Search

Niste sami

Niste sami

Tekst: Tina Lončar


Već danima spavamo u trenirkama s upaljenim svjetlima kao klinci koji se boje čudovišta u ormaru, u nevjerici trzamo na svaki neočekivani šum i zlokobno zveketanje čaša u regalu, mjesecima čeznemo za toplinom, zagrljajima i bliskošću i pitamo se hoće li mješavina tupila, brige i straha koji se izmjenjuju u suludom ritmu ikada proći. Alarm za uzbunu već dugo neumoljivo zvoni, a život se, češće nego ikada prije, čini nekako nepodnošljivo težak. No, u tom kaotičnom kolopletu crnih misli koje nam se uporno komešaju glavom, najvažnije je znati da nismo sami i da stanje u kojem se nalazimo ipak nije beznadno. Niti jedna emocija koja vam se roji u glavi, niti jedan problem koji vam ovih dana pritišće prsa nije premalen da biste o njemu pričali. A ovih je dana itekako važno pričati.

Upravo je zato, prije par mjeseci pokrenuta platforma Niste sami (https://nistesami.online/) na kojoj neumorno radi niz volontera psihoterapeuta i savjetodavnih terapeuta različitih psihoterapijskih pravaca i koji, putem online video poziva ili telefona, nude besplatnu psihosocijalnu pomoć svim građanima Hrvatske. Kako bismo doznali više o samom projektu, ali i potražili savjete na pitanja koja nam svima pritišću misli, razgovarali smo s Rajanom Radosavljev, začetnicom projekta i praktičarkom tjelesno orijentirane terapije.

Niste sami (фото 1)

Rajana Radosavljev

Platforma "Niste sami" nastala je kao odgovor na zagrebački potres u ožujku i pandemiju koja nas je pratila kroz skoro čitavu prošlu godinu. Koliki je utjecaj taj slijed traumatičnih događaja ostavio na psihu građana?

Utjecaj je ogroman i trenutno svi proživljavamo neki kolektivni PTSP, no koliki je dugoročni razmjer tog utjecaja na psihu ćemo tek vidjeti kroz sljedeće mjesece i nakon što se smiri ovo često podrhtavanje tla. Normalno je da ljudi snažno reagiraju na ove traumatične događaje jer trenutno postoji realna opasnost i naši obrambeni mehanizmi su konstantno „pod uzbunom“. No puno veći problem nastaje ako emocije i reakcije koje sad proživljavamo pokušavamo potisnuti i ne procesuiramo ih pravilno – tada dođe do onog „bumerang efekta“ u kojem se posttraumatske reakcije počinju pojavljivati i onda kada realne opasnosti više nema. Zato kažem, trebamo pričekati da se situacija smiri i vidjeti koliko ljudi će imati dugoročnije posljedice.

Zbog niza traumatičnih događaja, često se priča o post-traumatskom sindromu o kojem se, u javnosti, ne zna dovoljno te se i dalje često vezuje uz ratna zbivanja. Što je ustvari PTSP i kako ga možemo prepoznati?

PTSP, ili posttraumatski stresni poremećaj je ukratko – odgovor naše psihe na proživljenu snažnu traumu. Nažalost, riječ „poremećaj“ izaziva u ljudima veliku nelagodu i sama ta riječ za sobom vuče brojne predrasude, a zapravo uopće nije tako strašna kao što se čini. Iako neki psihološki poremećaj može biti nešto trajno i nešto što zahtijeva psihijatrijsko liječenje, ovo o čemu sada pričamo je kod većine ljudi koji nemaju ozbiljnijih psihičkih poteškoća od prije, samo trenutačno stanje u kojem psiha ne funkcionira kao inače, stanje koje je potaknuto velikim proživljenim stresom. Drugim riječima, neke funkcije psihe su kod velikog broja ljudi trenutačno „poremećene“, ali je potpuno normalno, razumljivo i očekivano da je tako. S tim se definitivno trebamo pozabaviti i educirati se o tome kako najbolje procesuirati te reakcije, ali se toga ne treba plašiti.

PTSP za početak najbolje možemo prepoznati u tijelu, ako primijetimo da se tresemo iznutra čak i onda kada je oko nas mirno, ako na trenutke ostajemo bez daha i srce počne „iz čista mira“ ubrzano lupati, ako nam nešto konstantno „sjedi na prsima“, ako osjećamo slabost u mišićima, vrtoglavicu i slično. Možemo ga prepoznati i ako imamo nesanice i anksioznost pred spavanje ili bilo kakvu anksioznost koju nismo imali prije – primjerice ako nam odjednom i najjednostavnija radnja poput odlaska u dućan ili tuširanja predstavlja problem i izaziva strah. Možemo ga prepoznati i ako primijetimo da smo „zamrznuti“, kao da smo otupili, kao da ništa ne osjećamo. Također, često se javljaju i nekontrolirane „crne misli“ - ako nas misli često uvuku u neki pesimistični vrtlog, ako stalno razmišljamo o tome kada će biti sljedeći potres i ne možemo se tih misli otarasiti – i to je definitivno dio PTSP-a.

Premda u posljednjih nekoliko godina bilježi pozitivne pomake, traženje psihološke pomoći u našem društvu i dalje prati određena stigma. Jesu li se u ovim izazovnim vremenima ljudi ipak osvijestili koliko je važno pobrinuti se za svoje psihičko stanje i odvažili potražiti pomoć? Bilježite li veći broj prijava od početka akcije?

Teško mi je reći kako društvo općenito reagira na traženje psihološke pomoći, trebalo bi napraviti neko novo opsežnije istraživanje na tu temu sad nakon ovih svih događanja – ali to ostavljam psiholozima… Mogu samo reći da je u mom okruženju to vrlo normalna i svakidašnja stvar, ali svjesna sam da moje okruženje nije reprezentativno.

Ono što znam i što mogu potvrditi je da je trenutno na platformi Nistesami.online jako puno ljudi koji traže pomoć, toliko da ih jedva stižemo sve primiti. Tako je bilo i nakon onog prvog potresa u Zagrebu. Naravno, kad se situacija primirila bilo je sve manje prijava, javljali su se tu i tamo ljudi s nekim osobnim pričama nevezanim uz potres ili korona-situaciju, ali vrlo rijetko. Nažalost, izgleda da je velikom broju ljudi ipak potrebno da se dogodi neka malo jača kriza, da ih dobro protrese - i doslovno i figurativno – da bi se odlučili potražiti pomoć. Ja se iskreno nadam da će ljudi sve više početi obraćati pozornost na svoje mentalno zdravlje i shvaćati to kao „mentalnu higijenu“, a ne kao zadnju opciju kad stvarno voda dođe do grla. Ako počnemo raditi na svom emocionalnom i psihološkom razvoju prije nego nas pogodi kriza i to shvaćamo kao dio normalne brige za sebe, puno ćemo se zdravije i lakše moći nositi i suočavati s kriznim situacijama u budućnosti.

Na svojim stranicama navodite kako vam se ljudi mogu javiti čak i ako smatraju da njihov problem nije "prevelik" te kako bi "olakšali dušu". Postoji li u ovakvim situacijama tendencija umanjivanja problema i "guranja pod tepih" s argumentom "postoje ljudi kojima je teže", i zašto je to štetno?

Oooo da, jako se često susrećem s tim. Često ljudi umanjuju svoje probleme jer smatraju da ako im nije razrušena kuća i ako su im bližnji zdravi i živi da se ne bi trebali loše osjećati, a kada se loše osjećaju onda se okrivljavaju zbog toga i vide sami sebe kao „sebične slabiće“. No to ne može biti dalje od stvarnosti. Naš psihički odgovor na proživljenu traumu ne ovisi samo o vanjskim faktorima (materijalna šteta ili zdravlje bližnjih) već i o tome na kakvu je psihološku podlogu „sjelo“ to traumatsko iskustvo. Netko tko ima snažnu psihu možda će i nakon što mu se kuća sruši imati osmjeh na licu, razmišljati će pozitivno i neće se dovoditi u raspadno stanje. Međutim, netko tko je već „načet“ od prije, tko već i prije ovog svega nije bio u dobrom razdoblju u životu, netko tko je sklon anksioznosti, depresiji, neki strašljivi karakter ili netko hipersenzibilan – taj će intenzivno reagirati i na puno manji stres.

Još jedan razlog zašto umanjujemo svoje boli je i to što time pokušavamo racionalizirati i objasniti sebi da ovo kroz što prolazimo i nije toliko strašno. U nekim, rijetkim, trenucima to može biti i korisno, no tu smo na jako skliskom terenu. Češće zapravo s time samo potiskujemo svoj problem, a izazivamo si i veliki unutrašnji konflikt jer znamo da negdje duboko patimo, a ne dozvoljavamo si to osjetiti. Unutrašnji konflikt onda uzrokuje anksioznost. Jako je bitno ne umanjivati svoje iskustvo, jer s time nikome ne pomažete. Svačiji problem je bitan i stvaran, neovisno o tome što i kako ste doživjeli i kakva je vaša osobna priča - vaša je, i samim time bi vama trebala biti najvažnija.

Premda smo svi individue i svatko proživljava ova vremena na svoj način, vjerujem da nas sve muči isti osjećaj straha, neizvjesnosti, manjak kontrole... Kako se otrgnuti od crnih misli, smiriti i vratiti osjećaj sigurnosti, ponovno pronaći optimizam i motivaciju?

Za početak moramo prihvatiti da nam je trenutna situacija ovakva kakva je. Najgore što možemo napraviti je pokušati na silu odagnati misli ili forsirati smirivanje kad je to nemoguće. Na taj način se stavljamo u stanje otpora koji još više pojačava onaj unutrašnji konflikt koji sam spominjala, a time i anksioznost ili bilo koju drugu reakciju koja se javlja. Ono što možemo napraviti je najprije primijetiti što nam se podiže, koje su to emocije koje nas obuzimaju, koliko smo ljuti, tužni, prestrašeni, koliko se osjećamo bespomoćno i beznadno… A onda sve te emocije i izraziti. Možete pričati o tome sa svojim bližnjima, možete se obratiti stručnim osobama, možete pisati o svom iskustvu... Također, postoje i tehnike koje mogu pomoći s tjelesnim reakcijama poput TRE metode otpuštanja stresa iz tijela ili vježbi uzemljavanja. Kad primijetite da vam se tijelo trese iznutra dobro ga je protresti i izvana, a još bolje je ako uz to možete i pustiti glas. Vrištanje u jastuk isto može biti dobar ispušni ventil.

Pozitivne misli, optimizam i motivacija će doći nakon što dozvolite sami sebi da osjećate sve ovo što vam se događa i pružite sami sebi suosjećanje i strpljenje.

Teško je pomoći drugima ako nismo prvo pomogli samima sebi. Kako se nositi s grižnjom savjesti jer zbog vlastitog psihičkog stanja nemamo kapaciteta pomoći drugima?

Velika je šteta što jako puno ljudi poistovjećuje brigu za sebe sa sebičnošću. Budući da se na sebičnost gleda kao na nešto sramotno i krivo, događa se da zanemarujemo sebe samo kako nas ne bi okarakterizirali kao sebične. To je velika tema, kako na osobnom planu pojedinaca, tako i na društvenom planu. Mislim da bi općenito trebali redefinirati pojam sebičnosti i da bi u odgoj djece trebali uvesti učenje o tome koliko je važno brinuti se prvo za sebe, pa onda za druge. No sad je tako kako je i definitivno se s ovim problemom suočava jako puno ljudi. Bitno je znati da neke stvari jednostavno nisu u našoj moći i pokušati ne stavljati na svoja leđa odgovornosti koje ne samo da nisu naše nego su i van našeg dometa. Ono što možemo napraviti kako bi umanjili tu krivnju je da realno sagledamo situaciju u kojoj se nalazimo i vidimo koje stvari zaista možemo učiniti, a da ne prelazimo vlastitu granicu. Ako je to samo jedna objava na Facebooku i to je OK. Ako je to samo jedan telefonski poziv nekom prijatelju za kojeg znate da je u lošem stanju – to je već puno. Ako osjećate da nemate apsolutno ništa za dati, i to je sasvim u redu i niste sebični ako odlučite ne učiniti ništa. Dakle, stavite sebe u realne okvire, nemojte od sebe očekivati više nego što ste sposobni u ovom trenutku pružiti, imajte suosjećanja za sebe i razumijevanja za svoja ograničenja u ovoj situaciji i nemojte se ustručavati tražiti pomoć za sebe!

Osim razgovora sa stručnom osobom, što možemo učiniti za sebe i svoje bližnje kako bismo im pomogli da se osjećaju bolje? Postoje li "savjeti" koje bismo trebali izbjegavati?

Definitivno bi trebali izbjegavati pokušaje pomaganja koja umanjuju nečije iskustvo. Dakle rečenice poput „Ma nije to ništa, sve ti je to u glavi, samo se opusti, ima ljudi kojima je i gore, nemaš se što žaliti…“ i sl. su najgore stvari koje možete reći svojim bližnjima. Puno ćete im više pomoći ako ih samo pitate kako su, dozvolite im da pričaju o svom iskustvu i slušate pozorno. Nekad ona najučinkovitija pomoć ne uključuje nikakav napor niti neku akciju s vaše strane jer ono što osobi koja proživljava teške trenutke najviše treba je da ju netko sasluša. Prisutna pažnja, zagrljaj, prihvaćanje osobe u stanju u kojem se nalazi, ne pokušavanje suzbijanja tog osjećaja već dozvoljavanje osobi da se loše osjeća – to je ona pomoć i podrška koja ima najveće iscjeljujuće djelovanje.

Na platformi "Niste sami" radi niz volontera psihoterapeuta i savjetodavnih terapeuta različitih psihoterapijskih pravaca. Tko se i kako može pridružiti projektu?

Projektu se može priključiti bilo tko tko ima završenu neku od psihoterapijskih edukacija koje su priznate od SPUH-a te ima iskustva u individualnom radu s klijentima. Za uključivanje u projekt treba ispuniti prijavnicu na linku https://nistesami.online/volonteri-prijavnica , a nakon provjere i prihvaćene prijave na mail dolaze upute o korištenju platforme.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više