Search

Kako sam prestala brinuti o svemu?

Kako sam prestala brinuti o svemu?

Tekst: Teodora Jeremić


Image: BURO.

Tko god je gledao filmove, browseao Internetom ili čitao knjige, očešao se o barem neku teoriju zavjere ili religiju tijekom života, pa zna da scenarija o smaku svijeta ima podosta. Od kozmičkih (s)udara preko prirodnih katastrofa gigantskih razmjera i elementarne nepogode do pandemije - i ne, ne želim biti bezobrazno očita, ali u dva i pol mjeseca novog desetljeća pokrili smo gotovo sve. Čestitke, sramite se!

Za mene, svijet neće prestati postojati u susretu s nabrojanim, nego onda kada nestane ljubavi, empatije, dostojanstva i poštovanja. Kada ih prestanemo osjećati, počinjemo sebično gaziti naprijed, izgubimo sluh za sve što nismo mi sami i postanemo kratkovidni na sve što nam nije u najužem krugu. Ukratko, prema standardima mog smaka svijeta, on je već tu i to već neko dulje vrijeme, a ovih ga dana samo pojačano živimo i sve što se događa je manje ili više direktna posljedica toga. Kako god bilo, ako izuzmemo ovo metaforičko umiranje, ono fizičko i kolektivno se najčešće svodi na tih nekoliko poznatih scenarija ili njihovih kombinacija.

U jeku pandemije, NASA je nedavno skrenula pažnju da je otkriven asteroid promjera oko tri kilometra koji će 29. travnja proletjeti pored Zemlje. Iz NASA-e kažu da je asteroid dovoljno velik da bi svojim udarom u Zemlju izazvao posljedice diljem planete, ali se to neće dogoditi i nije na listi potencijalno opasnih udara. To me iskreno jako obradovalo, iako mi samo postojanje ikakve "liste udara", na kojoj možda nema ovog, ali ima drugih, unosi blagu nervozu. Asteroid, doduše, od početka 2020. stvarno nismo imali. Dosta egzotična ideja, ali i ona za koju mi drago da ipak nije planirana za ovu godinu i da joj se realizacija odgodila do daljnjeg. Jedna briga manje! Bar asteroid neće skoro u Zemlju - i to su radosne vijesti! Ali, zašto je uopće sretna vijest da se nešto što nije ni trebalo ipak i neće dogoditi? Zbog potencijala. Zato što je moglo, a ipak nije. Zato što može još gore od ovog, ali neće. Sva sreća i nesreća u tome. U svemu onome što se zamalo moglo dogoditi. Jer ako se uzme u obzir da nekoliko tona materijala orbitira oko planeta neprestano, realno može bilo kad. Drže oni neki balans, ti profesionalci zaduženi za ravnotežu, već milijunima godina, ali film “Seeking a Friend for the End of the World” je u nekoj budućnosti totalno realan scenarij. Koji smo izbjegli!

Kako sam prestala brinuti o svemu? (фото 1)
Kako sam prestala brinuti o svemu? (фото 2)

I okej, okej, razumijem da u svakodnevici okupanoj dezinficijensom i između polupraznih polica dućana i pomahnitalih pogleda svakoga koga susretnete u redu, ovo ne djeluje kao pretjerano bitna situacija, ali je, i to jako. I ne, nije povod da sad pored borbe s koronavirousom počnete mozgati i o tome što nam se sve može srušiti na glavu u bilo kojem trenutku, već da znate da može. I svaki dan budete najsretniji ikad što nas ništa nije "spucalo" jer vrijeme dok nas ne pukne nešto tako gigantsko pa bude "bok, doviđenja svi" ne trebamo provesti u konstatnoj brizi o svemu. I to, unaprijed.  Ne treba nam da "tripujemo", bavimo se crnim mislima, predviđamo, prenosimo "vijesti" bez provjeravanja izvora, dižemo paniku, zapadamo u histeriju, a još nam manje treba predugo lamentirati nad pitanjima poput "je li vrijeme da dam otkaz", "hoću li mu se sad javiti", "možda je sad vrijeme da kažem što osjećam", "možda da sve pošaljem u tri materine", "što će misliti o meni", "je li ovo ponašanje u skladu s mojim godinama", "kad ću stići sve ovo napraviti"... Halo - čujemo li se? Kao netko koga doslovno zrnce iz svemira može izbrisati u sekundi, moramo shvatiti da nemamo luksuz tratiti vrijeme na "je li" i "možda".

A to vam kaže neko tko u životu poznaje samo dva stanja. Prvo, u kojem se "da" izgovori i prije nego je pitanje postavljeno i skače se odmah, glavom, naravno, i drugo, u kojem overthinkam dok se ne dematerijaliziram i ne diskreditiram apsolutno sve. I sve me brine. Da ne znam ništa ili da znam previše. Brine me da će me jedina formula koju imam - "sve će biti dobro", jednom zeznuti. Jednom neće upaliti, nešto veliko će se dogoditi, a ja ću samo ostati stajati. Brine me bezumlje. Više od virusa, brine me kako reagirati na masovnu histeriju jer je ona uvijek imala gore posljedice nego bilo koja katastrofa. Brine me neosjetljivost. Brinu me uzroci i posljedice. Brine me kako, zašto, zašto sada, što s tim i kako će ovo prestati? Brine me da ni iz ovoga ništa nećemo naučiti, da nećemo postati pametniji, i da je sva solidarnost, kao i obično, prolazna. Distance kolabiraju na kratko (uz paradoksalnu činjenicu da se iste najviše preporučuju), dokle god smo svi u istom sranju. Kad frka prođe opet ćemo se vratiti na to da brinemo samo za sebe. Brine me da je ovo još jedan signal i da ih sad već neumjesno često dobivamo jer, očito, jako sporo upijamo gradivo. Brine me da, generalno gledajući, više ovako ne može. Da se globalni sustav mora promijeniti. To me doduše i raduje, ali me brine što mi se čini da nitko ne zna kako. Brine me da ćemo se brzo naviknuti na situaciju i da ćemo opet više pričati o ekonomiji nego o životima. O tome kako "tržište postaje nervozno" i osjeća posljedice već sada, a ne o onima kojih više nema. Brine me da su požari pokazali kako izgleda kada se nešto otme kontroli i koliko se brzo širi, a da mi nismo naučili lekciju iz nezaustavljivosti. Da smo, uvjereni u svoju superiornost, toliko uvrnuli svoj odnos s prirodom, da više ne čujemo što nam ona govorit. Brine me da smo slušali i paničarili, umjesto da smo slušali tu snagu nezaustavljive vatre, potresa i prirodu virusa koji ne poznaje granice, koje su izgradili ljudi. Brine me beskompromisni kraj, onaj koji ne pregovara, nego samo dođe. Brine me koliko svi brinemo, a malo dišemo, pa mi bude žao svih nas.

Svašta me brine, ali eto, bar jedno ne mora. I na kraju ovog mjeseca kao planet ćemo i dalje postojati. I dalje ćemo se vrtjeti u krug, slatki, smiješni i besmisleni (nadam se barem malo pametniji), a to znači da sve dok stvarno nismo otišli dovraga, stvari još uvijek imaju smisla i definitivno su vrijedne da se za njih borimo, kao i za sve ljude s kojima dijelimo vrijeme i mjesto. A kako ne znamo kad ćemo "otići" i da to zapravo može biti bilo kad, onda barem da to radimo svaki dan, za svaki slučaj. Da volimo i čuvamo i sebe i sve druge koje znamo i ne znamo. "Sometimes, all I need is the air that I breath and to love you…" Od te lekcije, sve drugo lijepo samo će samo krenuti.

Leave a comment

više