Search

Studirati u inozemstvu

Studirati u inozemstvu

Četiri priče mladih studenata u inozemstvu

Image: privatno vlasništvo

Hrvatska nikad nije imala veći odljev mozgova. Napustiti zemlju nakon srednje škole ili studija postalo je pravilo, a ne iznimka

Ulazimo u dvadesete s egzistencijalnim upitnicima iznad naših glava i odlazak u svijet više nije kočen strahom od nepoznatog jer nepoznata je samo budućnost u okolini u kojoj živimo. No, postavlja se pitanje je li doista moguće jednostavno spakirati kofere, napustiti zemlju i pronaći sreću kamo god se uputili? Što je ostalo od čuvenog američkog sna i može li nam početna pozicija doista obećati uspjeh?

"Nikad mi nije bilo mrsko živjeti u Hrvatskoj i oduvijek sam uživala u njoj, no kako sam sazrijevala, počela sam bolje shvaćati u kojem se smjeru kreće zemlja u kojoj živim. U tom trenutku nisam mogla zamisliti svoju budućnost u njoj", riječi su Ide Hamer, devetnaestogodišnje studentice novinarstva na sveučilištu u Northamptonu u Engleskoj.  "Tijekom cijelog četvrtog razreda srednje škole na sve sam načine istraživala kako bih mogla otići studirati van. Svako jutro bih čitala nešto novo, pisala različite eseje, motivacijska pisma, prikupljala kontakte i dokumente. Morala sam zadovoljiti različite uvjete i naposljetku sam uspjela, te dobila mjesto na University of Northampton gdje sada studiram na smjeru Multimedia Journalism."

Ida

Idina je priča po mnogočemu posebna, u dobi od osamnaest godina svjesno zaključiti kako vam je zemlja u rasulu i kako je jedini spas i karta za uspjeh bijeg iz iste, a još više ostaviti obitelj, dečka i prijatelje iza sebe, nije mala stvar. "Bila sam užasno sretna što sam uspjela ostvariti svoj cilj i upisati fakultet u Engleskoj. No, neću lagati, s vremenom, što je datum mog odlaska bio bliži, to sam manje htjela otići. Shvaćala sam što sve trebam ostaviti iza sebe, a zapravo mnogo toga niti nisam htjela ostaviti. Koliko je god to prekrasna prilika, istovremeno je zastrašujuća."
Nakon četiri mjeseca boravka u Engleskoj, Ida se još uvijek privikava na samostalan život u novoj zemlji, no ne žali zbog svoje odluke: "Svaki dan odlazim na predavanja sa smiješkom na licu i rijetko kad postoji predavanje koje mi se ne da slušati. Sistem edukacije je u potpunosti drugačiji nego u Hrvatskoj. Svaki dan je kreativan i oduševljena sam profesorima. Zovemo ih imenom i nikad ne prođu pored tebe na hodniku, a da te pitaju kako si. Uvijek su spremni pomoći, bio to problem privatne prirode ili nešto vezano uz nastavu. Za svaku dobivenu ocjenu dobijemo povratnu informaciju što je bilo krivo i što trebaš popraviti, u interesu im je da što uspješnije završiš fakultet. Ugodno je raditi u takvom okruženju, a i samu me začudilo da mi je fakultet mjesto gdje se u potpunosti opustim i uživam."

Hana

I Hana Adamović, dvadesetogodišnja Zagrepčanka, napustila je Hrvatsku nakon srednje škole, spletom se okolnosti preselila u jednu od najrazvijenijih zemalja svijeta: "U Švedsku sam odlučila otići zato što sam imala priliku, budući da nekolicina članova obitelji živi tu pa sama procedura nije bila komplicirana. Dobila sam dozvolu stalnog boravka i imala osiguran smještaj, pa mi nije bilo teško kao mnogima." Nesigurna u odabir fakulteta i onog što joj donosi budućnost, Hana je odabrala Švedsku kao mjesto u kojem će pronaći ono što joj nedostaje i to se, barem djelomično zasad, i ostvarilo: "Odgovara mi sve u vezi ove države, neki će se žaliti da su ljudi presuzdržani ili hladni, ali mislim da su samo pristojni. I to mi paše, neka opuštajuća happy atmosfera. Što se tiče stereotipa: mračno, hladno, depresivno, ja živim na jugu gdje nema prevelike hladnoće, štoviše, u Zagrebu zna biti hladnije." A kad je budućnost u pitanju...: "Definitivno se osjećam sigurnije i optimističnije što se tiče budućnosti. Ovdje sam naučila da je zapravo sve moguće i ostvarivo."

Goran

 

Goran Koprivnjak ima nešto drugačiju priču: on je, naime, nakon završene srednje škole odlučio uzeti slobodnu godinu kako bi trenirao plivanje koje mu je trebalo donijeti stipendiju za jedno američko sveučilište. "Budući da je nerealno, a naposljetku i nemoguće, očekivati da prosječna hrvatska obitelj financira studenta na bilo kojem američkom sveučilištu, odluka o odabiru studija bila je povezana s najvišom stipendijskom ponudom. Iako je bilo i drugih ponuda u sličnom rangu, moj sadašnji fakultet je bio jedini u prvoj NCAA (National Collegiate Athletic Association) diviziji što znači da je plivački program bio bolji od ostalih. Uz to, akademska strana fakulteta je vrlo priznata u SAD-u, što je dodatno olakšalo moj izbor."  Stipendija je značila korak bliže k ostvarenju američkog sna kojem Goran još uvijek teži. "Teško je reći je li mi već sad bolje, budući da još nemam posao, ali što se tiče iskustava, poznanstava, akademskog obrazovanja, prilika za napredak i atletskih uspjeha, mogu sa sigurnošću reći da je odlazak bio najbolja odluka u mom životu. Teško je nabrojati sve pozitivne stvari koje sam imao priliku iskusiti u SAD-u, a koje u Hrvatskoj ni ne postoje. Počevši od vrhunskog obrazovanja u centru samog Washington D.C.-a do bavljenja plivanjem na ovako visokoj razini."  Goranu su danas 23 godine i nada se ostanku u SAD-u nakon završenog studija. "U Hrvatskoj ne vidim prostor za napredak, kako akademski tako ni u poslovnom smislu, u odnosu na prilike koje se pružaju ovdje. Ako uspijem dobiti posao skoro sam 100 % siguran da ću ostati."

Manuel

 

Posljednji sudionik ove priče u hrvatskim je medijima, a posebno onim modnim, znano ime. Radi se, dakako, o Manuelu Maligecu čije se ime posljednjih dana viđa na svim portalima i u novinama. Manuel je prošle godine upisao diplomski studij modnog dizajna u Parizu, što se pokazalo izvrsnom odlukom. "U principu mi je bilo vrlo lako. Zašto? Nisam niti sâm siguran! Pokušavam to objasniti činjenicom da sam cijeli svoj sistem usmjerio prema karijeri. Odlučio sam se za karijeru i sve ono što uz nju dolazi."  Unatoč tome, Manuel naziva Pariz 'nemilosrdnim gradom', misleći pritom na procedure oko iznajmljivanja stana za koje se potrebno "kandidirati sa svim mogućim papirima i životopisom", nesusretljivost Parižana kad je u pitanju komunikacija na engleskom jeziku, i sam modni svijet u kojem svaki "ne mogu" ili "ne znam" rezultira odgovorom "make it happen" (potrudi se više) koliko god to surovo zvučalo. "Međutim, jednom kad ga zavolite, teško ćete se odlučiti odseliti. Pariz i ja vodimo jednu, rekao bih, sado-mazo vezu."
Pitanje o razlikama između hrvatske i pariške modne scene suvišno je, no ipak se nameće samo od sebe.  "Velika je razlika između hrvatske i svjetske modne scene. Cro-A-Porter će uvijek ostati vrlo bitan korak u mojoj karijeri, ali ovdje se osjećam ugodno." Rezultati Manuelovog boravka u Parizu i studija na Instituto Marangoni, koji traje tek nekoliko mjeseci, već su itekako vidljivi: "Pronašao sam se u Parizu, u ovdašnjem lifestyleu i, što je najbitnije, u modnoj kući gdje sada radim - Givenchy."

Mogućnosti su svakako brojne, što daje logičan odgovor na pitanje hoćemo li odlaskom u inozemstvo postići uspjeh: otvaranjem različitih prozora otvara se i veća šansa za put prema željenom cilju. No jamstvo ni za što od navedenog ne postoji, stvari su u našim rukama i na nama je da odlučimo kako ćemo ih posložiti. Na kraju je možda najbolje završiti zaključkom koji je donijela Hana: "Trenutno nemam namjeru vratiti se, ali tko zna. Navikla sam se i zavoljela život ovdje i ono što nudi. Prvi put je teško otići, ali kasnije postane najlakša stvar na svijetu."

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više