Search

Offline je luksuz koji nam svima treba

Offline je luksuz koji nam svima treba

Tekst: Ana Dukić


Ima tome sedam godina, možda i koja više. Pokušala sam dogovoriti sastanak s jednom poznatom medijskom kućom i pitala glavnu urednicu za broj mobitela. „Zar vi stvarno mislite da bih ja svoj privatan broj dala svakom potencijalom kandidatu i time ugrozila svoju privatnost?“, odgovorila mi je. Oglušila sam na to malo socijološko – filozofsko predavanje i shvatila da svaki protuargument može uništiti moju šansu za dobivanjem posla. Posao sam dobila, ali danas razumijem zašto je tako razmišljala.

Koračajući kroz život dugo sam razmišljala o pojmu introvertiranih i ekstrovertiranih osoba u današnjem svijetu. Što uopće on podrazumijeva i kako se očituje na našoj svakodnevici?

Ako ste jedna od osoba koja je okružena velikim brojem ljudi, ne mora nužno značiti da ste ekstrovert. Ja obožavam svakodnevni kontakt s ljudima, komunikativna sam i otvorena osoba, ali s druge strane svako toliko mi je potreban odmor od ljudi, a time i tehnologije.

Mnogi introverti s druge strane, u svijetu modernih tehnologija, postali su introverti s ekstrovertiranim epizodama. Činjenica je, čemu god vaša priroda i karakter težio, nikad nije bilo kompliciranije biti offline, a opet „živjeti.“

Poznanik mi priča kako se odlučio maknuti sa društvenih mreža i ostavio je samo minimum minimuma zbog nužne komunikacije s ljudima.

“Joj, kako me živciraju ti ljudi koji nisu na Instagramu“, na to mi komentira prijateljica, koja je ovisnica o društvenim mrežama na način da će promisliti tri puta prije nego će objaviti story ili fotku, koju će uz to provući kroz deset filtera.

 

Spontanost se očito izgubila i online. Postali smo svjedoci „lažnih“ influencera i onih koji to nisu, ali teže takvoj estetici i ne mogu zamisliti život bez dugog inspirativnog captiona ispod svake objave. Očito svi koji nismo opsjednuti svojim profilima na društvenim mrežama, imamo dijagnozu. Ili s druge strane, svi patimo od FOMO (Fear of Missing Out) sindroma. Jedno je sigurno, offline je postao najveći luksuz u modernom svijetu.

 

Što je s nama kojima egzistencija ovisi o tom telefonu i internetu? Za nas obične smrtnike su s godinama stvari postale i drastičnije.

 

Osim što smo svakodnevno vezani uz tehnologiju zbog posla, na rubu smo pregorijevanja jer okolina očekuje da si online 24/7. Svaki mail je bitan, na svaki poziv se mora odgovoriti, svaka poruka je time bomb.

„Viđam se s jednim frajerom, nikad nije online. Ne znam je li me izbjegava ili ima drugu curu, ali lakše bi mi bilo da znam da mu se nešto ne daj Bože desilo, nego ova „seen patnja“ koju proživljavam“, komentira mi prijateljica. I nije jedina. Odnosi su postali toliko komplicirani, da ljudi imaju slike osoba na temelju njihovih profila na društvenim mrežama, toliko da tu imaginarnu projekciju ne znaju odvojiti od stvarnog života.

U fazi sam života da se divim ljudima koji si mogu priuštiti luksuz da budu offline.

Toliko nepotrebnih informacija, ispiranja mozgova na portalima do anksioznosti koju uzrokuje činjenica da smo propustili nešto vidjeti ili čuti na internetu.

Svaku informaciju naš mozak procesuira na pozitivan ili negativan način, a u ljudskoj prirodi je da ono negativno lakše memorira i percipira. Zato je crna kronika toliko čitana, ljudi se osjećaju bolje kada se nešto loše drugima događa.

 

Prije dvije godine, točnije na ljeto sam postala svjesna da sam zapela u čaroban krug ovisnosti o internetu. Bila sam na ljetovanju i pizdila na vlasnika bara na plaži čiji signal nije bio dovoljno jak kako bi svijetu prenijela koju voćnu salatu jedem.

 

Nakon te situacije sam shvatila da je savršen trenutak neodoljive dekadencije u stvarnom životu mnogo važniji od fotke koju će netko prelistati i zaboraviti za 2 sekunde. Neupitno je da višak informacija stvara kaos, smanjuje kreativnost i efektivnost na svakom polju.

Ako ste se zapitali kako krenuti s digital detoxom, možda je najbolje da za početak ograničite vrijeme koje provodite na internetu i društvenim mrežama, a da nije vezano uz posao. I ne vjerujte onoj - što nije online, nije se ni desilo.

Pošto je moj posao vezan uz svakodnevnu konzumaciju vijesti, društvenih mreža i marketinških trendova, često radim introspekciju na način da se zapitam je li to ok za mene, ako je i za druge?

Na taj način sam došla do zaključka da sve što je izloženo javnosti nije nužno i istina. Svatko kreira svoju stvarnost, tako i različite osobnosti dolaze do izražaja online, a kada ih upoznaš možda te iznenade.

Za mene je postala privilegija što manje vremena provoditi na internetu, što više trenirati, kuhati, čitati i šetati. Sve što mi je u jednoj fazi života bilo dosadno i monotono. Jednostavno sam shvatila da su ljudi postali previše opterećeni percepcijom drugih ljudi i da je važnije kako će te doživjeti okolina.

Iako se pojedince koji nisu konstantno online smatra čudacima, sve više kao društvo shvaćamo da je takav način života ispravan i na koncu zdraviji od svega što nam servira moderan kapitalizam i jeftini marketinški trikovi koji drže naš pogled na ekranima 10 i više sati dnevno.

Ključno pitanje je, trebamo li biti neprekidno dostupni? Odgovor je naravno, ne.

Nije svaki mail bitan, svaka vijest nije vrijedna klika, niti besciljno skrolanje po mobitelu donosi sreću i ispunjenost. Puno je produktivnije otići u prirodu, na psihoterapiju, družiti se s vedrim i ispunjenim ljudima i svima koji ne razmišljaju tako poželjeti da im život bude jednako lijep kao i onaj kojeg imaju na društvenim mrežama. Jer planeta će se okretati i bez nas, a ono što trebate saznati, uvijek će doći po vas.

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više