Search

Kako je pandemija probudila istinu u nama i aktivirala \"bullshit\" radare

Kako je pandemija probudila istinu u nama i aktivirala "bullshit" radare

Tekst: Miranda Viđak

Točno je godinu dana prošlo od moje zadnje kolumne. Ne karikiram, precizno 365 dana. Razlog nije nedostatak tema ili stvari za kazati, jednostavno, 2021. je za mene bila godina promatranja. Manje pričanja, više slušanja.

Godina je bila neopisivo teška. Psihički toliko opterećujuća da čini 2020-tu šetnjom u parku. Pandemija i lockdown, puste ceste i gradovi, te poneki glupan koji odbija ostati kući dok vješa fotografije s #ostanimodoma hashtagom, malo su dijete za mentalnu gimnastiku koja nas je čekala u 2021.

Američki izbori. Napad na Kongres. Domaći izbori. Cjepiva. Problem Izraela i Palestine. BLM. Problem Afganistana. Odjeća na Met Gali i što je taj koji je odjenuo točno namjeravao. O svemu smo morali imati mišljenje. Tolika pandemija mišljenja postala je štetnija za zdravlje od virusa. Svatko je ekspert svega, ali baš svega, i to svoje mišljenje ne može zadržati za sebe. Baš sve mora podijeliti sa svojom publikom na Instagramu.

Postali smo politički eksperti, znanstvenici, doktori, sve u jednom. Kao da nas mišljenje o baš svemu čini, je li, posebnima.

Ne znam za vas, mene je pandemija mišljenja dotukla. Za rezultat, nije mi se dalo progovoriti o ničemu. Nije mi se dalo doprinositi moru mišljenja koje je obezvrijedilo stečeno ljudsko iskustvo i znanje.

Nevjerojatno je koliko se možete sabrati i izrasti u nešto što skoro nalikuje na pristojnu osobu ako malo umuknete i samo slušate. Osluškujete. Da bi imali nešto za kazati, valja prije toga puno slušati. I tako smo slušali i slušali. I promatrali.

Zaključak?

Pandemija nas je napravila agresivnima. Bezobzirnima. Površnima. Izlazak iz lockdowna je bio magičan, euforičan; htjeli smo biti svuda, doživjeti sve. Dotaknuti jedni druge. Ljeto je izgledalo kao izlazak ih prohibicije. Oko polovice 8 mjeseca, ušuljala se nekakva čudna realnost. Ljudi su pogubljeni. Pasivno zli. Svatko s kim sam razgovarala imao je istu rečenicu - ne mogu vjerovati da je ta i ta osoba učinila to ili to. I dalje traje.

Zaključak? Ne primati to k srcu. Ljudi su prošli put od kućnog zatvora do hoću sve sad, odmah, nema stajanja, nema predaha. Ljudska psiha ne može zdravo funkcionirati ako nema downtime, vrijeme za predah, samoću da sabere misli. Htjeli smo previše, odmah. Nemilosrdnost ljudi oko vas nema veze s vama. Takvi ljudi ne mogu biti dobri prema vama, jer prvo i početno nisu dobri prema sebi.

Što sam još naučila u ovoj godini promatranja i osluškivanja? Da je svaka važna lekcija koju smo morali naučiti u 2021., tu pred nama, primjerom u javnosti. Samo trebamo iskusno slušati.

Dogodili su se Ben i JLo. Nisam preveliki fan, ne pokreću me kao par, ali je bitan narativ kao lekcija ženama koju Jennifer iz godine u godinu postavlja. Žena jednostavno odbija biti stara, prošla, gotova, onako kako nalaže društvo, a posebno Hollywood. Ona je odlučila da tako neće biti, i stoga je nitko i ne gleda kroz prizmu godina. Ona jednostavno prelazi sva pravila. Njihova veza mi se čini performativna, no moje mišljenje nije bitno. Važno je da je promijenila dosadan i umoran narativ žena koje zaručnik prevari, ostavi, nađe mlađu, dok one ostanu same; prihvaćajući da nemaju pravo na drukčiji ishod. Jennifer je prelegendarna za takav scenarij, i mislim da je Ben ponovo u njenom životu više kao bunt tom prožvakanom narativu - Sorry ARod, not me buddy. I’ll flip you!

Jennifer je pokazala da uvijek imaš izbor. Nemaš ga jedino ako te društvo uvjeri da nemaš. Je li im veza stvarna ili je predstava, nebitno je. Snaga ove poruke ženama je neprocjenjiva.

Cijelo ljeto provela sam s prijateljicama koje bjesomučno odlaze na 4-5 spojeva tjedno i nadaju se da će svidjeti frajeru kojeg nikad nisu vidjele. U 2020-toj, žene su me toliko pozitivno fascinirale. Sve su bile jake, pametne, snalažljive, sabrane, dok su se dečki skrivali iza ekrana, željni digitalne pažnje, umjesto bilo kakvog odnosa u realnom životu. Zaključili smo da većina takvih nema što za ponuditi ženama, i jako dobro osjećaju da će u stvarnom životu svi njihovi nedostaci brže izaći na vidjelo. Pažnjom preko ekrana prolongiraju ženski interes.

No, moram priznati da su se dečki u 2021. sabrali. Suočili su se s nesigurnosti vremena, a i onom vlastitom. Žene, pomalo me brine gdje idemo.

Zašto smo izašle iz pandemije nesigurnije u sebe? Zašto idemo na spojeve s prvom mišlju - “nadam se da ću mu se svidjeti”, a ne s mišlju nadam se da će se on meni svidjeti? Zašto želimo nekakav klimavi "approval" od nekog čije kvalitete još nismo niti ustvrdili?

Dogodili su se i Travis Barker i Kourtney Kardashian. Taman u trenutku kada smo postali umorni od selfija napumpanih usta, do besvijesti isproduciranih i ispeglanih fotografija, kada su iskrene konekcije među ljudima zamijenila trenutna tjedan-dva duga uzbuđenja, pojavili su se bez velike pompe, kao glasnici promjene koje smo bili gladni.

Vizual Travisa i Kourtney je jako bitan. Žena koja odjednom ne mari što joj je stomačić opušten i što joj na fotografijama gdje se grle i grabe visi dupe koje nije previše utrenirano, brilijantna je “kontra” lažnom svijetu koji je pandemija još više naglasila. Svaki komad opuštenog joj tijela je melem za oči. Nije ih briga što im visi, konzumirani su jedni drugim, svijet ne postoji; izgledaju kao iz devedesetih, ponašaju se i odijevaju u duhu tog prošlog, jednostavnog i nekompliciranog vremena.

Ne znam za vas, ali meni su odmorili dušu.

Kourtney, poput Jennifer, šalje jednu užasno važnu poruku. U moru žena koje susrećem cijele godine i koje se žarko žele svidjeti strancu za kojeg niti ne znaju ima li bilo kakve kvalitete, a sve iz paralizirajućeg straha da ne ostanu same, stiže Kourtney da pokaže srednji prst obitelji koja je 20 sezona uvjerava da nije dovoljno lijepa, angažirana, poslovna, uspješna, zanimljiva. Čitaj: nije kao oni. Ista obitelj koja te forsira prema bivšem kojeg svugdje vuku sa sobom, ne dopuštajući ti da kreneš dalje jer : Bože moj, on je dobar za rejting.

Bez obzira na sabotažu obitelji, bez obzira na godine, ta je žena ostala dosljedna sebi inzistirajući cijelu jednu dekadu da ne želi djetinjastog alkoholičara koji je vara, koliko god bio simpatičan, i u tome je ustrajala.

Svjedočiti kako izgleda zdrava ljubav, bez igara i smicalica, i koliko kvalitetan odnos može stvoriti, neprocjenjiv je poklon koji smo dobili ove godine. Odnos koji vas čini spremnim da se izborite sa svim svojim traumama. Poput one kada je Travis sjeo u avion po prvi puta, 13 godina nakon avionske nesreće koja mu je umalo oduzela život.

Neprocjenjiva je vrijednost biti svjedok trenutne klime u javnosti gdje se ženama poručuje da uvijek postoji neko kvalitetan koga možete upoznati ako se ne zadovoljite privremenim užitkom ili iluzijom sigurnosti. Strah žena da će završiti bez partnera spriječio je toliko mogućih sjajnih odnosa, i napravio prostor usranoj sagi o čekanju da budeš izabrana, smišljanju strategije, spletki u nadi da ćeš frajera nadmudriti u vezu, umjesto da se dovoljno potrudiš da konačno shvatiš - ti nisi za mene, prijatelju.

Pametne ste, lijepe, sposobne, ne treba vam frajer. Treba vam kvalitetan frajer.

Zašto smo reagirali pozitivno na Bena i JLo, Travisa i Kourtney, a nismo recimo na Megan Fox i Machine Gun Kellyja? Zato što je pandemija ipak donijela i nešto dobro, a to je netrpeljivost ka glupostima. Nemamo više strpljenja za smicalice, lažna kreveljenja i sve što nam ne izgleda autentično, realno, imperfektno - smeta oku. Kada Megan Fox, djevojka odrasla u California Valley, u braku, vezi i sigurnosti od svoje 19-godine pokušava masi prodati svoj težak, turobni život i uvjeriti nas kako je “damaged, edgy & dark”, ne možemo se ne oteti jednom kolektivnom uzdahu - bitch please.

Nešto se budi u nama: istina. Osjetljivi smo na gluposti i laži, kako tuđe, tako i svoje. Cijeli se svoj život hvatam kako se prilagođavam vani među ljudima, pokušavam biti ono što mislim da su ljudi zamislili da za njih moram biti. Zadnjih par mjeseci prestala sam biti ono što mislim da treba, i postala ono što jesam. Jednostavno, nemam vremena ni volje za nikakvo prilagođavanje. Raspoloženje ste dobili onakvo u kakvom danu ste me uhvatili. Puno više detalja me čini osobom, i ako ste tu, i pronicljivi, to ćete i sami znati.

Nikada nisam osjećala veću pripadnost. Kada ste napokon i bez isprike ono što jeste, upadnete točno gdje i s kim trebate biti.

Mislim da će nas umor s glupostima spasiti. Ovo turobno post-pandemijsko vrijeme jednostavno nema strpljenja s lažima. Influenceri, fake situacije, sve polako izumire. Vjeruje li doista itko više milenijalcima koji prodaju gluposti drugim milenijalcima? Vjeruje li više itko pametan fake proizvodima, pričama, iskustvima kojima vas mame da im date pažnju koju pretaču u vlastitu bitnost?

Sve manje i manje. Ali isto tako, imamo još puno raditi na sebi. Kako drukčije objasniti urlik žena na društvenim mrežama oko Sarah Jessica Parker i njenog izbora da ne podliježe plastičnim operacijama i šeta se sa sijedom kosom? Isto kao što je bio glasan urlik negodovanja kada je Keanu Reeves izašao u javnost za svojom djevojkom koja isto tako bez kompleksa nosi svoju sijedu kosu. Vas ne smeta što su one stare ili sijede. Vas smeta jer to njima ne smeta. Biti neopterećen sa svojim tijelom, procesom, statusom, starenjem, je sloboda koja bode u oči one koji ju nemaju.

Opuštenost. Sloboda. Jedina prava putanja kao izlazak iz kolektivnog ludila koje nam se dogodilo. Zašto se svi smijemo Kim i Peteu? Zašto svi znamo da je “veza” patetičan i ljubomoran odgovor na sestrinu globalnu pažnju i obožavanje?

Zato što su nam bullshit radari aktivirani.. I ne idu nigdje.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više