Traži

Ljudi otirači ili zašto nam je tako teško reći \"ne može\"

Ljudi otirači ili zašto nam je tako teško reći "ne može"

Gdje prestaje pristojnost, a počinje gaženje samog sebe?

Tekst: Tina Lončar


Fotografija: Unsplash

Bilo je to jednog davnog, prokleto vrućeg dana potkraj kolovoza. U dodiru s paklenim asfaltom lijepile su se japanke i rastapali nemarno ostavljeni luft madraci, a zmijoliki red automobila, širom raskriljenih vrata, žario se ispod nemilosrdnog sunca trajektne luke. Nakon dva preduga "kaznena" mjeseca, koja sam tradicionalno odslužila u osamljenoj hvarskoj uvali daleko od uzbudljivih zagrebačkih ulica, jedino što je moja luda glava prepuna pubertetskih zabluda željela jest konačno doći kući. Nestrpljivo iščekujući dolazak spasiteljskog plovila koje će nas prebaciti na kopno prepuno života, buljila sam u pučinu netremice, tek tu i tamo prebrojavajući užarene limene haube koje su se poredale ispred našeg crvenog Renault Clia, povremeno gubeći nadu i iznova se hrabreći setom mantri koje sam otimala iz zagrljaja potpunog očaja. Trajekt je već bio pristao u luku i lancima počeo otpuštati rampu, osmjehujući se zavodljivo mojim nadanjima, kad li je, niotkuda, pokraj kilometarske vrste nestrpljivih automobila koji su već palili svoje motore protutnjala neznana gospođa slavodobitno se uparkiravši na početak reda.

Moja, dotad potisnuta i skrivena, "Alexis-Carrington-koja-nemilosrdno-šamara-šupke" strana nenadano se probudila i zablistala u punom sjajuBijesno sam otvorila vrata, poravnala svoju haljinicu s volanima i olimpijskom disciplinom histeriziranja u dalj dreknula: "Gospođo, vratite se na kraj reda!". Ukrasila sam tu svoju naredbu, jasno, i pokojim vulgarnim izrazom za spolno općenje i predložila gospođi povratak u rodno mjesto, tri puta, kako i priliči našim narodnim običajima, naočigled mojih šokiranih roditelja i slučajnih svjedoka čija su se lica zaledila u nevjerici kao publici u showu Jerryja Springera.

Nakon takvog epskog knock downa u nježnim godinama, lako bi se dalo zaključiti kako je moja karijera stavljanja šupaka tamo gdje im je mjesto krenula uzlaznom putanjom. No, to je, nažalost, miljama daleko od istine. U godinama koje su uslijedile svoj sam životni portfolio nakrcala živopisnim sličicama iz kojekakvih vampirskih odnosa koje sam nazivala prijateljstvom i "romantičnih" Stockholm-sindrom veza koje sam zvala ljubavlju, a čijih se crtica ne bi posramio ni kultni forumski topic "Kad si jadna šupendara" ili pak zid Muzeja prekinutih veza. Nakon niza izrabljivačko-otmičarskih odnosa zapakiranih u sjajuckavi omot dobročinstva, a u kojima sam se većinu vremena ispričavala zbog svake, pa i nepostojeće, pizdarije, magistrirala sam šupendarstvo do te mjere da si me mogao šutnut' torbom u prolazu ili zalit' lavorom vode s balkona i ja na to ne bih rekla - baš ništa.

Ne sjećam se točno trenutka u kojem mi je dopizdilo biti otirač za cipele, ali znam da sam se svaki puta kada se ne bih zauzela za sebe osjećala kao zadnje govno I mrzila sam se zbog toga. Svaki atom tijela vibrirao bi prijekornim osjećajem bespomoćnosti, srama i gađenja. Trunula sam negdje između paralizirajućeg osjećaja bezvrijednosti, nemoći i želje da skupim ta prokleta muda, probudim svoju zatomljenu "Alexis-Carrington" stranu, zašamaram seronje i konačno stavim sebe na prvo mjesto. Srećom, magistri šupendarstva na koncu je ipak puk'o film. Umorila se. Dala sam otkaz svojoj danonoćnoj ulozi "žrtve" i sahranila je negdje duboko u sebi, kao opomenu i kao podsjetnik. No, to sam mogla učiniti tek nakon poprilično nelake, ali oslobađajuće spoznaje, one da sam sve svoje izrabljivačko-otmičarske odnose koji su mi godinama nemilosrdno gnječili dušu, ustvari, sama dopuštala. Jer sam pokunjeno šutjela i trpjela. Kako me ne bi prestali voljeti. Činjenica je da me nikad niti nisu voljeli.

"Budi pristojan bez obzira na sve", "Nije dobro zamjeriti se ljudima", "Misliti na sebe je sebično" i "Sve se može riješiti na lijep način" samo su neka od uvjerenja koja su nas, u najboljoj namjeri, naučili u djetinjstvu, koja su se zakukuljila duboko u našoj podsvijesti, a mi ih uopće ne preispitujemo. I koja nas, najblaže rečeno, uništavaju. Naravno, ne postoji ništa loše u tome da si drag, pristojan, uviđavan i da opraštaš ljudima pogreške, dapače, ali ako svoju dragost, pristojnost i uviđavnost uzimaš kao uvjet da te drugi prihvate, a svoju vrijednost temeljiš na njihovom prihvaćanju, vrlo ćeš vjerojatno biti nagužen i nesretan. Upravo zato ljudi često povlađuju šupcima, premda su omraženiji od paketa voćnih napolitanki i politike Donalda Trumpa, zato što se žele svidjeti čak (!) i njima koji na "dragost, pristojnost i uviđavnost" uopće ne trzaju. "Ali, razoružat ću ih ljubaznošću", reći će naivno neki. Nećeš. Ne samo da ih nećeš razoružati ljubaznošću, već će, kada uvide da imaju dopuštenje za gaženje, svaki puta otkinuti još komadić, prožvakati ga i ispljunuti. I prosto će ih boljet' dupe kako se vi pritom osjećate. Žao mi je, ali ako svaki puta okrenete drugi obraz, vjerojatnije je da ćete završiti s pet podljeva i devijacijom septuma nego s novim "prijateljem".

Hoćemo li biti otirači za cipele ili nećemo, samo je naša odluka Naučiti ljude kako da nas tretiraju ne započinje s njima nego s nama. A ljudi nas najčešće tretiraju baš onako kako mi mislimo da zaslužujemo. I zato ne postoji baš ništa sebično u tome da drugima damo do znanja do kuda sežu naše granice, niti da ih opomenemo kada su one prekoračene, to samo znači da sebe cijenimo toliko da nikome nećemo dopustiti da se zbog njega i njegovih postupaka osjećamo kao govno. Naravno, to ne znači da svaka "obrana" granica mora podsjećati na neurotični ispad zločeste maćehe Consuelo iz meksičke sapunjare, to samo znači da ne smijemo šutjeti, klimati glavom i kiselo se smješkati dok iznutra kipimo, to samo znači da kažemo "ne" kada mislimo "ne".

Masu mi se puta dogodilo da sam, samo kako se ne bih zamjerila, pristala odraditi stvari koje nisam željela. Rođendan malog nećaka susjedine tetke, predstavljanje revolucionarne parne postaje u Gajnicama na slobodnu subotu, vjenčanje sestrične u 4. koljenu u Pribislavcu Donjem koju nisam vidjela od osnovne škole... Rekla bih "da" premda bih radije čistila zagorene ostatke lazanja s mikrovalne na plus 36 u skafanderu nego bila tamo. Rekla bih "da" i samu sebe posrala. I osjećala bih se grozno jer bih imala osjećaj da sam samu sebe izdala kako bih nekome drugome (tko mi niti ne znači toliko) udovoljila. Nažalost, mnogo puta nisam rekla "ne" na mnogo važnije stvari od predstavljanja parne postaje u Gajnicama. One životne i zbilja važne.

Biti dobar, drag i pristojan nema apsolutno nikakvu svrhu ako se prema samom sebi odnosiš kao prema smeću. Povrjeđivati sebe kako ne bismo povrijedili druge potpuno je besmisleno. Na koncu konca, nema tu nikakve ljubavi jer u tom dopuštanju da te iskorištavaju i gaze ne voliš sebe, jedinu osobu koju moraš voljeti. Sam biraš hoćeš li biti otirač ili nećeš. Nemoj, fakat se ne isplati. Jer jedino sa sobom moraš živjet, svi ostali to moraju zaslužit'.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više