Search

Kako (ni)sam prestala jesti slatkiše?

Kako (ni)sam prestala jesti slatkiše?

Pothvat vrijedan života

Tekst: Latica Martinis Filković


Image: Jennifer Pallian,
Compartes,
Brooke Lark,
Mast Brothers

Osim što mi je šećerni "mindset" funkcionirao uglavnom po principu: jedna čokolada za mene, druga za sve ostale, da ne moramo dijeliti, jutro kad sam se probudila i pomislila, točnije poželjela za doručak pojesti cijelu čokoladu, znala sam da je to to, da moram na hitno odvikavanje kako bih se izbavila iz tog opakog zla...

Kako prestati konzumirati slatkiše?, 7 savjeta uz pomoć kojih ćete prestati jesti šećer, Zašto pod hitno morate prestati jesti šećer… Sadržaj je to koji u posljednje vrijeme uglavnom dominira u mojoj povijesti pretraga na Google Chromeu. Yup, priznajem ovako crno na bijelo, totalni sam, onaj najgori junkie o šećerima, točnije slasticama i slatkišima svih vrsta i varijacija na temu. Neki su eto ovisni o alkoholu, neki o drogama, neki o nikotinu, ja o šećeru. Naime, kada kod mene nastupi šećerna kriza, obično je astronomskih razmjera i ona ne pita… samo ju je potrebno utažiti, a onda se dogodi najdivniji šećerni hype ravan deliriju. U tom trenutku, iz druge perspektive diktatorski nastupa serotonin, u javnosti poznatiji kao "hormon sreće" koji me/nas čini zadovoljnima, sretnima i daje nam polet i energiju. Nemate pojma kakvu, ali kratkog je i umjetnog vijeka!

Kad ovako odvrtim film u glavi na dulje staze, uvijek sam bila naklonjena slasticama i onim najgorim (umjetnim) šećerima. Ne, roditelji mi nisu donosili doma i servirali mi ih kroz život (jer znam da će prvo svi okriviti roditelje za taj moj sada već ozbiljan problem), naime, oduvijek se u kući vodilo računa što se jede, kada se jede, i raznovrsnost je bila i dan danas je premisa svega. A druga stvar, ko' klinka uopće nisam željela pak ništa jesti, no sjećam se da mi je uvijek kasnije kroz godine više pasalo slatko nego slano, a danas mogu reći da je moj već sada itekako zatrovani organizam svakodnevno zadovoljen i ispunjen šećerom u bilo kojem trenutku dana kada se pojavi želja za slatkišem. Nema te više sile koja bi me spriječila da se ta akcija i reakcija dogode. Naime, da skratim, zadnju kunu bih investirala u slasticu.

Kako (ni)sam prestala jesti slatkiše? (фото 1)

Razmislite, ima li išta ljepše nego li ugađati sam sebi na taj način? Tako je otprilike funkcionirao moj mindset ili da prevedem, uđeš u trgovinu, uzmeš košaricu pa malo Kinder čokoladica, koji Duplo, onda poneka Milka nek se nađe, obavezno jedna čokolada s brusnicama, obooožavam marcipan, može i koji Bananko, Linoladu je uvijek dobro imati doma za palačinke, nikad ne znaš, pokoja vrećica medenjaka, uuu vidi, Jaffa keks s malinom, ti su baš izdašni nekako, a bome ima sada i ona nova Domaćica s malinom, valjalo bi je probati među prvima, sladoled je sada itekako postao opcija, a čokoladne napolitanke su isto s vremena na vrijeme poželjne, eee, a mogla bih poslije navratiti do Cukeraja po koji ledeni vjetar za doma i tako, ne nužno tim redom i ne sve odjednom, da se razumijemo…

Ali, otprilike tako je izgledao moj slatki dobro razrađeni program u fazama, a sve skupa sam nabrojala svoj neki niz periodičnih favorita koji se često izmjenjuju u mom opusu šećera i slastica koje imaju pravo prvenstva. Naravno da je to samo jedan mali segment cijelog dijapazona. I da, i moja bliska okolina i ja znamo da stvarno imam problem, ali ne onaj duhoviti problem oko kojeg ćete se malo nasmijati, zafrkavati, donijeti mi čokoladu svaki put kad me vidite i slično, nego sada već problem koji bi se u mojoj bliskoj budućnosti mogao itekako odraziti na moje zdravlje, ako već i nije.

Kako (ni)sam prestala jesti slatkiše? (фото 2)

No, stvar je vrlo jednostavna, što ga ja više konzumiram, to ga još više želim… a gdje je u cijeloj priči snaga volje, uma i karaktera? U ovom jednom, jedinom slučaju, kao da sam ih sve skupa zajednički zatomila i zatrpala sa svim tim šećerima. Je, znam i da se to itekako odražava i na tjelesnu težinu (s kojom doduše nemam trenutno vidljivih problema, ali bih uskoro možda i mogla), a evo iskreno, često se osjećam i jako umorno, slabo, iscrpljeno i bez trunke energije. U svakom slučaju, preumorno za svoje godine rekla bih. Nisam tome pridavala puno pažnje, mislila sam možda da je razlog tome jer ne spavam koliko bih trebala, puno radim na raznim poljima, promjena vremena i slične gluposti, no nije u tome stvar, umorna sam i bez energije i kad se naspavam, a jasna stvar je opet da su u pitanju šećeri od kojih si nikad nisam dala priliku očistiti i uopće doznati kako je to ne okusiti nešto slatko barem jedan jedini dan.

Oduvijek sam imala i poteškoća s tenom, nekad bi bio znatno bolji, nekad bi bio lošiji, kažu doktori hormoni, stil života, ma sve, ali svi znamo da šećer pogoršava i uzrokuje uglavnom navedeni problem. I to znam, ali me opet to sve skupa nije spriječilo da ih u potpunosti odbacim, jer zašto bih kad ih volim, obožavam i živim za neke slatke zalogaje. Još uz sve to imam i problema sa želucem no, očigledno ne toliki (barem u svojoj glavi) da bih se odlučila za takav drastičan korak odricanja. Nope!

Kako (ni)sam prestala jesti slatkiše? (фото 3)

Ono što je najgore u cijeloj priči jest da za mene ne postoji opcija da pojedem primjerice kockicu dvije ili red čokolade, nego ili cijelu ili ništa buraz. Druge opcije nema, sve ili ništa ljudi moji, gramaža slastice nije nikad bila sporni faktor u tom trenutku. Zato bih uvijek kupovala čokolade po principu, jednu za sebe, jednu za sve druge, pa da svi budemo namireni i ne moramo ju dijeliti (smijeh). Najgore je ljudi moji nakon ručka, dakle nije bitno što je točno za ručak, bitno je da se zna što ima slatko nakon ručka, ako nema, ništa me neće spriječiti da odem do najbliže trgovine ili pak nedjeljom sjednem u auto i kupim na kiosku nešto prigodno.

Sjećate se ono kako smo prije dok smo bili klinci dobivali od baka, bakinih prijateljica ili gostiju općenito bombonijere koje su išle po principu primopredaje. Po bijelom, već požutjelom papiru u kojom su bile zamotane znao si da si ti već ne znam koji u nizu koji ju je zaprimio i onda vrlo vjerojatno proslijedio dalje kad bi išao u goste. Ne, kod mene su taj i svi ostali nizovi završavali jer bi ih uglavnom ja sve pojela. Kad kažem uglavnom, tako i mislim jer znalo se dogoditi da su neke od bombonijera jako dugo bile u primopredaji da su pojedini čokoladni bomboni poprimili onaj bijeli sloj gdje se šećer mislim kristalizirao, a te bih možda preskočila. Možda! Nemojte me uzeti za riječ, moguće da sam potisnula te momente, pokušavajući zadržati svoje dostojanstvo (smijeh).

 

A post shared by Mast Brothers (@mastbrothers) on


Koliko puta se znalo dogoditi da bih na putu za nekamo izašla iz tramvaja jer bi me obuzela tolika želja za slatkim samo da bih na obližnjem kiosku ili trgovini kupila nešto što će utažiti tu bolesnu želju i napast. Svijet je odmah postajao ljepši već pri prvom zalogaju. I shit you not! No, sve je kulminiralo nedavno kad sam se jedno jutro probudila i prvo pomislila što bih slatko pojela za doručak, i pritom ne mislim na kroasan s marelicom ili čokoladom ili neki sličan pekarski produkt slatkih i štetnih razmjera, pritom sam pomislila na pravu pravcatu cijelu čokoladu i točno sam znala koju. Idealan obrok za započeti dan?

Okej, tad sam znala da sam prešla sve granice koje sam mogla prijeći i da sam dotaknula samo dno (naravno, u mojoj glavi uljepšano čokoladno dno), a već sam u svom budućem scenariju vidjela i moment, blisku fazu kako se budim usred noći i na žličicu jedem Nutellu i vraćam se u krevet i nastavljam spavati snom pravednika. Ili još gore, držim Nutellu pored kreveta. Oh dear God… Bila je to unutarnja faza kriznog komuniciranja sa samom sobom, koju sam kako god znam i umijem trebala riješiti iz istih stopa i pod svaku cijenu jer druga opcija nije se smjela dogoditi.

Prvi korak bio je da čokoladu za početak ne doručkujem (smart move Latice), odnosno da moj prvi obrok ne sadrži uopće šećere, bar ne za one za koje očigledno znam. Znala sam pritom i da nema šanse da u potpunosti krenem s apsolutnim odricanjem od šećera, nego da bih za početak uz sva proučavanje raznih online analiza, savjeta i trikova najbolje bilo krenuti sa smanjivanjem unosa šećera - postepeni proces.

Kako (ni)sam prestala jesti slatkiše? (фото 4)

I eto, prvi dan je prošao u znaku što bih mogla slatko pojesti znajući pritom da ne smijem, sanjarila sam o svim tim delicijama, okusima, nekoliko puta sam krenula, pa stala, pa dvojila, pa ponovno, no izdržala sam dan samo s jednom "zdravom" napolitankom, doslovno jednom. Bio je to zalogaj snova (smijeh). Od tada je prošlo već nekoliko dana, dvojba je još uvijek tu, prisutna je, organizam se još nije očistio niti hoće tako skoro, ali eto u fazi sam u kojoj nikad nisam bila, a ta je: ne moram pojesti cijelu čokoladu, u stanju sam sada pojesti samo red ili dvije kockice, potreba kroz dan se smanjila na minimum, ne udovoljavam si više na tom polju.

Grožđice su tako postale must-have zamjena za koliko toliko dostojno izvlačenje iz krize. Vjerujem da će taj započeti proces rezultirati uspjehom i na nekim drugima poljima i problemima koje sam navela gore u tekstu. Još ih doduše nisam počela primjećivati, ali sam strpljiva. Cilj mi je u biti kompletno odreći se takvog "jeftinog" oblika šećera u kontekstu ovisnosti, očvrsnuti taj dio karaktera i na kraju krajeva, osjećati se zdravo i imati energije kojoj pogon nisu isključivo slastice i slične stvari, nego sve ostale druge stvari. Držite figice!

op.a. U periodu nastajanja ovog teksta niti jedna slastica nije pojedena, ali sad kad razmislim, možda bih se mogla nagraditi kojom? Ili bolje ne?

Related articles

Buro 24/7 Selection

više