Traži

Jelena Veljača: zašto žrtve nasilja ne progovaraju? Jer im ne vjerujemo

Jelena Veljača: zašto žrtve nasilja ne progovaraju? Jer im ne vjerujemo

Power Of Voice

Tekst: Jelena Veljača


"Je, udario ju je, al jebote, ona bi i kamen iživcirala"- to je najčešća rečenica o žrtvama obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja koju sam čula u svojem socijalnom krugu, inače poznatom po tome da se voli dičiti liberalnim stavovima o ženama, seksualnosti, modi, osobnim izborima i tradicionalnim vrijednostima. Sumnja u žrtvinu nevinost nije rijetka pojava, zapravo je uobičajena. I sama sam se morala naučiti da je upravo suzbijanje iste ključno za dubinsko razumijevanje psihologije žrtava. Nisu li nas upravo to naučili- da budemo sumnjičave prema onima koje govore koliko su patile i što su sve prošle- pa zašto su ostale, pa zašto tek sada progovaraju (tih upita nije bio pošteđen ni #metoo pokret), pa zašto baš sada, pa što žele, pa zašto nisu ranije otišle, pa zašto su lažno svjedočile prije pet godina kad se gradila kuća, pa zašto nisu rekle da su silovane 2000. godine nego su se otišle kući istuširati, zna susjedstvo da je ona oduvijek bila problematična, kratke minice u šesnaestoj, a takva joj je i mater bila, i tako dalje i tako dalje. Imam neopisivu životnu sreću da sam, potaknuta svemirom koji očito ima dobar plan za mene, trenutno okružena ženama iz organizacija i udruga koje se problemom ženskih pitanja bave dugo, neke čitav život, i koje me uče kako pristupiti problematici rodno uvjetovanog nasilja, i samim žrtvama.

Zašto ne progovaraju? Jer im ne vjerujemo

Napisala sam ovo kao odvojen pasus da se svaki put kad vam se u daljnjem tekstu nešto učini upitno lako možete, jednim pokretom očiju, vratiti na njega, da je čist grafički, kao što će, nadam se, jednom, još za mog života, biti čist i misaono, bez dodataka, bez zajedničkih nazivnika u vidu predrasuda ili nekakvih "ali" koji se često nalaze u ovoj tematici, poput upornih nuspojava tableta za zdravlje, gljivičnih infekcija kod kure antibioticima, ili nakupljanja vode prilikom liječenja kortikosteroidima. Neugodno vam je čitati o gljivičnim infekcijama? Isto tako bi nam trebalo biti čitati i o tim "ali" trenucima koji nas tjeraju da propitkujemo žrtvu nasilja, da joj ne vjerujemo dubinski, organski, lako. I dok se medicina trudi napredovati, isto bismo, i znanstveni i osobni, trud morali uložiti i mi: zašto ne progovaraju? Jer im ne vjerujemo. Ovo su neke nuspojave koje prate svaku javnu raspravu o rodno uvjetovanom nasilju:

1. ŽRTVIN KARAKTER
Žrtvin karakter ne može biti i nikad nije razlog za udarac, vrijeđanje, ili bilo koji vid fizičkog zlostavljanja. Svatko tko ne može podnijeti "nepodnošljivu i ludu ženu", uvijek može otići. Da, čak i iz vlastitog stana. Problem patrijarhata je i taj što je VEĆINA ZAJEDNIČKOG VLASNIŠTVA upisana na muško ime, pa se stanovi, kuće i prebivališta automatski smatraju vlasništvom muškaraca, umanjujući tako financijski i organizacijski doprinos žena u zajednici. Drugi problem patrijarhata što se vlasništva tiče jest navika da se žena u staromodnim društvima poput suvremene Hrvatske (uočite, molim vas, nespojivost ova dva izraza u opisu države u kojoj živimo) sele u obitelji svojih partnera. Treći problem patrijarhata u staromodnim društvima poput suvremene Hrvatske (repetition est mater studiorum) jest taj što se ne potiče žensko vlasništvo. Ničim. Ni poreznim olakšicama, za koje bih ja odmah glasovala, ni medijskim boostanjem teme. Ali se potiče ideja da su žene koje dobiju šamar ili dva, nepodnošljive za suživot. Što nas dovodi do nuspojave broj dva.

2. NEPODNOŠLJIVE I LUDE ŽENE
Nepodnošljive i lude žene ne postoje, ne u onoj mjeri u kojoj mediji i fikcija, te ulica, vole svjedočiti. Trpnja na koju nas je navikla katolička atmosfera suvremene Hrvatske doista DOVODI do frustracije koju je jako teško zadržati za sebe, i zato se društvo treba preispitati oko svojih stavova i očekivanja od suvremene žene (poput popularna tri zida, prebacivanje cjelokupne brige oko kućanstva i majčinstva na nas), jer je u tom smislu patrijarhat loš i prema muškarcima- ono što njih doista "dočeka" kad dođu kuću nisu nerazumnice koje valja ukrotiti i kazniti, već frustrirane osobe zatvorene u kaveze koji većinom nisu zlatni ali da su i od dijamanata izazivale bi psihičke smetnje svakome tko nije neuračunljiva osoba jer je uzimanje osobnih sloboda jedna od osnova psihičke labilnosti kod žrtve a ta vrsta presinga to doista jest. Ne, nije herojstvo to što žene "mnogo mogu potegnuti i puno izdržati (nespavanje, konstantno buđenje po noći zbog novorođenčeta, kuhanje i pranje i ribanje kad dijete spava, zapostavljanje karijere te gubitak te gratifikacije no ujedno i ne davanje otkaza jer netko mora doprinositi financijski), to je fizičko mučenje i izrabljivanje. To je suvremeno ropstvo, i svatko tko se u takvoj dinamici odnosa pobuni, nije neuračunljiv nego se bori za osobnu slobodu.


3.TKO SE BORI ZA PRAVA MUŠKARACA?
Ovo je osobno meni "omiljena" (uoči ironiju) nuspojava borbe za ženska prava i zaštitu žrtava rodno uvjetovanog nasilja. Da, rušenjem patrijarhata s trona borimo se i za muškarce, i nemojte me, molim vas, više to pitati, ni u inbox, ni kad me vozite taksijem kući s aerodroma. Prava muškaraca nisu i na kakav način ugrožena borbom za prava žena, nitko ih ne zapostavlja, štoviše, i upravo suprotno, trudimo se da svijet i njima bude ljepše mjesto za život. Zamislite koliko bi sretnih muškaraca bilo na ovom svijetu kad bi s njima žene doista ostajale iz ljubavi i partnerstva a ne zato što su prisiljene robovati u vlastitim brakovima!


4. SEKSUALNO I REPRODUKTIVNO NASILJE

Nevjerojatno je da medijski i obiteljsko nasilje ima svoju ružnu polusestru, skrivenu u nekom pepelu. O udarcima još možemo, ali gdje je linija koju smo spremni povući oko toga što smiju muškarci koji su svoje prezime dali ženama, što smiju seksualno? Naravno da "ne znači ne", ako si na tulumu (iako će te i tada mater pitati kako si se obukla, a otac jesi li izazivala), ali što je s brakom, s vezama? Imamo li pravo na "ne" u braku? Imamo. Ali mahala ne voli da se govori o tome kako žene kastriraju svoje frajere - emotivno, financijski, životno- pa oni uzimaju onu posljednju moć koju osjećaju da im je preostala- seksualnu- i uporabom fizičke snage penetriraju u svoje vlasništvo. Znam, grozna je to slika, shvaćam, ali još je gore doživjeti tako nešto, pa moramo moći podnijeti ružne slike. Naime, rijetko je obiteljsko nasilje po rodnoj osnovi bez seksualnog udjela. Uvijek se skriva negdje u mračnom kutku podsvijesti. Vi niste dužne spavati sa svojim muževima. Niste dužne spavati sa svojim dečkima. Niste dužne nikoga zadovoljavati. Apeliram na sve odgovorne medije u republici Hrvatskoj da prestanu seks zvati "bračnim dužnostima". Hvala.


5. ŽRTVINO PRAVO NA JAVNI GOVOR

Ovo je ključno pitanje oko kojeg se lome koplja u vidljivom i nevidljivom medijskom prostoru. Naime, ako žrtva ima djecu, česte su napomene i mišljenja stručnjaka oko toga kako se djeca sekundarno viktimiziraju majčinim istupima oko nasilja. Prevedeno na razumljiv jezik: majke se savjetuje da šute o detaljima nasilja, i, ako otac nije u zatvoru, a najčešće nije, jer kao što znamo trenutna je praksa u Hrvatskoj (na čijoj promjeni doduše Vlada i inicijativa #spasime s partnerskim udrugama rade) da za šamar dobiješ novčanu kaznu. Prema svjedočenju žrtava s kojima sam imala čast i privilegiju razgovarati i koje su sa mnom podijelile svoje priče: nakon svakog medijskog istupa, a to je posljednja instanca svakoj ženi, jer, kao što možete zamisliti, nije neki poseban gušt čerečiti intimne dijelove svoje obiteljske muke, dobile su upravo taj savjet i počele se bojati da će neslušanje istoga uzrokovati lošu poziciju prilikom podjela skrbništva. Ironija ove situacije je neshvatljiva do razmjera tragedije - naime, svaka zlostavljana majka mora šutjeti o tome želi li ravnopravno sudjelovati u podjeli skrbništva s nasilnikom jer se događa vrlo često, u Hrvatskoj praksi, da obiteljsko nasilje nad partnerom uopće ne utječe na procjenu roditeljskih sposobnosti (popularni su stavovi poput: "to što je bilo između vas ne utječe na sposobnosti njega kao oca", ili "to je, mama, bilo za vrijeme trudnoće"). Zašto je molba za šutnju oko ove teme zapravo višestruka i prava sekundarna viktimizacija žrtve? Jer su mediji, nažalost, zadnje utočište žena koje prolaze obiteljsko nasilje. Jer je, poput pornografije, pravo meso za novine takva priča, a žena se osjeća kao da je Pravda konačno na njihovoj strani. Ako im i taj glas oduzmemo, što im ostaje? Neopisiv pakao institucija, praksa koja je Sizifov put koji je dugotrajan, iscrpljujuć, i ne funkcionira. Poruka djetetu ne bi smjela biti stigmatizacija u smislu prikrivanja nasilja. Već moć. Osnaživanje žrtve koja je to prošla, vjera u nju, povjerenje da govori istinu i da kao majka želi poručiti svojoj djeci: gledaj, znam da ovo što nam se događa nije u redu i zato javno progovaram, jer i društvo to zna. Zna li društvo? Znamo li? Čini mi se da saznajemo.

 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više