Search

Tamponi i pravednost: Zašto je u Hrvatskoj luksuz biti žena?

Tamponi i pravednost: Zašto je u Hrvatskoj luksuz biti žena?

Tekst: Tina Lončar


U zbunjujućem košmaru ranog puberteta, kada sam zabrinuto promatrala kako se moj odraz u ogledalu naočigled mijenja, do mene su počele dopirati konfuzne priče o "tetkama iz Amerike i Rusije" koje posjećuju žene svaki mjesec. Čudilo me što se tim posjetima nitko osobito ne raduje i trebalo je proći ponešto vremena da shvatim da su omražene tetke iz inozemstva samo šifre. Gdje sam upila prve, barem ponešto konkretnije informacije o menstruaciji, nemam pojma. Možda je izvor mojih saznanja bio neki suhoparni školski sat biologije koji je učiteljica, zbog hihotanja nesnađenih pubertetlija, željela čim prije okončati, no vjerojatnije je ipak da sam prve spoznaje o mengi uhvatila negdje na podiju za gumi gumi presrećući kodove koje su starije djevojčice razmjenjivale šaputanjem. Ni sama ne znam kako, no negdje je do mene doplutao podatak o toj "velikoj tragediji ženskih života". Neću lagati, vjerovala sam, djetinje naivno, da se to događa drugima, a u nekom kutku misli treperila je nada da ću tu životnu nepraktičnost nekako izbjeći.

Na moje sveopće čuđenje, nisam ju izbjegla. Posve zaprepaštena i pomalo revoltirana, pitala sam se kako je moguće da se čovječanstvo, koje je hodalo po Mjesecu i izumilo kompjutere, dosad nije dosjetilo načina da to spriječi, još uvijek se pomalo nadajući da sigurno postoji neki trik koji će mi pomoći da se othrvam sudbini. Premda sam tu sudbinu dijelila s polovicom svjetske populacije, osjećala sam se poprilično usamljeno. Prebrojavajući koliko mi je "još gaća ostalo do priznanja", preplavio me neki neobičan osjećaj srama, koji kao da nije bio moj, i predosjećaj da mi je u život iznenada uletjelo jedno od sranja koje najavljuje tegobnu i dosadnu odraslost. Naznake te odraslosti skrivala sam kao mjesto teškog zločina s predanošću koje se ne bi posramili ni scenaristi krimi serija. Životni staž i spoznaja da smo moja menga i ja skupa "dok nas menopauza na rastavi", sa sobom su donijeli pomirenje i prihvaćanje, no krivnja i sram i dalje su prožimali društvo koje se spram menstruacije odnosilo kao 14-godišnja ja, razgovarajući u kodovima, šapućući i skrivajući.

Prodavačice bi ponekad, s izrazom suosjećanja na licu, uloške spremile u kartonske vrećice da drugi ne vide što sam kupila, kao da razmjenjujemo kokain u mračnoj ulici ili kupujem metke za Colt na crnom tržištu, a kodova koje smo znale izmjenjivati s frendicama kada bi posuđivale tampone u društvu ne bi se posramili ni hladnoratovski špijuni.

Čak su i reklame za uloške, kako bi dočarale supermoći upijanja, koristile plavu boju umjesto crvene jer su gledatelji, navodno, zgroženi kada vide menstrualnu krv. Premda će netom kasnije, bez da trepnu, gledati filmove s prizorima klanja, rasutim udovima, rascijepljenim lubanjama i krvi do koljena. Ako se o menstruaciji ikada razgovaralo, razgovaralo se u isključivo ženskom društvu i to u šiframa. Menstruacija nikad nije bila menstruacija, uvijek je bila "dobila sam", "imam stvari", "teta od tko-zna-kud", meca ili, u najboljem slučaju, menga. Riječ menstruacija zvučala je previše ozbiljno i previše medicinski.

No, kako jezik odražava našu stvarnost, tako svi ti silni nadimci (kojima zaobilazimo prave termine) mnogo govore o društvu u kojem živimo. Govore da postoji izvjesna doza srama utkana u našu svijest koja nas sprečava da otvoreno govorimo o nečemu što je posve prirodna, biološka funkcija ženskog organizma. Menstrualni sram duboko je internalizirani osjećaj usađen u kolektivnom nesvjesnom, a za njega su zaslužna stoljeća stigmatiziranja menstruacije, obavijanja velom tajnosti i klasificiranja kao nešto što je prljavo i grešno. Pročačkate li po zemaljskoj kugli, pronaći ćete sijaset bizarnih vjerovanja od kojih se neka, s generacije na generaciju prenose i danas. Srećom, odavno smo odustali od lova na vještice, no u nekim kutcima planeta i dalje se smatra da ženama koje menstruiraju nije mjesto u hramu ili da se moraju osamiti i maknuti podalje od ostatka zajednice, da će otrovati hranu, da ne smiju prisustvovati pogrebima jer bi se u njih mogla uvući bolest pokojnika, a nije preporučljivo niti držati novorođenčad u naručju jer bi mogli oboljeti i umrijeti.

Mislite li da smo mi lišeni bapskih priča sjetite se samo gluposti o zabranama kupanja u kadi, tamponima i gubitku nevinosti ili opreznom pristupanju pučinama zbog morskih pasa koji će detektirati krv na sto kilometara i raskomadati nas.

Možda niste razbijali glavu menstrualnim sramom i sve vam ovo skupa zvuči pomalo smiješno, a svoje higijenske potrepštine uzimate zdravo za gotovo zato što ih imate, no tema je sve samo ne banalna. Taj sram i tajnovitost kojom se prikriva, imaju svoju cijenu. Cijena te tišine je da u Hrvatskoj tek sada, u 21. stoljeću, ozbiljnije razgovaramo o menstrualnom sramu i siromaštvu i spoznajemo da oko nas žive žene koje svaki mjesec prolaze pakao kako bi očuvale svoje zdravlje i higijenu, ali i dostojanstvo. Zbog toga što je menstruacija u društvu dugo bila (i još uvijek jest) tabu tema, tek se nedavno probila na dnevni red i zakotrljala rasprave o ravnopravnosti i pravednosti. U veljači ove godine Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter objavila je prvo istraživanje o menstrualnom siromaštvu u Hrvatskoj. Rezultati su porazni.

"Trećina žena u Hrvatskoj prisiljena je štedjeti na ulošcima jer su im preskupi. Dio njih zbog previsokih cijena kupuje manje kvalitetne menstrualne potrepštine, dok više od 10 posto građanki Hrvatske ni nije u mogućnosti kupiti dovoljno uložaka da bi ih redovito mijenjale. Podjednak postotak njih ne može si priuštiti uloške uopće"

stoji u priopćenju, a osim higijenskih potrepština koje si ne mogu priuštiti, veliki postotak ispitanica spominje i to da na poslu, fakultetu, u školi ili kod kuće nema adekvatne higijenske uvjete. Upitnik su ispunile 6084 osobe koje su imale menstruaciju u posljednjih godinu dana, a validna je pretpostavka ta da je situacija vjerojatno još mnogo lošija nego što anketa prikazuje jer su upitnik ispunile samo one žene koje imaju pristup internetu i dovoljno su informatički pismene.

Tim saznanjima unatoč, potkraj ožujka ove godine Vlada je odbila prijedlog da se PDV na menstrualne potrepštine smanji na 5%. Tamponi, ulošci, menstrualne čašice i ostali nužni higijenski proizvodi, koje žene koriste svaki mjesec, u Hrvatskoj se tretiraju kao luksuzni proizvod i oporezuju se po poreznoj stopi od 25%. Baš kao i parfemi i dizajnerska odjeća, dok se, primjerice, dječje pelene i karte za koncerte oporezuju s 13%, a dnevne novine, kinoulaznice i silikonski implantati s 5%. Da, Hrvatska će vas oporezivati manje kad si odlučite ugraditi sise nego kad kupujete nužne higijenske proizvode! Svakome tko je ikada imao menstruaciju (a i onima koji nisu, a imaju u sebi trunku pameti ili suosjećanja) jasno je da ulošci i tamponi nisu luksuzna dobra, nego osnove životne potrepštine. Žene svoju menstruaciju nisu same odabrale niti mogu svojevoljno otkazati članstvo te mjesečne gungule. Ona će, ako smo zdrave, uporno dolaziti svaki mjesec i svaki ćemo mjesec trebati uloške, tampone i pokoju tabletu. Ako si to ne možemo priuštiti, ne moramo kupovati niti parfeme, niti dizajnerske haljine, a bome niti silikone, no tu komociju u odlučivanju s menstrualnim potrepštinama jednostavno nemamo. Naprosto je suludo plaćati 25% poreza za nužnost, zdravlje i dostojanstvo! Što se mene tiče, bešćutno je i bizarno da moramo plaćati ikakav porez na isto. Zašto? Posve jednostavno. Porez na menstrualne potrepštine znači da nešto više od polovice populacije plaća namet koju druga polovica nema, a nema ju iz puke slučajnosti i "sreće" što nije žena.

Društva koja teže napretku i ravnopravnosti trebala bi moći naslutiti da je duboko nepravedno oporezivati jedan veliki dio populacije zbog neizbježne biološke funkcije. Žene ne nose uloške i tampone nekoliko dana u mjesecu, svaki mjesec, jer su dokone i razmažene, već jer je to civilizacijski doseg koji nam je omogućio da živimo, radimo i participiramo u društvu donekle ravnopravno, bez da se skrivamo po sobama i brišemo podsuknjom u poljima.

U 21. stoljeću uložak nije luksuz nego nužnost!

Kada naiđete na meme koji se sprda da je "Hrvatska Afrika s internetom", razmislite što to znači u okviru menstrualnog siromaštva. Namibija, Kenija i Južnoafrička Republika samo su neke od afričkih država, recimo, koje su u potpunosti ukinule tampon tax, Škotska je nedavno postala prva zemlja koja će osigurati besplatne higijenske proizvode za sve žene, Kanada, Australija i Indija u potpunosti su ukinule porez na menstrualne potrepštine, a nakon protesta porez je smanjen i u Francuskoj, Španjolskoj, Poljskoj i Austriji. Hrvatska, s druge strane, ima treći najviši porez u svijetu kada je riječ o tom tipu higijenskih potrepština. U Hrvatskoj se bivanje ženom i dalje oporezuje kao luksuz s bizarnih 25%. Svaka žena u Hrvatskoj (kojih po posljednjim procjenama ima nešto više od 2 milijuna) polovinu će svog života imati menstruaciju, a na nju će, po istraživanjima, potrošiti otprilike 24 tisuće kuna. I pritom ne postoji niti jedan ekvivalent ovim proizvodima, a da ga moraju kupovati muškarci i da nemaju izbora hoće li ga kupiti ili ne (molim vas, nemojte reći kondomi jer ću dobiti epileptični napadaj). Hrvatska će na ženskoj biološkoj funkciji zaraditi, procijenio je Jutarnji, oko 130 milijuna kuna. Svake godine i bez iznimke jer će žene i dalje uporno imati menstruacije, što ovaj priljev sredstava u državnu blagajnu čini poprilično izvjesnim, a za hrvatsku državu očito nema boljih kupaca od onih koji to moraju biti. Iako je to dubinski i razarajuće nepravedno. Neki odgovor pronalaze u tome što u samom vrhu vlasti sjedi tek dvadesetak posto žena. No, kuda bismo došli kada bismo se borili za ispravljanje samo onih nepravdi koje možemo osjetiti jedino na svojoj koži? Želimo li ravnopravnije i pravednije društvo moramo moći vidjeti i dalje od svog dvorišta. Posve sam uvjerena da tih 80% muškaraca na važnim političkim pozicijama može apstraktnim mišljenjem doći do zaključka da je nepravedno oporezivati polovinu društva zbog nečeg što je neminovno, premda se oni sami s time ne moraju nositi. Ili je na nama ženama da o menstruaciji konačno prestanemo šaputati i pričati u kodovima kao da razmjenjujemo poruke u rovovima. I postanemo glasne.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više