Search

Kako da ponovo kvalitetno razgovaramo?

Kako da ponovo kvalitetno razgovaramo?

Tekst: BURO.


Image: BURO.

Ako imate dojam da svaki razgovor, bilo s poznanicima, prijateljima ili s najbližima lagano naginje na stranu pandemije, pa se na to prebaci i ostane, niste usamljeni u tome jer je vrlo vjerojatno tako. Opći kaos koji smo doživjeli ne može nestati preko noći, usprkos činjenici da sve izgleda kao na on/off - ima virusa, nema virusa. Ima ga i bit će ga još neko vrijeme što definitivno znači da nije tema koju možemo ostaviti u prošlosti, a prethodni mjeseci su toliko bili neobični da nam ni ne dozvoljavaju da to učinimo jer su izuzetno utjecali na naše poimanje svakodnevice i izmijenili kategorije važnog, korisnog i normalnog. Sve se pomaknulo i zaokrenulo pa i mi sami i odjednom smo dobili nenadanu priliku da pogledamo unutra, postanemo malo introvertniji, malo introspektivniji, malo više u kontaktu sami sa sobom, a manje s drugima. Manje smo postali ovisni o komunikaciji, manje smo komunicirali sve u svemu, i u trenutku kada je došlo vrijeme da se sve "vrati na staro", u regularnu socijalizaciju, da se družimo, da malo više i češće razgovaramo tête-à-tête i radimo sve ono za čime smo čeznuli, mnogi su se našli u situaciji u kojoj to ne samo da im nije ugodno, već i kao da odjednom ne znaju o čemu bi trebali i željeli razgovarati. Konstantna višemjesečna izloženost novim vijestima iz regije i svijeta, postala je veliki sivi oblak pod kojim svi konstantno sjedimo i čija sjena postoji čak i kada nema kiše.

I nesumnjivo je da je izuzetno važno i sada "kada je sve bolje", ostati informiran i znati situaciju o stanju pandemije, ali je gotovo jednako važno pričati i o ostalim stvarima i podsjetiti se kako se to radi. Negdje između konstantne zabrinutosti i obzirnosti prema različitim pozicijama, situacijama i pojedinačnim drugačijim reakcijama na događanja, postali smo obzirniji jer smo uvidjeli neke strane sebe i drugih, do kojih sve do sad možda i nismo imali pristup. Počeli smo i više šutiti jer smo bili sami više nego obično pa malo drugačije važemo što je bitno za reći, a što ne i odjednom sve djeluje već ispričano, pa i krajnje nebitno. Nije, jer nam je i to nebitno neophodno u svakodnevici i zato trebamo malo više pričati o banalnostima poput onih koje slušamo, koja nas pjesma veseli, što nas potiče na dizanje na svako jutro, što smo novo spoznali o sebi i o drugima, koja otkrića su totalno bezveze, a na koja smo dosta ponosni. O tome da nam se ništa ne sviđa, što sve želimo promijeniti i ubrzati do maksimuma. O najboljoj knjizi koju smo pročitali ili, pak, činjenici da do daljnjeg ne želimo uzeti knjigu u ruke. O svemu što je normalno, svakodnevno, obično i naše. Pandemija nas je udaljila od nekih jednostavnih životnih tema i svakodnevnih problema jer smo odjednom dobili onaj najživotniji - direktnu prijetnju svom postojanju i surovo suočavanje s istim, pa je sve drugo postalo manje važno da više ni ne znamo što bismo rekli.

Knjiga američke spisateljice Susan RoAne "What Do I Say Next?" je sjajna baš za te trenutke kada stvarno ne znamo što bismo rekli. Zvuči jako glupo, zamislite situaciju u kojoj ne znate što reći, pa da nam je čak i neophodan conversation starter s bilo kim, a kamoli s ljudima koje dosta poznajemo, ali događa se. Izvanredna situacija nije izvanredna samo zbog zabrana i novih pravila, već zato što sa sobom donosi čitav set novih situacija i osjećanja koje nisu "u redu" nego su "izvan reda" i potrebno je vrijeme da se sve potpuno smiri i vrati na stari sistem funkcioniranja, a još više vremena ako smo u međuvremenu shvatili da se ne želimo vratiti na staro, već želimo promjenu u komuniciranju, ophođenju, razmišljanju. To je ujedno i stvar broj jedan i bez Susan, dati si vrijeme da se ušemimo i uhodamo. A pored toga "What Do I Say Next?" ima neke stvarno dobre prijedloge kako prijeći preko bezvoljnosti i nervoze.

Donesite nove vijesti

Postoji jedna dosta dobra rečenica koja glasi: "Kada pokušavate razgovarati s nekim, veoma je korisno da imate što za reći" i koliko god bila captain obvious, nevjerojatno je točna. Ako smo neprekidno fokusirani samo na jednu stvar, bila ona pandemija ili naš posao, male su šanse da ćemo unijeti nešto u komunikaciju, a samim tim i onda ona isto neće biti baš sjajna. Pričajte o tome što ste pročitali, možda i slučajno u autobusu iz tuđih novina. O asteroidima, o novim pticama, o dobrim vijestima. O svemu onome što vam je na radaru i što nema nikakve veze s dezinfekcijom, zaštitom, virusom i ostalim.

Pustite ljude da ispričaju ono što žele

Ključno. Conversations starteri mogu biti različiti, od toga da zaista ćaskamo o vremenu do novih vijesti koje smo čuli pa sve do leksikonskih pitanja poput "jesi li pročitala nešto za preporučiti ovih dana?". Nema razloga da vas bude sramota tih pitanja, ma kako suhoparno i dosadno zvučala jer se na neki način svi ispočetka upoznajemo, tako da su ova pitanja u izvjesnoj mjeri i na mjestu. Međutim, ono što je još bitnije od toga kako ćete početi ćakulati je kuda će to odvesti, a za to je neophodno slušanje sugovornika. Umjesto toga da nagađate o čemu bi neko želio razgovarati, osluškujte. Što vam ta osoba zaista želi ispričati? Možda je u pitanju novootkriveni hobi koji je nestvarno mnogo uzbuđuje u ovom trenutku, a možda su i neke sasvim osobne stvari koje želi podijeliti.

Budite prisutni

Telefoni na off. Ozbiljno. Protekle mjesece smo proveli zalijepljeni za ekrane jer su oni bili jedini izvor poznatih lica i mogućnost komunikacije, ali sada konačno možemo drugačije. Da dijelimo vrijeme i uživo pijemo kavu i svako ispričavanje "jako mi je žao, ali moram odgovoriti na poruku" ili "oprosti moram se javiti" je totalno bezveze i ako baš nije super hitna stvar, sve može pričekati i kada završite kavu i ispričate se na miru.

OAR

Susan RoAne ima OAR koncept koji je podrazumijeva opservaciju (o), pitanje (a: ask) i otkrivanje (r: reveal) i odnosi se na dinamiku razgovora koja bi se mogla primijeniti na svaku temu. Primijetiti nešto iz okruženja (ili uopće), započeti razgovor pitanjem, dati svoje mišljenje. Dosta koristan sistem i za sve one koji i inače i imaju poteškoća u razgovorima.

Tišina je sasvim okej

Manje više svi smo robovi predrasuda da razgovor s voljenom osobom ili dragim prijateljima mora da bude 24-satni rollercoaster u kojem razgovor ne prestaje i panično žurimo svaku pauzu ispuniti nekim riječima i sadržajem. Međutim, ako smo nešto naučili to je da tišina nije strašna i da nam je svima ponekad neophodna, tako da malo pauze u razgovoru uopće nije na odmet. Uostalom, zajednička šutnja i uživanje u njemu na suncu u vrtu omiljenog kafića je izuzetna stvar i prava rijetkost.

Leave a comment

više