Traži

Slučaj Severine ili još jedna lekcija o licemjerju

Slučaj Severine ili još jedna lekcija o licemjerju

Slučaj o kojom se ne prestaje pričati

Tekst: E.G.


Fotografija: Arhiva

Mantra koja kaže da ''pustimo institucije da rade svoj posao'' je već toliko puta ponovljena da je već gotovo ispražnjena od svakog sadržaja. Nina Kuluz je tako institucije ''pustila'' da ju optuže za otmicu djeteta, ali nas to nije previše zabrinjavalo. No, kad je Severina Kojić u prime timeu iznijela svoje iskustvo u ''tell all'' intervjuu koji predstavlja ultimativnu fantaziju svakog showbizz urednika, počelo se pričati o tome koliko nas sistem doista gazi.

Ako ste kojim nevjerojatnim slučajem uspjeli ne čuti o čemu se točno radi, evo sažetka. Severina Kojić se sa svojim bivšim partnerom Milanom Popovićem već godinama bori za uvjete oko skrbništva nad njihovim sinom. O tome koliko je taj proces mučan, do sada smo mogli samo nagađati, no sve se promijenilo Severininim gostovanjem kod Zorana Šprajca. Povod za ovaj neobičan medijski istup je bila presuda sutkinje Verice Nikić prema kojoj, ukratko, Severina svog sina neće viđati preko 200 dana u godinu. Presuda uključuje i cijeli niz ''nakaradnih'' odluka, kako ih je nazvala Severina, poput one da dijete u danima kad nije s njom smije telefonski kontaktirati u 20 sati. Ne sat prije ili sat poslije. Točno u 20 sati. Sporna sutkinja je navodno otprije poznata po svojim, blago rečeno, upitnim odlukama koje štete majkama. Nije joj smetalo to što otac u ovom slučaju dijete nije imao potrebe vidjeti po nekoliko mjeseci ili što ga je jednom prilikom odbio vratiti majci. Sudu problematičan nije bio niti cijeli niz nepravilnosti u radu Centra za socijalnu skrb koje je Severina navela, a koji ukazuju na direktni sukob interesa.

Slučaj gore spomenute Nine Kuluz je drugi primjer bitke za skrbništvo koja ovih dana potresa javnost Ona je pak od muža zlostavljača iz Italije pobjegla u rodni Split te sa sobom povela malodobnog sina. Njen je partner odmah pokrenuo sudske procese, ali i medijski linč. Nina Kuluz je odmah po dolasku u Split sve prijavila nadležnim institucijama te objasnila točno iz kojih je razloga pobjegla. Ono što je uslijedilo, šokiralo je sve. Moje isprike, zaboravila sam u kojoj državi živimo. Centar za socijalnu skrb je iskaz izgubio, a to nije previše šokiralo nikoga, budući da je ovdje gotovo nemoguće pronaći primjer besprijekornog funkcioniranja institucija. Štoviše, u ovoj bismo fazi vjerojatno pristali i na to da institucije svoj posao obavljaju sasvim prosječno, no čini se da bi to bilo naprosto previše tražiti. Epilog je, za hrvatske prilike, opet potpuno očekivan. Unatoč svim vještačenjima koja idu u korist majke, sud za sudom je donio odluku o zajedničkom skrbništvu te vraćanju djeteta u Italiju. Ako još uvijek niste shvatili o kojoj razini lakrdije se radi, u odluci suda stoji da je Italija pogodnija za život djeteta, ''budući da se radi o zemlji u kojoj nema ratova, epidemija ni gladi''.

Koliko god ovaj slučaj bio potresan i nevjerojatan, šira javnost za njega nikad ne bi čula, neovisno o tome što su mediji o njemu izvještavali. Severinin medijski istup je bio ono što je masama bilo potrebno da krenu razmišljati o tome da se slična situacija može dogoditi svakom od nas. I to je ono što je u cijeloj ovoj priči duboko problematično. Priče o krnjem sustavu Hrvatima nužno morate upakirati u celofan trača, privatnih intriga i prljavog rublja koje su tako strpljivo čekali. Negdje između toga što je Severina otkrila kako je bila na umjetnoj oplodnji i onoga da je Milan Popović odmah po rođenju djeteta naložio prodavanje fotografija magazinima, do nekih je doprijela poruka o nepravdi s kojom se žene u ovoj državi svakodnevno suočavaju. No, nemojmo se zavaravati.

Nekima čak niti ovaj nevjerojatan potez majke nije dovoljan da shvate koliko se očajno i bespomoćno osjeća ako pred cijelom javnošću odluči iznijeti svoje najintimnije strahove. O Severini možete misliti što god želite, to je vaše apsolutno pravo. Problematičan moment nastaje kad si po običaju uzimamo za pravo suditi javnu osobu koju uopće ne poznajemo. Severina je vrlo vjerojatno najpopularnija osoba u zemlji, njen život pratimo već desetljećima i umišljamo si da imamo pravo sudjelovati u ovoj raspravi oko skrbništva. Društvene mreže su dan nakon ovog intervjua brujale statusima u kojima ekspert do eksperta sugerira gdje bi njezin sin trebao živjeti, zašto je ona loša majka i što je trebala raditi drugačije.

 

Da se ne lažemo, ovo nije priča o Severini. Ovo je priča o društvu u kojem živimo Društvu koje još uvijek mrzi žene, a uspjeh ne prašta. Ovo je priča o društvu koje će se radije baviti komentiranjem nove veze manekenke i nogometaša, nego jednom zauvijek shvatiti da je politika nešto što nam svima kroji sudbine te da ju ne možemo ignorirati. Ovo je priča o Nini Kuluz za koju nikada nikog ne bi bilo previše briga da ju Severina nije spomenula u svom intervjuu. Ovo je i priča o društvu u kojem jedna poznata žena u borbi za svoje dijete mora pristati pričati o onome što se inače komentira samo s najbližom okolinom. A tko ju je na to prisilio, pitat ćete? Mogla je svoju borbu nastaviti u tišini i biti veći čovjek, što god to značilo. Upravo se o tome i radi. Ako je pristala na ovakav intervju, moguće da drugi način nije vidjela.

Kako zamišljate pravednu borbu s korumpiranim ili u boljoj verziji, nemarnim sistemom čijim rezultatima svakodnevno svjedočite? Biste li vi ostali tihi i dostojanstveni u situaciji u kojoj vas sutkinja u predmetu skrbništva sudi na temelju medijski konstruirane slike i u kojoj ste samo još jedna u nizu žena koje je sistem iznevjerio? Da ne bi bilo zabune, ovo nije čin isključivog altruizma koji za cilj ima podizanje svijesti o ovoj problematici, ali može biti i to. Ovo je čin sebičnosti, ali one koju svaki roditelj može savršeno razumjeti. Kad je riječ o borbi za skrbništvo, bori se svim raspoloživim sredstvima, a u slučaju Severine, to je i intervju u jednoj od najgledanijih televizijskih emisija. I nije bitno je li sve što je ona rekla apsolutna istina, i naravno da ne znamo cijelu priču. Bitno je da se slične situacije doista događaju svakodnevno. 

Naposljetku, ovo je priča o tome zašto su nam uvijek potrebne razne severine koje javno ukazuju propuste sistema. Je li ovo prvi takav slučaj s kojim se država ikada susrela? Naravno da nije, a nažalost nije niti posljednji. Hrvatska je barem zemlja paradoksa i birokracije koja (doslovno) gasi živote, no javnosti takvi slučajevi jednostavno nisu ''seksi''. Nama treba malo dobrog materijala za trač uz popodnevnu kavicu i pokoji sarkastični komentar o tome kako su svi naši političari isti i kako nam nema spasa. Već minutu do dvije nakon toga, pažnju će nam privući kakva ''oskudno'' odjevena prolaznica čiji ćemo život u glavama iskonstruirati u svega nekoliko sekundi. Povest će se razgovor o nadolazećem ljetu, a društvo za stolom će se ponovno složiti kako su naše more i naša zemlja, najljepši na svijetu. Ko to more platit?

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više