Traži

Sve može, samo da ne završimo kao zajednički profil!

Sve može, samo da ne završimo kao zajednički profil!

Jesmo li svi skupa malo pretjerali?


Fotografija: Pexels

Više nego ikad serviramo svoju intimu na pladanj svekolikog pučanstva, a da ono od nas to uopće nije ni tražilo. Osim što svi znaju što jedemo, koliko umnjaka nam je izašlo i u kojoj smo fazi sa zaposlenjem, fakultetom, ljubavni životu su nam postali otvorena knjiga koju svatko može pročitati. Ta pretjerana otvorenost putem društvenih veza često nas odvede u stranputice koje vidno pokazuju da smo svi kolektivno - pretjerali!

Nema više ni smisla otvarati temu koliko svi serviramo svoje živote drugima putem društvenih mreža i kako u našim životima sudjeluje zapravo 400 (nekima više, nekima manje) osoba, od koji devedeset posto zapravo uopće i ne poznajemo. Svatko od nas bira koliko će svoje intime podijeliti s ostatkom svijeta, ali čini mi se da u prikazu jedne stavke gotovo svi pretjeruju, a to je ljubav. Čast iznimkama, koje su uspjele u eri društvenih mreža suspregnuti svoje nagonske porive i svoju su intimu zadržali za sebe i svoj krug prijatelja, koje zbilja poznaju. Ciljam na činjenicu da su društvene mreže uspjele učiniti to da ako svoju ljubav, odnosno vezu s partnerom ne dijelimo regularno s ostatkom svijeta, ona zapravo ni ne postoji! Dakle, ako sam ja u vezi, ali tome nema nikakvih naznaka na internetu (barem putem zajedničke slike na WhatsAppu) ja zapravo i nisam u vezi. Gdje su dokazi?

Dogodilo se to da više ne možeš ući u niti jednu aplikaciju, a da te se pritom ne bombardira s 800 fotografija sretnih parova, koji rade apsolutno sve skupa. Ili šeću Maksimirom i uživaju u prirodi ili su #drunkinlove u nekom klubu ili jedu u svom omiljenom restoranu iz kojeg su objavili 41. fotografiju ili je u pitanju još jedna obična volimosedokrajaživota/couplegoals fotografija, koje više ni primjećujemo jer su postale toliko uobičajene, poput nekog inspirativnog citata koji nam govori da imamo jedan život i moramo biti sretni. Uvlačimo se u nečiju intimu do te mjere da nam se čini da smo virtualno stvorili konekciju s ljudima koje smo možda jednom sreli u životu jer im znamo rutinu od početka do kraja dana. Lako što im znamo rutinu, znamo kako se u svakom trenutku osjećaju, u kojoj im je fazi veza i koliko im je dečko/cura uopće brižna. Naglasak na tome da moramo naći svoju srodnu dušu (jer ćemo u suprotnom umrijeti sami okruženi mačkama), odveo nas je u kolektivno ludilo kada pomislimo da smo je našli, a društvene mreže iskorištavamo kao platformu da to svoje ludilo podijelimo s apsolutno svima

Ciljam na onu činjenicu da kada se zaljubimo razvijemo potrebu da automatski s cijelim svijetom podijelimo našu trenutačnu sreću i svoj ljubavni život odmah podijelimo putem bilo koje (ili svih) društvenih mreže i u jednom trenutku se više ne možemo zaustaviti. Zaboravimo na granice. Dolazi upravo do toga da određeni parovi počinju gubiti vlastiti identitet i svako "ja" se čudesno transformira u "mi". Kao da je ta osoba do tada bila slijepa, gluha i izgubljena i nije imala vlastiti život dok joj se ta, deseta, srodna duša nije pojavila i ispunila je. Barem se takva slika stvara putem interneta. Svoju najveću intimu, koju možemo posjedovati, serviramo ostatku svijeta do te mjere da nema više potrebe da nas netko pita kako nam je u životu ili da se moramo s nekim naći na kavi da bismo mu ispričali nešto, jer svi sve već znaju. I tako se daje slika idile i ljubavi, dok polovica osjeća ljubomoru jer nije trenutno u sličnoj životnoj situaciji, a druga polovica je iskompleksirana jer njihov dečko ili cura ne bi fotografirali selfie ni pod razno jer u tome jednostavno ne vide nikakav smisao. 

I tako živimo u začaranom svijetu ljubavi na društvenim mrežama koje mogu biti iskrene, a i ne moraju. Primjeri s kojima sam se ja susretala su raznovrsni. Od parova koji su imali zajedničke profile na društvenim mrežama, do onih koji nikada ni jednim statusom ili fotografijom nisu obznanili svoju ljubav. Parovi sa zajedničkim profilima ponašali su se onako tipično "mi ovo, mi ono" s tisuću i jednom fotografijom koje su se objavljivale na dnevnoj bazi. Kao prvo, kako da se ja javim svojoj prijateljici ili je, na primjer, označim na zajedničkoj fotografiji, ako ona ima profil imena "SlavkoiMirkaNP". Drugo, ne mogu ni poslati poruku jer postoji mogućnost da je on pročita jer je to jednako njegov profil kao i njezin. Suludo, ako mene pitate. Iz nekakve moje perspektive to nije donijelo nikakve koristi ni jednoj ni drugoj strani te veze, samo ih drugi gledaju i vjerojatno pomisle: "A što je s glavama?" To što nekoga voliš i zaljubljen si je divno, ali to ne znači da od Mirka moraš postati SlavkoiMirka

Jednostavno ne vidim nikakav smisao, a ni praktičnost u posjedovanju zajedničkoga profila. Automatski se većini pojavi u glavi pretpostavka da toliko ne vjerujete jedno drugom da biste oboje imali zasebne profile, ali još uvijek želite svima pokazati kako ste sretni i zadovoljni, pa se nećete odreći bilo kakvog profila na društvenim mrežama. Stoga - zajednički. E, a onda se dogodi prekid i nema ga više. Mirka je opet Mirka, Slavko je opet Slavko. Tko su pak sad te osobe. Mi ostali, koji smo vjerno pratili i na jedan voajerski način sudjelovali u njihovoj ljubavi i vezi, ostanemo bez clousera. Nerijetko ne saznamo tko je dobio psa, tko dobiva pristup nekoć njima omiljenim restoranima i kafićima i kojim danima se tko smije šetati Maksimirom. Eto, toliko se uvučemo u tuđu intimu. Nije takva situacija samo s parovima koji imaju zajedničke profile, nego i s onima koji objavljuju sto fotografija sa svojom voljenom osobom i to otprilike od prvog dana veze.

Toliko želimo pokazati i dokazati da smo sretni, da stvarno stojim iza mišljenja da nas to odvodi u internetsko ludilo. Jedna stvar je tu i tamo objaviti fotku s partnerom, objaviti zaruke, najaviti rođenje djeteta. A druga je servirati svima svaki aspekt svog ljubavnog odnosa. Nerijetko sam sudjelovala u razgovorima u kojima bi netko izjavio nešto tipa: "E, jesi vidjela, nisu dugo objavili nikakvu fotografiju, garant su prekinuli." I tako, htjeli mi to ili ne, seciramo tuđe živote i znamo sve o njima, a da ih nismo vidjeli možda mjesecima. Pa, je li nam to stvarno potrebno? I ne samo to, što ako prekinete za nekoliko mjeseci, a na društvenim mrežama ste već svekolikoj javnosti obećali da ćete živjeti happily ever after. Ispadamo neozbiljni i onda kada nam se netko drugi pojavi u životu, tko možda zbilja jest taj (iako ne volim pričati u tim terminima jer nas se s njima osuđuje na propast), ne možemo opet nanovo stavljati srceparajuće heštegove jer bismo djelovali u najmanju ruku nestabilno.

Ono što je poanta svega napisanog jest da se svi moramo malo sabrati. Sjetimo se, ako smo zbilja sretni, zaljubljeni, nećemo osjećati potrebu da baš svaki trenutak s voljenom osobom dokumentiramo i plasiramo na internet. Zašto? Pa zato što ćemo biti usredotočeni na tu osobu i taj trenutak u kojem uživamo s njom. Isto je s koncertima, izlascima, hranom, zalascima sunca. Uživajte u njima bez presinga da morate to fotografirati jer inače niste uživali u tome, odnosno to se nije ni dogodilo. Sada bih se vratila na one parove kojima nema ni traga na društvenim mrežama. Oni itekako postoje i vjerujte mi koliko i oni imali uspona i padova - za njih barem ne zna cijeli svijet. Prijateljima imaju o čemu pričati na kavama jer im svoj život nisu virtualno servirali.

Nije problem u tome da svoju ljubav nekada i tako pokažete i imate poriv da neke dragocjene trenutke podijelite sa svima. Ali, granice moraju postojati. Nije stvar u tome što će drugi misliti ili što ja mislim, nego na ovaj način sami sebe činite ranjivima. A uostalom, zar nije ljepše uživati u spoznaji da vi i dalje postojite neovisno o tome što imate nekoga tko vam je stvarno bitan uza sebe. Poanta je da svoju intimu zadržimo za sebe, da damo svijetu do znanja da smo to i dalje mi, bez obzira na to što s nekim sada dijelimo veliki broj stvari. Jer ta osoba može (i ne mora) otići, a vi ćete ostati sa sobom. I u stvarnom i u virtualnom svijetu.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više