Traži

S Tomom Ricovom o budućnosti medija, tenisicama i narodnjacima

S Tomom Ricovom o budućnosti medija, tenisicama i narodnjacima

Jedan od pokretača i direktor Weekend Media Festivala otkriva što nas čeka ove godine u Rovinju, ali i kakva su njegova razmišljanja o zagrebačkoj klupskoj sceni

Tekst: Mara Modrić


Fotografija: Stanislav Cvitković

Već dvanaestu godinu za redom, potkraj rujna - obično se radi o predzadnjem vikendu u devetom mjesecu - cijeli se Zagreb seli u Rovinj. Dobro, možda ne baš cijeli Zagreb, ali svakako svi Zagrepčani koji imaju ikakve veze s medijima i svijetom marketingom. Na ta tri, četiri dana obožavani istarski grad umjetnosti postaje regionalno marketinško središte jer tada se, naime, u Rovinju održava sada već glasoviti Weekend Media Festival, mjesto na koje se dolazi vidjeti i biti viđen, doznati sve novosti iz industrije, upoznati nove i zanimljive ljude, čuti sve o najboljim medijskim i marketinškim praksama, ali i - ne manje bitno - sjajno se zabaviti.

Iako iza organizacije WMF-a stoji zaista gomila ljudi, za transformaciju Rovinja u kongresni centar Istre možda je najzaslužniji direktor festivala, nesuđeni pravnik i zagrebački fakin Tomo Ricov, onima koji za WMF još nisu čuli (ako takvih uopće ima) poznatiji kao DJ, vlasnik nekad kultnog zagrebačkog kluba Pepermint i čovjek zaslužan za revitalizaciju zapuštene zagrebačke Gradske kavane, danas rebrendirane u Johann Franck. Monumentalna kavana smještena na glavnom gradskom trgu, koja je još u osamdesetima počela gubiti svoj sjaj i nije ga uspjela povratiti sve do prije nešto više od četiri godine kada ju je preuzeo ovaj serijski poduzetnik, sada opet živi punim plućima, a na terasi na kojoj do prije par godina nikome ne bi palo napamet sjesti, opet se traži stolica više.

"Da, vratiti ljude na Trg bana Jelačića bio je dio naše misije kada je Johann Franck u pitanju, i čini se da smo u tome zaista i uspjeli", priča mi Ricov dok na toj istoj terasi u rano jutro ispijamo kavu, uživajući u prizoru grada koji živi, ljudi koji se s vrećicama punih namirnica vraćaju kući s Dolca, klincima koji u fontanu Manduševac preko ramena bacaju novčiće u nadi da će im se ispuniti želja.

"Ali ono na što sam stvarno ponosan jest to da smo uspjeli maknuti veliki bijeli plastični šator s Trga. Pokrenuli smo inicijativu da se udruže svi ugostitelji s Trga i da zajedno ponudimo alternativu šatoru, da nudimo svoj sadržaj, a ne da nam na glavnom gradskom trgu stoji plastični šator, ako se mene pita, ful neprimjeren Trgu bana Jelačića", govori mi, a ja klimam glavom u znak odobravanja kao što bi to učinio, vjerujem, i svaki drugi razumni Zagrepčanin.

"Super mi je taj moment izmjene vikendom. Posljednji tinejdžer Johann Franck napušta oko pet ujutro, a već u osam se na terasi okupljaju prvi umirovljenici, tako da kavana gotovo pa radi od 0 do 24. Jako sam zadovoljan time kako je prihvaćena, naravno, uvijek može bolje, ali uskoro ćemo unijeti i neke izmjene u interijer, bit će super", priča serijski poduzetnik koji, čini mi se, uspjeh duguje upravo neprestanoj inovaciji koja se možda najbolje vidi upravo na primjeru WMF-a, koji iz godine u godinu raste - što u kontekstu količine posjetitelja, što raznolikosti i brojnosti predavanja, a što ponudom zabavnog programa. Tako će ovogodišnje izdanje WMF-a, s centralnom temom Woodstocka koji širi poruke ljubavi i sreće ("to je nešto što nam je u ovom vremenu ratova i sukoba prijeko potrebno"), dobiti i dućan u kojem će posjetitelji moći kupiti WMF merchandise, ali i kojekakve druge ljepote. Također, ovo je prvi WMF organiziran pod okriljem održivosti - zbog količine ljudi koja cirkulira, a ove godine ih se očekuje oko 5 i pol tisuća, nužno je okrenuti se održivim rješenjima, smatra direktor festivala. A osim svega navedenog, Weekend Media će ove godine dobiti i još jedan dan.

"Da, imamo toliko gust program da ga jednostavno nismo uspjeli nagurati u ta dva dana. Weekend Media sada počinje u četvrtak, a pripremili smo poseban program pod nazivom 'Masterclass' koji malo odudara od glavnog programa, a fokusiran je na izvrsnost. Glavna zvijezda je Jean-Claude Biver, donedavno čelni čovjek TAG Heuera. On je svojevrsni guru luksuznih brendova, iz mrtvih je digao cijelu industriju mehaničkih satova, to je nešto kao da danas pokušavaš oživjeti videoteke ili CD shopove. Od zanimljivijih panela izdvojio bih i temu odgoja djece u digitalno doba, i meni možda najzanimljiviji, onaj o tenisicama. Ta priča o sneakerheadovima je toliko raširena da već sada postoje specijalizirani mediji koji se bave samo i isključivo tenisicama, a kojima čitanost premašuje onu dnevnih medija, a o tome će nam pričati čovjek s jednog od najpoznatijih takvih portala, Hypebeasta. Tenisice danas ne samo da su statusni simbol - pazi, donedavno u klub nisi mogao ući u tenisicama, a sada su one uglavnom skuplje od cipela - nego se ljudi kroz njih pozicioniraju u društvu. Nekad je to bila glazba, danas su tenisice", priča Ricov te dodaje kako smatra da je upravo ta uska specijaliziranost budućnost medija koji su se u posljednjih nekoliko godina gotovo pa iz temelja izmijenili.

Medijima se generalno više ne vjeruje, smatra Tomo Ricov, i ljudi se sve više okreću alternativnim izvorima informacija, kao što su, primjerice, društvene mreže. Mišljenja prijatelja i poznanika odjednom su postala bitna, jer danas svi imamo vlastitu platformu za plasiranje sadržaja, otud i fenomen influencera. Mediji će morati pronaći nišu, jer samo se nišnim medijima danas vjeruje - kada Hypebeast kaže da je nešto trend u svijetu tenisica, to je onda bez sumnje trend u svijetu tenisica.

"Najteže je old school medijima, dnevnom tisku i portalima, jer uvijek će se pojavljivati nešto novo, nešto drugačije, a oni se sporo mijenjaju. Mediji moraju pokazati zašto su bitni, zašto bi im netko trebao vjerovati. Isto tako, ljudi iz medija moraju prihvatiti promjenu, da bi bio dobar, najbolji, danas više nije dovoljno samo dobro pisati - da pisanje je još uvijek ključno - ali sada moraš nešto znati i o editiranju videa, obradi slike, plasiranju sadržaja na društvene medije... Ono što je, rekao bih, ključno, danas novinari i urednici informacije moraju tražiti na puno više mjesta nego ranije. Ista je stvar s glazbom, do nje dolaziš na potpuno drugačiji način nego prije pedeset godina. Glazba se više ne otkriva na radiju, već u igricama, na Facebooku...", objašnjava.

"Ma dobro, meni se čini da klinci danas glazbu otkrivaju, da se tako izrazim, po kafanama", kažem.

"Citirat ću pokojnog Aleksandra Tijanića, nekadašnjeg direktora RTS-a, koji je na prvom WMF-u na jednom panelu izjavio da je najrazornija bomba koju su Srbi plasirali u Hrvatsku turbo folk, koji će uništiti našu kulturu i zatrovati našu mladost, i bio je potpuno u pravu, točno to se i dogodilo. Ja sam se nekako nadao da će narodnjaci izaći iz mode jednom kada prestanu biti subverzivni, ali očito je da sam bio u krivu. Ali nemam ja problem s lošom glazbom, već s lifestyleom koji ide uz nju. Klincima je aspiracija biti krimos s lancem oko vrata, lova je jedino bitno, žene su svedene na objekt; klincima je to postao modalitet ponašanja, a ja mislim da je to prilično strašno", kaže.

"A što kažeš na klupsko u Zagrebu?", pitam.

"Bolje nego ikada. Kad se odlučim izaći, stvarno mi je teško odlučiti gdje, ponuda je stvarno ogromna, a i stranci sada pričaju lijepo o Zagrebu", odgovara referirajući se na ne baš tako davnu 2010., kada je Zagreb proglašen najdosadnijim gradom u Europi. Upravo je ta "prestižna" nagrada bila i povod za otvaranje sada već kultnog kluba Pepermint iz kojeg većina mlađih Zagrepčana, uključujući i mene, i poznaje Tomu Ricova.

"Poklopile su se dvije situacije, ta da su se u centru Zagreba puštali samo narodnjaci, i da je kriza bila u punom jeku što je posebno pogodilo marketinšku industriju, a moj sektor, evente, posebno. Drastično su skresani marketinški budžeti, pogotovo kad su u pitanju eventi, jer to je nešto što radiš kad si već odradio sve ostalo. To je potpuno krivo, ali to je tema za neku drugu priču. U svakom slučaju, tada me partner počeo nagovarati da uzmemo taj prostor gdje je bio Pepermint. Ja zapravo nikad nisam htio biti vlasnik nekog kluba, paziti kradu li me konobari, ratovati s inspekcijama, gledati hoće li me netko reketariti; oduvijek sam htio biti samo DJ, doći zadnji, i otići prvi. Eto, tako je nastao Pepermint. Iz raznih razloga koji danas više nisu bitni od njega smo morali odustati, ali tada je tu već bio i Johann Franck, KIC, zatim i Maraschino, to jest Boogie"

"A što je s Boogijem?"

"Imati jazz klub je rubno profitabilan posao i kad si mu sto posto posvećen, a ja sam nedugo nakon otvorenja dobio klinca i nisam mogao hendlati sve skupa, a nisam htio raditi nešto polovično. Ali uskoro mu se vraćam. Jer glazba je uvijek i oduvijek bila moj glavni motivator", zaključuje Ricov.

Dotad, svojom će glazbenom selekcijom počastiti i posjetitelje 12. Weekend Media Festivala, koji se održava od 19. do 22. rujna u, tradicionalno, Rovinju.

Napišite komentar