku i djelu Joaquina Phoenixa, spojio i u generacijskoj iluziji o lošem dečku kojeg samo ja mogu promijeniti, pretvorio u zajedničku fantazmagoriju u kojoj je on taj neki stereotip onog koji me može dovoljno namučiti da bih ja, prema pravilima televizijskih serija iz devedesetih, povjerovala da je to doista prava ljubav- jer, ljubav mora boljeti, zar ne?

Izlazeći iz tog stana, kao danas se sjećam, ostavljala sam ne samo, u realitetu, nekog zbunjenog frajera (nije on dugo patio, ne brinite se), već i model dinamike muko ženskih odnosa koji sam do tada nosila kao onu najudobniju haljinu u kojoj se osjećamo sigurno, jer skriva trbuščić, bokove i celulit, ruke tamo gdje su najdeblje, ali je zapravo iznošena i pretvara nas u mnogo ružniju damu no što jesmo.

Drugim riječima: iako je poznato mjesto, ne čini nam uslugu, i zapravo potiče našu nesigurnostŠto je to u nama što nas tjera da ponavljamo modele, pa jedna neuspješna veza zapravo nevjerojatno nalikuje drugoj, i ako se dovoljno dobro odmakneš od njih vremenski, kao što sam ja učinila, možeš prepričavati svojoj prijateljici te događaje sa smijehom, s one strane osjećaja i pitati: "Kako je moguće da uvijek iznova repetiramo istu vezu?" "To je tema za kolumnu", smije se ona, i ponavlja "ali u takve se frajere više ne možeš ni zaljubiti, zar ne?" Ja potvrđujem začuđeno: i doista, nije to o zaljubljenosti, o kemiji, to je o nama, o demonu onoga što tražimo od svijeta, i kad znamo da je bilo loše, to je slagalica koja dobro pristaje na našu.

carrie

U jednoj genijalnoj televizijskoj seriji koju toplo preporučujem svim Netflix ovisnicama- Wanderlust, kaže psihijatrica glavnoj junakinji- ispričajte moj nemušti prijevod- "vi izbjegavate unutarnju promjenu stalno izazivajući katastrofu"- i točno se tako, doista, može opisati trenutak u kojem sam se našla tu jednu davnu večer usred grada, i dok sam čekala taksi, sjećam se, on je izašao da me otprati, nemšut u novoj ulozi Ostavljenog, a ja sam mu rekla: "Bila sam već tu, oprosti", kao da sam doista bila u njegovoj kući, u njegovom zagrljaju, u njegovom ludilu, u toj patnji i toj strasti, iako smo se upoznali par dana ranije.

Ima dakako nešto i u tome da nam se uvijek sviđa ono što nam se sviđa: kalup je napravljen negdje u mračnim tajnama djetinjstva, onda kad su se naši roditelji svađali pa voljeli strastvenije potom, onda kad smo osjećali da je to jutro posebno jer je svađa ili pomirba donijela neku bliskost među njima koja nam je tada bila nejasna, ali čije smo plodove mi kao klinci mogli ubirati kroz smijeh, dodire i osjećaj sigurnosti- on bi se vrlo brzo rasplinuo i mi bismo opet lovili neuhvatljivo- tajnu ljubavi Ima nešto i u toj borbi da zaustavimo krug, da promijenimo same sebe. Unutarnja promjena je teška, lakše je poznato, jer je ono sigurno, iako, paradoksalno, boli. No i bol je poznata- pričala mi je Monika jednom kako je mama plakala cijelo njezino djetinjstvo, slušala Nove Fosile i plakala, pričala mi je to u suzama, i plakala zbog nekog tamo XY, i ja sam njoj pričala kako mrzim da muškarci puše jer su se moji roditelji vječno oko toga svađali, a jedna od formativnih svađa mog razvoda bila je svađa oko upaljene cigarete u autu. I nakon te večeri kod Lele, kad sam joj prepričala kako sam, ulazeći u taksi, ostavila i tog fatalnog lošeg dečka, ali i sebe- vjerujem da je ta Ja i dalje tamo, čeka njegove pozive usred noći, dolazi na dozu ludila, ubojstva i samoubojstva, analizira s frendicama do beskraja, zašto se nije javio i hoće li, baca telefon i čeka da nazove, što bi rekla Severina- mahnula sam im tako veselo, toj djeci, koji će umjesto mene, hvala Bogu, odigrati tu vezu u kojoj sam već bila, i ta cura više nisam bila ja, već sutra je to bila neka druga, a ja sam nazvala šrinkicu, ne onu iz serije, već svoju, i krenula put unutarnje promjene koja boli, ali život na rubu katastrofe nije ljubav.

Mnoga kultna mjesta mog djetinjstva i adolescencije morala su umrijeti usput: pogrebi su bili dirljivi i nužni Moja prva veza, točno takva, moja druga veza, još gora, veza Carrie i Biga, taj me oproštaj pogodio možda najviše, dugo sam se držala za skute dok ljubavnog Diora, zatim Fleischmann i Maggie, Rachel i Ross, i kad sam došla do Slučajnih stranaca, shvatila sam: dobro smo mi još i prošle, s obzirom na to da su nas godinama učili da je samo ostanak u tom opasnom zagrljaju- ljubav. Long way home, rekao bi Waits, a i njega sam morala prestati slušati. Mnogi su umjetnici morali biti pozdravljeni, prozrijeti, prezreni sa svojim porukama o uzvišenoj patnji i odličnom seksu poslije iste. I brakovi koje poznajem, veze kojima sam se divila. I što mi je ostalo? Vrli novi svijet, mogućnost novog. Unutarnja promjena. I jučer izađem, i pita me kolegica: "što si ti napravila da izgledaš bolje nego ikad?" I nisam rekla ime kirurga ni kreme: za odgovor, pročitajte treću rečenicu od kraja ovog teksta. Tako je, unutarnja promjena. O nama je, ne o njima.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više