Search

Niste same: pismo društvu

Niste same: pismo društvu

Tekst: Jelena Mitić


Prekjučer je odjeknula vijest o žrtvama seksualnog uznemiravanja od strane uvaženog člana društva. Danas, mi komentiramo: “Je li to stvarno?” “Kako je to moguće?” “Zašto ga niste odmah prijavile?” “Poznato je da glumice spavaju sa svojim mentorima, ništa novo!” “Zašto ste šutjele?” “Ja za njega imam samo riječi hvale. Ne vjerujem da je sposoban za takvo nešto” i u nedogled zašto nešto nisu ili jesu napravile djevojčice koje su pretrpjele neželjene dodire od strane čovjeka kojem su vjerovale.

 

Kako to mi štitimo nasilnike pitate se? Upravo postavljanjem pitanja i izražavanjem stavova po pitanju nečega o čemu pojma nemamo. Bez iti malo iskustva i spoznaje kako izgleda biti žrtvom seksualnog zlostavljanja . Mi kao društvo ne znamo ni prepoznati nasilje, a kamoli da suosjećamo sa žrtvom

 

Drago društvo, prije svega želim naglasiti da nikada ne smijemo zaboraviti ime i prezime žene koja je napravila za nas više nego svi mi zajedno za sebe, a to je Milena Radulović, heroina našeg vremena. U slučaju da niste obaviješteni zašto je važno da zapamtite to ime, Milena Radulović je prekjučer podijelila svoju traumu u želji da spriječi da se isto ponovi nekom drugom. Taj hrabar, nesebičan čin nije samo nečija ispovijest, već revolucija. Milena je pohađala školu glume cijenjenog srpskog redatelja Miroslava Aleksića koja je do jučer bila san svakog djeteta i roditelja koji su željeli da njihovo dijete bude dijelom grupe koja njeguje vrijednosti kakve su danas rijetkost. Ironično, ispostavilo se da su vrijednosti profesora sve ono čega se jedan roditelj boji. Citirat ću izjavu Milene Radulović: “Ovo je monstruozna mreža, inteligentno sklopljena u najvišem krugu društva. Od najranijih godina upakirana u najplemenitije forme umjetnosti i religije od strane čovjeka koji korak po korak zna što radi i s predumišljajem dolazi do cilja". Više informacija možete dobiti googlanjem i molit ću vas da to i napravite. Htjela bih da se zaustavimo i razmislimo kako je moguće da se takve stvari događaju ispred naših noseva i da jednom zauvijek riješimo tu opću frustraciju. Kao što svjedočimo stoljećima nasilnike, osim trulog sistema, štitimo mi, dok žrtve uglavnom ne štiti nitko. Kako to mi štitimo nasilnike pitate se? Upravo postavljanjem pitanja i izražavanjem stavova po pitanju nečega o čemu pojma nemamo. Bez iti malo iskustva i spoznaje kako izgleda biti žrtvom seksualnog zlostavljanja . Mi kao društvo ne znamo ni prepoznati nasilje, a kamoli da suosjećamo sa žrtvom. Ono što umijemo jest komentirati i polemizirati kao da nečiji život ne ovisi od toga (a ovisi).

Drugi problem je zabluda u kojoj živimo, da smo sposobni zamisliti kako je biti u koži žrtve i uz dužno poštovanje – ako niste bili žrtva, ne možete to zamisliti koliko god se naprezali, iz ove ili one namjere. Da ste sposobni razumjeti kako biste se osjećali da vas dodiruje netko čiji dodir ne želite. Da možete razumjeti kako izgleda mješavina srama i straha. Da razumijete da je to nešto što se ne može poništiti i zaboraviti kao pad s bicikla kada se možete sjetiti da ste pali, ali ne i koliko je boljelo ili kolika je bila rana. Treći, i najveći problem je kada mislite da ste riješili prethodni problem što dajete sebi za pravo da se postavite na mjesto žrtve i podijelite sa svijetom reakcije koje biste vi imali, a koje samo ukazuju da pojma nemate kako to izgleda biti žrtva seksualnog nasilja. I taj trenutak kada to prevalite preko usta ili napišete negdje u virtualnom prostoru, pružate podršku nasilniku jer ušutkavate žrtvu a ostavljate mjesta za sumnju, pa samim time sudjelujete u zločinu. Vjerujem da će mnogi biti revoltirani nakon mog objašnjenja zato što smo kao društvo na strani nasilnika, ali ako vas to navede da stavite prst na čelo sljedeći put kad poželite sudjelovati u debati “tko je kriv”, ja nemam nikakav problem da se ljutite na mene.

 

Budimo podrška pravoj stranu. Pustimo ih da ispričaju svoju priču kako bismo došli do trenutka da takvih priča ne bude

 

Budimo podrška pravoj stranu. Pustimo ih da ispričaju svoju priču kako bismo došli do trenutka da takvih priča ne bude. Ako baš osjećate potrebu da sudjelujete i vršite pritisak, onda ga usmjerite na pravosudni sustav. Podsjetimo se borbe Marije Lukić, čije ime također ne smijemo zaboraviti. Ovo jesu njihova iskustva, ali su problem svih nas i tako se trebamo odnositi. Ovo ne smije biti samo njihov teret. Ne postoji opravdanje za nasilje. Ničiji status (ni žrtvin ni nasilnikov) nije značajniji od nečijeg života. Nemamo se mi tu što pitati, možemo samo slušati. I stoga opet, uz dužno poštovanje, ako nemate riječi podrške, onda zadržite riječi za sebe.

Jer drago društvo, dok mi ne zašutimo, one neće progovoriti.

Mileni hvala u ime svih žrtava koje nisu smjele progovoriti, hvala u ime svih djevojčica čije je sudbine spasila. Hvala svim djevojkama koje su krenule u borbu protiv svih Miroslava Aleksića koji postoje. Hvala svima koji se planiraju pridružiti. Ne postoje riječi kojima mogu iskazati svoje poštovanje i zahvalnost i nadam se da će svaka od vas uspjeti pronaći svoj mir.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više