Traži

Jelena Veljača: što je trulo u državi Hrvatskoj?

Jelena Veljača: što je trulo u državi Hrvatskoj?

Zašto ne reagiramo na strahote koje se događaju?

Tekst: Jelena Veljača


Fotografija: John Pavlish

"Mislim da je riječ o ogromnim razlikama u percepciji, načinu života, pravilima koja vrijede u našem okruženju i u tom drugom svijetu, s kojim na sreću ne dolaziš u kontakt, osim preko ovakvih slučajeva u crnoj kronici. Ti su ljudi produkt svoje okoline i desetljeća nezakonja, nemara, nasilja, laži... poznatim pod imenom nezavisna Hrvatska", odgovorio je moj prijatelj Viktor Drago djevojci koja je na Facebooku objavila jedan od niza nevjerojatno odurnih slučajeva koji su uzburkali hrvatsku javnost u ovo predbožićno doba. Koliko god sam suza isplakala nad činjenicom da je čovjek koji je pretukao djevojku pred živim svjedocima dočekan kao heroj nakon što je pušten da se brani sa slobode, koliko god sam suza progutala kad sam pročitala da je umro desetogodišnji dječak koji je triput bio kod liječnika prije no što je podlegao sepsi, s koliko god da sam nevjerice čitala slučaj u kojem je učitelj fizički kaznio dva delinkventa na koje je višestruko upozoravao, ali nitko nije reagirao - toliko vjerujem da je sve to posljedica i sistema, ali i naše osobne odgovornosti.

Nije mi točno jasno zašto šutimo (osim kad smo hrabri na društvenim mrežama) Nije mi točno jasno ni što bismo mogli učiniti, pa zato valjda i šutimo, jer i kad smo izašli na ulice za spas reforme školstva, ništa se dogodilo nije. Boris Jokić sada piše čitane kolumne za jedan portal, a šugavo školstvo i dalje kvari našu djecu, i pretvara ih u zlostavljane zlostavljače koji su nesposobni prekinuti krug u kojem smo se našli - krug čuđenja, frapiranosti, i odustajanja od borbe za društvom koje brine za svoje ljude. Nisu dakako ta tri slučaja povezana temom, ali jesu trulošću našeg društva, ili,što bi se u ono neko prošlo vrijeme kojeg se ja tek iz prepričavanja sjećam, reklo: sistema. A on ne funkcionira.

Slučaj jedan, djevojka je pretučena dok je vlasnica zadarskog kafića pojačavala glazbu da se ne čuju njezini uzvici. Šest mjeseci kasnije, nasilnik je na slobodi, novine poručuju da je sve, nažalost, "po zakonu". Slučaj dva, dječak iz Metkovića poslan je kući bez adekvatne medicinske obrade, te je, kao direktna posljedica liječničke nebrige, izgubio život u borbi sa sepsom. Metković nema crp analizator zbog proceduralnih pitanja, vikendom nema ni labos koji radi, hitna se zaključava kad je vozilo na terenu, a ministar Kujundžić je izjavio da ne osjeća administrativnu odgovornost za slučaj. Sve je po zakonu, greška je na nivou ljudskog faktora pa se prstima nakon analize komisije pokazuje (s pravom, ali nedovoljno) na liječnice koje su slučaj tretirale izuzetno indolentno, kao u nekoj Krležijanskoj drami o provinciji, ali ne iz 2018., a nitko nije izašao pred šokiran narod kojemu se opetovano ponavlja kako ne rađamo dovoljno Hrvatica i Hrvata i rekao: moja greška, moja velika greška, ja dajem neopozivu ostavku, vi zaslužujete bolje vodstvo.

Slučaj tri, nastavnik s petsto godina staža nekoliko puta upozorava na delinkvente koji mu ne dopuštaju da obavlja svoj posao, širi znanje, predaje, no, nitko ne reagira. Kad ga u konačnici fizički krenu zlostavljati, nastavnik izgubi živce te ih izbaci iz razreda uz popratne pljuske, zbog čega gotovo bude smijenjen pred kraj karijere. U potpuno nevjerojatnom nastavku priče, uz njega staje mnoštvo nastavnika s grozomornim pričama o ponašanju učenika, akcija vrlo brzo dobiva hashtag #ijasamfranjo, i apsolutno svaki profesor s kojim ja u sljedećim danima pokušam voditi razgovor na temu "ali, fizičko kažnjavanje profesorima koji su a priori na poziciji moći naspram učenika MORA biti off limits" mi kaže - ti nemaš pojma kakva je džungla tamo. I moji argumenti vođeni moralnim imperativom padnu u vodu samo tako, jer ispadne da je profesorsko zanimanje (nitko me ne može uvjeriti da je to nenamjerno) poniženo i potplaćeno, te svedeno na administratorsko mjesto s ciljem da ta XY osoba samo odradi ono što je predviđeno suludom satnicom i programom školstva kojemu, kako smo prije nekoliko godina naučili, ne treba reforma.


Pa zaključujem: liječnici su indolentni i nemotivirani, tu i tamo ubiju dijete ako baš jako krivo ošacaju kliničku sliku. Profesori, čak i oni najbolji, dovedeni su na rub razuma (jer, budimo iskreni, fizičko kažnjavanje učenika je PREKO ruba razuma). Dok ovo pišem, u Zadru se odvija mirni prosvjed protiv pravosuđa koje u realitetu štiti nasilnike, pročitajte molim vas potonju rečenicu još jednom - prosvjed protiv pravosuđa koji štiti nasilnike. Tom istom nasilniku Daruvarcu maksimalna tražena kazna zatvora je 5,5 godina (djevojku pukim slučajem ili dobrom procjenom ukoliko ima prethodnog iskustva i razbijanju umivaonika licima nije ubio). Franjo je ostao na poslu, imat će častan kraj karijere, a u javnosti je otvoreno još jedno pitanje bez odgovora - tko točno odgaja djecu i zašto nam je nastavnički kadar toliko nemotiviran, otužan, a ako pročitate ceduljice potpore i opisa svojih traumatičnih iskustava s učenicima drugih učitelja - i nepismen. To je jedan od razloga zašto nisam mogla, unatoč pozivima ljudi u čiju procjenu duboko vjerujem, mirne duše napisati #ijasamfranjo na svoj Instagram ili na ovu kolumnu - prvo, jer vjerujem da nastavnici moraju biti pismeni, kvragu i sve, kao što vjerujem da bi Hipokratova zakletva trebala biti iznad proceduralne začkoljice, a drugo, zato što se još uvijek prisjećam svog školovanja koje je bilo, više ili manje, užasno. Mrzila sam svaki trenutak škole (osim lektire), gradivo je bilo suhoparno kao i većina profesorskog kadra, ti sati i sati sjedanja u klupi su bili neobjašnjivo i bezrazložno dosadni, naučila sam ništa ili malo (završila sam zagrebačku jezičnu gimnaziju), toliko malo da je moj otac nakon jednih informacija ustvrdio kako "se ta škola treba zatvoriti ako ti tako dobro prolaziš u njoj". Iznad svega, mrzila sam pasivnu agresiju koja se provodila nad učenicima. Mrzila sam je više no bullying kojem sam svjedočila u osnovnoj školi. I nije mi, oprostite mi na priznanju, ni najmanje čudno što dijete koje ima manje bujnu maštu, pa samim time i manje mogućnosti da pobjegne u neki svoj izmišljeni svijet ili dijete koje doma ima manje stabilnu situaciju, poludi od frustracije i odradi acting out - koji je, da, grozan, neprihvatljiv, i treba ga se osuditi.

Ali, što je bilo prvo, kokoš ili jaje? Delinkvent ili šugavi školski sistem koji učenike tretira kao brojeve bez imena, prezimena i lica i individualiteta? I što postaje delinkvent nego zlostavljač, nasilnik? Što je bilo prvo, bahata liječnica u provinciji ili bahati ministar zdravstva? Zlostavljanje osamnaestogodišnjakinje ili suludo visok broj žena koje su ubijene od strane svojih partnera? Kad je ovo društvo na svim humanističkim poljima dotaklo dno ponora u kojem mislimo da se djeca moraju strože odgajati (pljuskama) da bi bila pristojnija u školama, ali ne reformiramo školstvo jer se bojimo srednjeg roda i spolnog odgoja? Kako mislimo da će djeca u takvom sustavu izrasti, a da nisu frustrirana? Kakva je poruka objavljivanje vijesti o dočeku nasilnika, ako nije glorifikacija nasilništva? I tko su uzori našoj djeci ako ministar zdravstva ne osjeća obavezu da ponudi svoj mandat nakon što se dijete deset dana borilo s gripom i streptokokom, te umrlo od sepse, usred Hrvatske, lijepe naše, najljepše još od stoljeća sedmog? Tko? Samo mi, koji smo još uvijek na kaučima. Istina, i kad izađemo, ispadne da čekamo tramvaj. No, da vas pitam - što je bilo prvo, pokvareni sistem ili mi?

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više