Search

Milenijalska  groznica: koliko će potrajati tendencija bježanja iz grada i hoće li postati trajno stanje?

Milenijalska groznica: koliko će potrajati tendencija bježanja iz grada i hoće li postati trajno stanje?

Tekst: BURO.


“Vidi ovu kuću”, kazao mi je muž i pružio svoj laptop, negdje za vrijeme desetog tjedna karantene. Nešto smo razmišljali o tome da bismo se mogli preseliti još prije ožujka i razgledavali smo dijelove oko Dalstona i Kentish Towna odakle bismo lako stigli do centralnog Londona u kojem radimo, kao i da posjećujemo prijatelje i obitelj koji u njemu žive i jedemo u restoranima koje volimo i o kojima pišemo.

“Zove se Stara farma i savršena je. Ima pet spavaćih soba. Pod zaštitom je. Ima nevjerojatnu kuhinju. I voćnjak. I povrtnjak. I štalu!”

“A-ha”, odgovorila sam. “A gdje je?”

“Lake District” (nacionalni park u Cumbriji)

“Savršeno. Mogli bismo je kupiti.”

Hahaha, ta ti je super - osim što… Nakon dva mjeseca provedena u Londonu u stanu koji nema nikakvu otvorenu površinu, selidba iz Londona izgledala je sve manje kao šala. Drugi oko nas već su bili mrtvi ozbiljni. Tijekom prvog tjedna u svibnju, broj pretraga za kućama u ruralnim dijelovima narasla je za 68% u odnosu na prvi tjedan ožujka. Agenti za nekretnine su objavili podatak kako je u svibnju od desetoro ljudi koji razmišljaju o selidbi, gotovo četvero naginjalo kućama izvan grada što je velik porast u odnosu na situaciju prije kovida. Kuće u Cornwallu su se počele prodavati na neviđeno. Možda bismo mogli? Trebamo li?

Milenijalska  groznica: koliko će potrajati tendencija bježanja iz grada i hoće li postati trajno stanje? (фото 1)

Ne pričamo više samo o ljudima preko četrdeset s djecom koja su već u školi. Milenijalcima život u gradu više odjednom ne djeluje ni upola svjetlucavo kao dosad. Čak i prije korone, prosječna životna dob onih koji se sele van grada pala je sa 47 (iz 2008) na 37 (2018).

Je li korona okidač za masovnu migraciju milenijalca van Londona? Čim su agenti za nekretnine počeli raditi negdje sredinom svibnja, moja tridesetogodišnja prijateljica i njezin zaručnik kojima 38 godina i koji žive u centru Londona, pojurili su pogledati kuće u Suffolku, Cotswoldsu i sličnim idiličnim seoskim mjestima, a vodila ih je agentica koju su odjednom milenijalci iz Londona saletjeli sa svih strana. Phoebe, moja prijateljica i urednica BURO. UK koja je uvijek u tijeku s događajima govori mi kako “dečko i ja STALNO pričamo o tome da se odselimo iz Londona. Stižu mi notifikacije sa stranica za nekretnine.” Brzo, mislim se. Možda nam ukrade Staru farmu pred nosom. Možda bismo ipak trebali?


Milenijalska  groznica: koliko će potrajati tendencija bježanja iz grada i hoće li postati trajno stanje? (фото 2)

Jer, iskreno, što je poanta Londona kad si u karanteni? Bez restorana i barova, trgovina i fitnes centara, kazališta i klubova i festivala - uz novopronađenu svijest o tome da većina nas može raditi od kuće - zašto, zapitali smo se, zašto svi uopće živimo ovdje? Tjednima smo imali dozvolu da samo sjedimo u zajedničkim komunalnim vrtovima koje većina stanovnika Londona nema. U ovom novom svijetu, zašto bismo papreno plaćali za dvosobne stanove ili stare kuće koje prokišnjavaju i koje dijelimo s još pet drugih duša i (često uvrnutim) stanodavcem? Zašto ne bismo imali svoj vrt i prostor i svjetlo i svjež zrak i, k vragu, tu štalu koju bismo sredili?! Stara Farma košta koliko i dvosoban stan u Londonu. Možda bismo ipak mogli?

Dragi čitatelju, nismo kupili Staru farmu, ni na slijepo ni na viđeno. Nikada zapravo to nismo namjeravali. Iako smo u tijekom izolacije osjetili potrebu za jednostavnijim životom, ne vjerujem da smo spremni odreći se spontanosti koju život u gradu pruža. Sve to vrijeme koje bismo uštedjeli na putovanju od kuće do posla i slično, ne bismo potrošili šetajući kroz svoje cvijeće već u planiranju. Bez supermarketa na uglu i nekoliko vrsta aplikacija za dostavu, ne može se živjeti život kako vam padne napamet. Ne možete poslati nekom poruku u 4 želi li se naći na piću u 5 - vaši prijatelji bi morali doći na vikend, da se hrabro osmjehuju na sve što ste za njih isplanirali, popiju vam sav alkohol i iza leđa gunđaju o tome kakvo vam je grijanje.

Milenijalska  groznica: koliko će potrajati tendencija bježanja iz grada i hoće li postati trajno stanje? (фото 3)

Umjesto toga, nastavila sam se igrati kuće na selu po oglasima i na Instagramu. Jako je lako uživati u feedovima (životima?) ljudi kao što su umjetnik i dizajner Luke Edward Hall i farmer Julius Roberts (bivši žitelji grada koji su iz njega davno pobjegli i koji o svojoj idili božanstveno postaju). Na njihovim profilima, selo je jedan neprekidan niz janjaca u krilu i branja graška po poljima za vrijeme zalaska sunca, sve s njokima s povrćem koje ste ubrali svojim ručicama za večeru.

Nismo mi baš potpuno budale. Znamo da je čak i samo održavanje vrta, puno teži posao nego što ti profiltrirani kadrovi prikazuju. Moj muž je za vrijeme karantene odlučio oplemeniti jedan dio zemlje pored našeg ulaza. Naoružanom tečajem s interneta i s nekoliko knjiga koje je naručio s Amazona, trebalo mu je oko šest sati okopavanja, čupanja korova, znojenja i psovanja da posadi travu, a nakon nekoliko dana provirile su neodoljive zelene vlati. Gledali smo ih kao da smo (im) neki novopečeni roditelji.

Milenijalska  groznica: koliko će potrajati tendencija bježanja iz grada i hoće li postati trajno stanje? (фото 4)

A onda su krenule glasine da će najstroža karantena završiti 4.srpnja. U trenutku kad je naša travica narasla tri centimetra, Boris Johnson je potvrdio popuštanje mera, smanjenje minimalne udaljenosti s dva na jedan metar i otvaranje ugostiteljskih objekata. Moji omiljeni restorani počeli su objavljivati da primaju rezervacije brže nego što je zelena trava mogla narasti. Prestala sam gledati u idilične seoske slike starih farmi i nepreglednih brda i počela organizirati večere i viđanja na piću i posjete galerijama s društvom preko Whats Appa.

Nisam završila s Londonom, i iskreno sumnjam da mnogi od nas jesu. Možda nam je karantena dala neki nagovještaj nekog dobrog života u kojem ćemo mijesiti kolače i saditi cvijeće. Možda je to buljenje u renoviranje raznih kuća (i ambara i štala) samo bio način da provedemo večer. A sad? Želim nadoknaditi sve izgubljeno vrijeme u mom voljenom Londonu, da jurcam po restoranima, jedem, pijem i da još jednom živim sve ono što ovaj genijalni grad ima za ponuditi.

Ovaj tekst prvobitno je objavljen na buro247.com

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više