Traži

Kada smo i zašto postali toliko opsjednuti telefonima?

Kada smo i zašto postali toliko opsjednuti telefonima?

Pametni telefon kao produžetak ruke


Fotografija: Promo

Još prošle godine smijali smo se fotografijama iz metroa u Kini na kojima je više od 90% posto putnika piljilo isključivo u mobitel

"Svi lijepo kuckamo po telefonu, samo jedan manijak u autobusu čita knjigu". - kaže jedan citat koji je nedavno obišao, što drugo nego Instagram profile. Jučer u Kini, danas kod nas. Stvari brzo putuju bilo da se radi o dobrim ili lošim vijestima. Činjenica je da bez telefona više ne možemo živjeti i da pogled na crvenu bateriju izaziva svrab ili mini živčani slom, pogotovo ako se radi o nečemu što smo morali pročitati ili vidjeti - jučer. Tehnologija nas je zavela kao najveće mangupe i po svemu sudeći, povratka više nema. Terapija koja se nudi jest digitalni detoks koji uglavnom nitko ne prakticira, ali ga se voli spominjati s vremena na vrijeme.

Sigurno ste primijetili na ulicama kako većina ljudi koji prolaze kraj vas bulje u svoje telefone i gotovo se zabijaju u vas. Koliko su nehumani postali učinci naših telefona, kakvu su opsesiju stvorili i nazire li se tome uopće kraj? "Joj kako je ona dosadna, telefon je upalila čim je avion sletio i onom s druge strane žice je objašnjavala kako upravo hoda po željeznim stubama koje vode na zemlju. Koga briga" - izjavio je 65-godišnji Slaven kojem je pun kufer mobitela i takve prisnosti s tehnologijom koja razdvaja ljude. Neki će reći generacijski jaz, a neke i puno mlađe generacije dijele isto mišljenje. 

Kada smo i zašto postali toliko opsjednuti telefonima? (фото 1)

Posljednjih 10 godina mogli ste zamijetiti grupice japanskih turista koji su fotografirali, ono, baš sve vrijedno i manje vrijedno spomena. Prolazili smo kraj njih i u čudu se pitali: "što ovi briju?". A njihova filozofija bila je vrlo jednostavna. Dokumentirali su sve aspekte svojeg putovanja, od ekscentričnih i smiješnih do bizarnih situacija. Kod nas je tada fotografiranje bilo rezervirano za posebne prigode kao što su rođendani i vjenčanja i svoje amaterske fotografije trpali smo u foto albume, koji se danas čine kao davna prošlost.

Danas smo mi ti isti japanski turisti u Zagrebu, ali ne nosimo kamere i nezgrapne fotoaparate jer umjesto njih imamo svoje male pametne telefone koji su olakšali svaki hir i svaku potrebu suvremenog života. I to je prilično super. Ili nije? 

Mene je moj telefon počeo opasno zamarati i moj prvi korak bio je ugasiti zvuk. Naivno sam mislila da će mi tišina stvoriti manje napetosti, posebice dok vozim auto, a netko je dvije proste rečenice odlučio rasipati u 10 redaka i agresivno pozvonio u moj mozak. I ja, naravno, odmah mislim da je nešto hitno. Psihološki profil mi je tako posložen da se naravno, na mobitel hitno uglavnom javljaju samo neke loše vijesti. Grabim telefon, koncentracija u autu pada (koliko god ja tvrdila da odlično vozim dok "klafram") i ponovno postajem rob te malene mašine koja je barem nekoliko puta "završila u šahtu" kada sam poželjela mir. Moj posao mi nalaže kontinuirano praćenje i istraživanje sadržaja na bespućima interneta, ali sam sigurna da mi s vremena na vrijeme treba predah. 

Ono što smatram totalnim promašajem jest toliko snažna konzumacija telefona, a toliko manja aktivnost i kontakt s drugim ljudimaDruštveni aspekt sigurno jednim dijelimo pati (kad ste zadnji put upoznali nekog novog ili pročavrljali s nekim u tramvaju) ili nekog pogledali u oči. Puno manje uočavamo stvari koje su oko nas i nismo čak ni znatiželjni kao nekad. Na koncertima snimamo videa i okidamo fotografije, jer ako nemaš ništa od toga, nisi bio luzeru. Na nedavno održanom koncertu u Zagrebu, pjevač grupe Placebo, Brian Molko lijepo je poručio publici: "Možete gledati koncert uživo ili kroz mobitel." A činjenica je da mnogi biraju ovo drugo. To konkretno, zabrinjava. Barem mene (smijeh).

Kada smo i zašto postali toliko opsjednuti telefonima? (фото 2)

Moja kolegica Nives Bošnjak komentirala je ovu temu u nastavku: "Novinarski posao danas je gotovo nemoguće raditi bez pametnog telefona - stalno ste online i pratite što se zbiva kako slučajno ne biste nešto propustili. I izvan posla smo opsjednuti mobitelima. Njihovi nas alarmi ujutro bude, kalendari nas podsjećaju na rođendane i dogovore, a albumi s fotografijama čuvaju uspomene o svemu, od neke posebne prigode do jučerašnjeg doručka. Najgori dio svega toga za mene jest taj da se osjećam kao da zapravo nikada ne prestajem raditi. Ta potreba da konstantno manijakalno scrollam više nije ni profesionalna deformacija već čista opsjednutost željom da saznam sve o svemu i svima odmah. Negdje sam pročitala da se većina ljudi danas ne odvaja od svog mobitela na više od jednog metra. Filozof Marshall McLuhan je davno rekao da je tehnologija produžetak ljudskog tijela, a danas je to gotovo doslovno tako. I to je ono što najviše mrzim u ovoj eri pametnih uređaja. Leandra Medine je jednom rekla kako više ne provjerava svoj iPhone dok ne opere zube, umije se i ne pročita nešto. Možda je i taj mali korak dovoljan za početak odvajanja od svog tehnološkog produžetka." 

"Svjesna sam činjenice masovne opsjednutosti pametnim telefonom i ne odvajanjem od njega. Nažalost! Nerijetko te situacije izgledaju bolesno iz perspektive promatrača, kao da smo začarani i opsjednuti istovremeno. No, osobno se trudim dozirati samoj sebi mobitel i sve popratno uz njega, biti na neki način racionalna, borim se (smijeh). Najgora spoznaja mi je bila ona kad sam ustanovila da prvo što ujutro napravim kad otvorim oči jest da pogledam na mobitel i provjerim sve što sam preko noći kao "propustila". Trudim se da to više nije tako u toj mjeri, a osjetila sam i svojevrsno olakšanje " - složila se kolegica Latica Martinis Filković. Sigurna sam da se mnogi prepoznaju u njihovim izjavama, no možda ponekad toga nisu ni svjesni. 

U svakodnevnim situacijama primjećujem da se ljudi oko mene ponašaju dekoncentrirano i kao da uopće nisu prisutni dok s vama ispijaju kavu ili ručaju. Kontinuirano provjeravaju nove poruke i lajkove na Instagramu i uploadaju fotografije tog istog ručka. Čovjek se pita, čemu sve to? Može li biti slučajnost to što sve više ljudi danas pati od mentalnih tegoba? Kad se virtualni život opasno umiješa u onaj pravi i počnemo gubiti konce. Sve zbog jednog lajka, zvuči zbilja zastrašujuće. Možda su sve to samo nagađanja, i činjenica jest da je razvoj tehnologije donio veliki napredak čovječanstvu, ali koliko mu je dao toliko mu je i uzeo. Ne bih se voljela vratiti u vrijeme kada smo se nazivali iz prljavih telefonskih govornica, ali bih se vratila u vrijeme kada se dogovori nisu otkazivali pola sata prije "dejta".

I tako ja već neko vrijeme razmišljam gdje da zataknem svoj mobitel kad sam kod kuće i onda ga svako malo prevrtim po ruci i pomislim: Što ako me netko hitno bude trebao baš u vrijeme kada nisam dostupna? (Jer, Murphy je to davno rekao). Samo se nadam se da me sljedeći put kad mi se isprazni mobitel (ako si to ponovno dozvolim) ili odem na jogging neće zvati netko da spasim svijet. 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor