Traži

Lana Cavar: \"Dizajn otvara nove perspektive\"

Lana Cavar: "Dizajn otvara nove perspektive"

Grafička dizajnerica u razgovoru s Tatjanom Bartaković


Fotografija: John Pavlish,
Marina Paulenka naslovna fotografija

"Bez promišljanja, nema ni dobrog dizajna, između ostalog. Dizajn ne služi tome da vam "nešto složi", već definira kako će se "o tome" govoriti. Kroz proces rasta ne možeš proći, a da se ne dogode promjene na tvojoj osobnosti. To se jednako odnosi na kreativce, ali i same brendove za koje dizajniramo."

Iza impresivne hrvatske i međunarodne karijere grafičke dizajnerice Lane Cavar stoji beskompromisna predanost kvaliteti i strast prema istraživanju novih formi djelovanja kroz dizajn. Maistra, HNK Zagreb, 3LHD, hrvatska izložba na Venecijanskom Biennalu 2010 (arhitektura) - samo su neki od njezinih recentnih klijenata za koje je kreirala identitet u raznolikim formama vizualne komunikacije. Tom se je popisu nedavno pridružila i MoMa New York za koju Lana, sa svojim američkim timom - Danielle Aubert i Natashom Chandani, osmišljava koncept sadržaja i dizajn publikacije za prvu izložbu MoMA-e o modi unatrag 50 godina. Naime, izložba "ITEMS - Is Fashion Modern" otvara se krajem 2017.g., a kurira ju sama Paola Antonelli, utjecajna kustosica za arhitekturu i dizajn, poznata po progresivnim izložbama.
Kao dizajnerica, Lana Cavar je Thinker, a ne isključivo Maker, osnovom čega naručiteljima proširuje vidike suvremene komunikacije, ohrabrujući ih na inovaciju Na jednak način "inovira" i preispituje sebe. Kao mlada grafička dizajnerica u Hrvatskoj, Lana je do svoje 32. godine već dosegla vrh dizajnerske karijere, radeći na nekim tada najpoželjnijim projektima brendinga - dizajn ambalaže za Rosal, vizualnom identitetu TZ Istre, standardizaciji Plivinog portfolija ambalaža lijekova, hrvatskom nastupu na EXPO-u u Japanu itd. Međutim, ta zona komfora u studiju Cavarpayer više ju nije zadovoljavala te je s portfolijom pod rukama, zakucala na vrata značajnih njujorških head-huntera istražujući mogućnosti angažmana na tom tržištu. Iako redom fascinirani njezinim radovima, a čiju reakciju najbolje oslikava komentar jedne agentice "Oh, my god - you branded everything - from shampoo to country and back!" - konkurenciji od oko 100 000 ondašnjih dizajnera u New Yorku, Lana Cavar mogla je pristupiti samo korjenitom promjenom.

foto

Morala je, a onda i uspjela upisati postdiplomski studij na uglednoj Školi za dizajn Sveučilišta Yale, čija diploma joj je poslije omogućila angažman art direktorice u Mother, Wolff Olins i AR Media, jednim od najprestižnijih brending agencija New Yorka. Premda na prvi pogled izgleda kao da je to bila i jedina svrha, nešto podrobnijem promatraču jasno je da je Lana rad u "most wanted" agencijama izabrala kao egzistencijalno okrilje, paralelno stvarajući samoinicirane projekte, između ostalog i vlastiti projekt knjige "Thanks for the View, Mr. Mies". Knjiga je ubrzo postala i bestseller u kategoriji knjiga iz umjetnosti i arhitekture, potaknuvši svjetsku mainstream produkciju da prikazuje arhitekturu drugačije, dokazujući kako život ne oduzima arhitekturi, već joj doprinosi.

Vizualni identiet za Hotel Adriatic (Maistra, Rovinj). Dizajn: Lana Cavar, Marino Krstačić-Furić, Ana Tomić. Photo: Domagoj Blažević, Doris Fatur.

Jednak je pristup koristila i u oblikovanju vizualne komunikacije Maistrinog Hotela Adriatic i HNK Zagreb proširujući identitet s razine aplikacije logotipa na vizualno pripovijedanje njihova autentičnog sadržaja. A za oba je projekta nagrađena dvjema najznačajnijim nagradama za vizualnu komunikaciju Hrvatskog dizajnerskog društva u protekle dvije godine. Vizualni identitet Hotela Adriatic (Maistra), osmišljen u koautorstvu s Marinom Krstačić-Furićem i Anom Tomić - izabran je kao Najbolji grafički dizajn na Izložbi hrvatskog dizajna 1516, dok je vizualnom identitetu sezone 2014-/16 Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, dodijeljena ICO-D Excellence Award, prestižna nagrada koju izabire žiri međunarodnog udruženja dizajnera ICO-D.

Naslovnice programskih knjižica za sezone 15/16 i 16/17, Dizajn i koncept: Lana Cavar; Suradnici: Luka Predragović, Lana Grahek; Photo: Jasenko Rasol, Marko Ercegović.

Koncept i dizajn programske knjižice sezone 16/17: Lana Cavar. Suradnica: Lana Grahek Photo: Marko Ercegović.

Dizajn publikacije koja prati izložbu "Items - Is Fashion Modern" njujorške MoMA-e, a održat će se krajem 2017., predstavlja tvoj povratak na velika vrata u New York iz kojeg si otišla 2010. godine nakon rada u priznatim brending agencijama. Kako ste ti i tvoj američki tim dizajnerica (Danielle Aubert, Natasha Chandani) angažirane za ovaj prestižni zadatak?
Još sam uvijek u Zagrebu i odavde radim na projektu za MoMA-u, fizički se dakle nisam pomakla. Neko sam se vrijeme posvetila projektima u Hrvatskoj koji su mi bili zanimljivi - Iskopavanja s Narcisom Vukojević, suradnja s HNK Zagreb i arhitektonskim studijem 3LHD, tako da projekt ITEMS zaista može djelovati simbolično kao "povratak" u internacionalne suradnje. MoMA se javila ljetos, dok sam bila na moru pa sam naš prvi Skype sastanak odradila gotovo s plaže. Paola Antonelli i njezina suradnica Michelle Millar Fisher su objasnile da im se jako svidjela naša knjiga "Thanks for the View, Mr. Mies" te da su čekale priliku za suradnju s nama. ITEMS je izložba koja tematizira modu kroz stotinjak odjevnih predmeta koji su obilježili naše vrijeme. Pri tome modu promatraju kao element koji značajno utječe na društvo. Mislim da je tu poveznica s našom knjigom - zagrebati dublje u život predmeta i ispričati o tome priču. Tako su nas i brifirale te dale potpunu slobodu da interpretiramo sadržaj i predložimo način kako ga komunicirati. Od nas se očekuje mnogo više od dizajna kataloga. A to je upravo ono što nas najviše zanima raditi - osmisliti komunikaciju, a ne samo njezin izgled. Osnovnu koncepciju smo već postavile i ona je dosta ambiciozna, ali su reakcije bile dobre. Sada bismo trebali krenuti s izvedbenom fazom, koja će biti jako uzbudljiva jer ćemo surađivati s velikim imenima modne fotografije u svijetu.

Kawakubo

Publikacija i plakat za izložbu ReFusing Fashion: Rei Kawakubo, Museum of Contemporary Art Detroit, 2008, Detroit, USA; Dizajn: Danielle Aubert, Lana Cavar, Fotografija: Corin Vermeulen.

Kao grafička dizajnerica si se formirala u tzv. fazi "designboom-a" za hrvatski dizajn, u vrijeme tranzicije kad je potražnja za vizualnom komunikacijom intenzivno rasla. Odmah po završetku Studija dizajna ste u Cavarpayer dizajnirale za najveće domaće tvrtke, poslove koje inače rade iskusni dizajneri. Kako ste se usudile?
Iz vlastite gluposti... Kad mladi dizajner dobije priliku uglavnom pristupa bez predrasuda i strahopoštovanja prema uvriježenim pravilima koje korporacije nameću, pa se može dogoditi nešto interesantno. Imala sam 23 godine i još sam studirala kad smo Ira Payer i ja osnovale studio.
Tih su se godina počela koristiti računala i to se je prelomilo upravo na mojoj generacijiMi, tada mladi, smo u toj promjeni vjerojatno stekli neku prednost, jer smo se brže privikavali na tehnološku promjenu. U Hrvatskoj su se tada "dijelile karte" i mi smo to iskoristile, čega nismo bile svjesne. Naprosto smo željele raditi. Onda smo vjerovale da se u ovim krajevima još nije rodio tako dobar dizajner kakve smo mi i da sve trebamo mi raditi (smijeh)... super je u što sve možeš sebe uvjeriti kad si mlad. Irin tadašnji muž, Borna Baletić, nas je zvao "duo euforija" (smijeh).

Lana Cavar

Naša je generacija "preko reda" ušla u vodeće hrvatske tvrtke i institucije, radili smo kompleksne projekte kakve danas na istom tom tržištu rade velike agencije. Za dizajnere danas takvog posla ima malo jer je proizvodni sektor ili propao ili je vezan za velike agencije. Korporativna kultura tada još nije uzela toliko maha, pa su rezultati bili manje unificirani i predvidljivi od ovih danas. Zapravo je šteta da je dosadna agencijska komunikacija počela dominirati našom svakodnevicom i da su se naručitelji tako polarizirali.

Vizualni identitet i postav hrvatske izložbe na Venecijanskom bienalu 2010. Dizajn i koncept: Lana Cavar, Narcisa Vukojević ; Fotografija: Robert Leš.

Uvijek me je intrigiralo kako bi bilo raditi na nekom uređenom tržištu. Često sam putovala i znala sam da moram napraviti taj korak jer inače nikad neću imati mira. Podjednako me intrigiralo studirati ili raditi, ključno je bilo da to ne bude kod kuće. Početkom 2000-ih dogovorila sam sastanke s nekim agentima u New Yorku, da vidim kako će reagirati na moj portfolio. Njihove su reakcije bile pozitivne, međutim bez radne dozvole i ijednog projekta za internacionalno tržište šanse za posao u konkurenciji s gotovo 100 000 dizajnera u New Yorku bile su male. Tom sam prigodom jednoj agentici spomenula da razmišljam upisati postdiplomski na Yaleu. Rekla mi je da završim Yale, vratim se k njoj i da ću idući dan imati vrhunski posao u New Yorku. Mislila sam si: "Ok, onda ću upisati Yale." (smijeh)

"Oh, my god - you branded everything - from shampoo to country and back!"
Budući poslodavci redovito nisu mogli doći k sebi od širine spektra poslova koje sam radila i sama potpisala do svoje 32. godine jer je na uređenim tržištima tako što gotovo nemoguće. Zbog velikog tržišta, u New Yorku se očekuje da se specijaliziraš - ili za ambalažu ili za luksuzne proizvode, modu, tehnologiju itd. Agenti bi me obično pitali "What are you?", a ja bih im rekla - "Ja sam vam sve". U portfoliju sam imala kompletni rebranding ambalaže za Rosal, vizualni identitet TZ Istre, work-in-progress kompletne standardizacije Plivinog portfolija ambalaže lijekova koji je uključivao sve tadašnje međunarodne Plivine tvrtke, Hrvatski nastup na EXPO-u... Sjećam se jedne agentice kojoj sam to pokazivala, a ona me prekinula i rekla "Oh, my god - you branded everything - from shampoo to country and back!"

Završna izložba studenata grafičkog dizajna, Yale School of Art, 2006.
Plakat za tribinu «Signs in Apstraction», Yale School of Art 2005, studentski rad.

Čini mi se da je postdiplomski studij na Yaleu dekonstruirao tvoj dotadašnji dizajnerski rukopis. Po čemu je program za dizajnere na Yaleu drugačiji od drugih škola za dizajn?
Yale zaista nije klasična škola za dizajn, prije bih ju nazvala "bootcampom" za osobni razvoj. Program se bazira na razvoju autorskog rukopisa, a ne možeš proći kroz proces kreativnog rasta, a da se ne dogode promjene na tvojoj osobnosti. Cilj programa je izbaciti studenta iz tzv. "comfort zone". Taj proces je osvještavanje koje boli. Naša dekanica, Sheila Levrant de Bretteville govorila je: "Comfort is the most overrated quality." Sheila je pionirska figura američkog dizajna, public arta i feminističkog aktivizma čije sam predavanje prvi puta čula 2000. na velikoj Millenium konferenciji dizajna u Seoulu u Koreji. Tada sam se i zbog nje, zainteresirala baš za tu školu.

Lana Cavar

Prema nekima, "reviewi" na Yaleu su presudni za nastavak studija. O nemilosrdnim kritičarima koji ocjenjuju radove, pisao je i novinar New York Timesa te je snimljen film Art School Confidential. Što je "review" zapravo?
(Smijeh), da... Reviewi se događaju na polugodištu i kraju godine, kada pred velikom komisijom i svim svojim kolegama moraš pokazati i obraniti sve što si radio. Svaki student ima svoj vremenski ograničen termin, a komisiju uz redovne profesore čine i vanjski gosti, stručnjaci iz različitih područja, poput dizajnera, teoretičara, umjetnika, arhitekata, antropologa... Oni nisu vezani uz Školu i ne poznaju studente, ne moraju govoriti u rukavicama i ako im se tvoj rad ne sviđa, neće biti pristojni.


Je li te nakon Škole veselio povratak u praksu i to u njujorškim agencijama?
Tijekom školovanja dogodilo se sazrijevanje pa me većina tih "karijernih" stvari nakon završetka Škole više i nije zanimala. Za rad u agencijama odlučila sam se iz financijskih razloga, jer drugačije ne bih mogla živjeti u New Yorku, ali i zato što me zanimalo ići "into the belly of the beast". Iskustvo rada u njujorškim agencijama Mother NY, Wolff Olins i AR Media bilo je drugačije od svega što sam ikada prije prošla. Bila je to škola svoje vrste.

Vizualni identitet za Hotel Adriatic (Maistra, Rovinj). Dizajn: Lana Cavar, Marino Krstačić Furić, Ana Tomić. Photo: Doris Fatur.
INSIDE Hotel Adriatic (knjiga). Koncept i dizajn: Lana Cavar, Marino Krstačić Furić, Ana Tomić. Producent: 3LHD. Fotografije u knjizi: Domagoj Blažević.

Danas u Hrvatskoj djeluješ kao samostalna dizajnerica i art direktorica. Na kojim si projektima imala priliku kreirati i njihovu kreativnu viziju, pored same finalne forme?
Još u Cavarpayer smo se trudile raditi na taj način, tako da je to moja cjeloživotna profesionalna misija. Jedan od uspješnih nedavnih primjera jest monografija Hotela Adriatic (Rovinj, Maistra), za koji sam prethodno s Marinom Krstačićem Furićem i Anom Tomić dizajnirala vizualni identitet. Naš zadatak je bio osmisliti sadržaj i komunikaciju hotela, a ne samo dizajnirati monografiju prema nekom postojećem sadržaju. Hotelska komunikacija ima svoje zahtjeve i specifičnosti, npr. potpuno je neprihvatljivo da se vidi kako krevet nije namješten. A mi smo napravili baš to - s fotografom Domagojem Blaževićem snimanje smo isplanirali tako da se sobe fotografiraju prije nego ih sobarica pospremi, odnosno da fotograf uhvati trag života koji se odvija u sobama i općenito u hotelu.

adriatic
INSIDE Hotel Adriatic (knjiga). Koncept i dizajn: Lana Cavar, Marino Krstačić Furić, Ana Tomić Producent: 3LHD. Fotografije u knjizi: Domagoj Blažević.

PREZENTACIJA ISKUSTVA UDOBNOSTI - HOTEL ADRIATIC
Mislim da (hotelskog) gosta danas ne zanima retuširana fotografija. Zanima ga život i stvarno iskustvo tog mjesta. Komunikacija ugodnog teško se može postići ukočenim, retuširanim fotografijama. Kad fotografije govore o tome kako se neki gost hotela smjestio u sobi, kad se na krevetu vide knjige i osobne stvari - shvaćamo da je hotel počeo biti njihov drugi dom. Mislim da je to najveći kompliment koji neki hotel može dobiti. Treba pohvaliti Maistru, koja je imala povjerenja u taj pomalo radikalan pristup. Bili su oduševljeni fotografijama i sada ih na društvenim mrežama koriste za službenu komunikaciju hotela. Visoka razina fotografskog jezika obavila je svoje, pa nepospremljena soba ovdje ne komunicira da sobarica ne zna raditi svoj posao. Dapače, takva komunikacija je sama po sebi luksuz, jer si ju možete priuštiti tek kada zaista imate besprijekorno popeglane plahte.

Hotel

RAZOTKRIVANJE KAZALIŠTA U KAZALIŠTU
Sličnu sam stvar radila s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu na tri sezonske knjižice. Svake sezone smo radili jedan fotografski esej koji je predstavljao poetiku kojom se tematizira sezona. Prva i druga godina bile su u znaku povezivanja s gradom, odnosno onoga što je "gradsko u kazalištu" i "kazališnog u gradu". Tako je nekolicina fotografa (Sofija Silvia, Jasenko Rasol, Mara Bratoš i Domagoj Blažević) u gradskom tkivu Zagreba tražilo kazališne situacije, u najširem smislu te riječi. U knjižici sezone 2015./16. te su fotografije povezivane sa scenski sličnim fotografijama aktualnog repertoara.

Koncept i dizajn programske knjižice sezone 16/17: Lana Cavar. Suradnici: Lana Grahek, Luka Predragović. Photo: Marko Ercegović.

Posljednja knjižica koja je rađena za tekuću sezonu nosi temu "kazalište u kazalištu", a bavili smo se svime onime što publika u kazalištu ne vidi, a izrazito ju zanima - život iza pozornice. Tu seriju fotografija snimao je Marko Ercegović. Uspio je spojiti dokumentarni izraz i čaroliju kostima, scenografije, glumaca... Fotografije su nerežirane, neretuširane i prenose duh kazališta iza pozornice. U sve tri knjižice fotografima smo dali slobodu da serijom fotografija reagiraju na zadanu temu.

Koncept i dizajn programske knjižice sezone 16/17: Lana Cavar. Suradnici: Lana Grahek, Luka Predragović. Photo: Marko Ercegović.

Koncept i dizajn programske knjižice sezone 16/17: Lana Cavar. Suradnici: Lana Grahek, Luka Predragović. Photo: Marko Ercegović.

Fotografija je bila vodeće izražajno sredstvo komunikacije koju si kreirala za HNK Zagreb, a široj javnosti bila je najvidljivija kroz plakate koji su raskinuli s vizualnom tradicijom HNK-a i približili ga suvremenoj komunikaciji. Kako je na taj, gotovo "kvantni" skok, reagirao sam HNK, a potom i publika?
Prvo sam primijetila reakciju publike, promatrala bih ljude na premijerama kako sa zanimanjem "premeću" knjižice ili komentiraju plakate. Nakon nekog vremena počeli su stizati komplimenti struke, posebno mi je bilo drago da su plakati bili primijećeni i na foto-sceni. Ljudi su ih počeli pratiti, a to je najviše što možete poželjeti kad oblikujete komunikaciju nekog brenda.

Dizajn plakata: Lana Cavar. Fotografija: Bruna Kazinoti, Naručitelj: HNK u Zagrebu, 2014.

Reakcije unutar same kuće nisu bile ujednačene. Teško je bilo pomiriti zahtjeve marketinga i redateljska očekivanja s realnim mogućnostima i predviđenim budžetom. Završili smo suradnju, a da na koncu nisam sigurna što u HNK zapravo misle o tome što je napravljeno, dok je struka taj rad nagradila prestižnom ICO-D Excellence Award, koja se dodjeljuje ukupno najboljem radu s područja vizualnih komunikacija na Izložbi hrvatskog dizajna.

Koncept i dizajn programske knjižice sezone 16/17: Lana Cavar. Suradnici: Lana Grahek, Luka Predragović. Photo: Marko Ercegović.

Koncept i dizajn programske knjižice sezone 16/17: Lana Cavar. Suradnici: Lana Grahek, Luka Predragović. Photo: Marko Ercegović


Koju bi hrvatsku tvrtku eventualno izdvojila kao izvanredan primjer zrele i svjesne upotrebe dizajna?
Maistra, odnosno Adris Grupa je najveći naručitelj dizajna u Hrvatskoj i to s najboljim rezultatima. Maistra je jedna od rijetkih kompanija koja se je odredila da će turistički artikulirati jedan dio Hrvatske, odnosno urediti i afirmirati cijelu zonu Rovinja i Vrsara. I taj se projekt provodi već gotovo 15-ak godina. Između ostalog, dizajn su u svoj poslovni proces uveli na samom početku da bi danas imali rezultate. Nakon hotela Lone u kojem su sudjelovali hrvatski arhitekti 3LHD, dizajneri namještaja i umjetnici, njihovi sljedeći hoteli Adriatic (arhitektura: 3LHD) i Amarin (arhitektura: Studio UP) baštine vrijednosti Lonea su poput lančane reakcije. Svakako bi trebalo spomenuti i Prostoriju, brend koji je Hrvatsku smjestio na internacionalnu kartu dizajnerskog namještaja.

Vizualni identitet i signalizacija za Mulini Beach (Maistra, Rovinj): Lana Cavar, Narcisa Vukojević.  Fotografije: Joao Morgado.

Što bi po tebi bilo to što Maistra ( i Prostorija) posjeduju, a ostali ne, a ključno je za tu vrstu pozicioniranja na tržištu? Koji preduvjet oni ispunjavaju za efikasnu upotrebu dizajna, iako ovdje nije riječ isključivo o dizajnu?
Oni imaju viziju. Razumiju da samo kroz autentičnost mogu turističku destinaciju ili namještaj ponuditi internacionalnom tržištu. Svaki Maistrin hotel je specifičan i ima priču. Prostorijin namještaj ne zaostaje dizajnom za vrlo etabliranim i vrlo skupim brendovima, a za neke od njihovih proizvoda usudila bih se reći da su benchmark u niši takvog namještaja. Jedinstvene vizije ovih kompanija uključuju vrhunsku kvalitetu i menadžment koji je spreman prihvatiti i sprovesti dizajn. Bez promišljanja o kvaliteti, nema ni dobrog dizajna, između ostalog.

Upravo je izašao roman "Sjećanja šume" Damira Karakaša koju si dizajnirala. Ovo je vaša treća suradnja?
Velika je privilegija dizajnirati knjigu i u tom procesu imati živog pisca pored sebe. Puno sam naučila od Damira o riječima i načinu na koji nastaje tekst, dinamici koju želi postići kod čitanja... Izazov je odgovoriti dizajnom na taj tip zahtjeva. Čini mi se da je kroz godine naše suradnje on počeo vizualno razmišljati o tekstu i potpuno mu je jasno da je knjiga tek onaj finalni kodeks koji izlazi iz tiska, a sve prije toga je samo tekst. To što čitatelj drži u ruci dio je doživljaja, tako da zajedno odlučujemo o svemu, vrsti pisma, papiru, uvezu... Naš izdavač Sandorf nas u tome podržava, što je također rijetka prednost. Voljela bih da se je više pisaca i izdavača danas tako spremno založiti za knjigu!

Dizajn knjige Sjećanje šume (Sandorf, 2016.): Lana Cavar, Narcisa Vukojević. Prijelom: Lana Grahek .

 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor