Search

Ti živiš u oblacima mala

Ti živiš u oblacima mala

Tekst: Teodora Jeremić


Ne mogu baš s potpunom sigurnošću ustanoviti proizlazi li moje nepovjerenje iz nekih urođenih predispozicija pa dovodim u pitanje bilo koju situaciju u kojoj se moram oslanjati na druge, ili jednostavno od iskustva življenja ovdje, ali “napravit ćemo sve što je u našoj moći” me obično odradi na ozbiljnu anksioznost. Za početak, to što mi pojedinac ili pojedinka odgovara u množini kada za to nema potrebe mi unosi i više nego dovoljno nemira jer redovno zamislim novi svijet mašineriju koja će razmotriti moj slučaj i pobrinuti se da se on i riješi. Naravno, ako je to u njihovoj moći. Glupo zvuči, i nije da stvarno očekujem da se djevojka za šalterom osobno zauzme a još manje riješi moj problem, ali često pomislim kako bi mi samo prakticiranje jednine u govoru unijelo dovoljnu dozu posvećenosti situaciji i iluziju da će nešto stvarno i biti riješeno. Bilo bi mi nekako intimno lakše. Inače me indiferentnost i bezličnost ove rečenice samo ozbiljno iznerviraju kao i činjenica da ni ne znam što stvarno jest do “njih” a što ne, i gdje ta preraspodjela piše.

“Napravit ćemo sve što je u našoj moći” me obično odradi na ozbiljnu anksioznost.Za početak, to što mi pojedinac ili pojedinka odgovara u množini kada za to nema potrebe,mi unosi i više nego dovoljno nemira.


“Dakle, ostaje do daljnjeg kod vas?”

“Da, vidjet ćemo što je moguće napraviti.” “Mislim, bilo bi dobro da mi bar nekako iščupate podatke.” “Naravno, napravit ćemo sve što je u našoj moći.” “Realno, mislite li da se ovo može riješiti?“ Ako je u našoj moći riješit ćemo.” Odustajem od razgovora, to jest monologa koji vodim sa ženom botom, i izlazim na ulicu. Ruku na srce ostajalo mi se još malo samo zato što je fino klimatizirano, a na nervni slom ne mogu još i paklenih 36 stupnjeva i asfalt koji se savija pod nogama. Ipak, nije da imam opciju za ostajanje, a nisam sigurna ni želim li prolongirati neizbježno , i iz ugodne hladovine izlazim u ubrzani ritam gradskog popodneva, među ljude koji se hlade improviziranim lepezama, dovikuju preko trga, i malo po malo popunjavaju strateški dobre pozicije na gradskim trgovima. Petak je popodne, kraj kolovoza, duge su sjene, haljine kratke i šarene, zrak miriše na pečeni kukuruz i nečiji ozbiljno dobar parfem u tragovima, a ja više nemam apsolutno ništa.

Posljednja tri sata sam zarobljena između dva clouda gdje jednom nemam pristup (budući da mi je šifra s još pedeset tri druge upisana u notes na telefonu koji više ne radi) a na drugom nemam ništa, i ako je ikada bila primjenjiva rečenica “glava ti je u oblacima” koju sam puno puta čula, onda je to sada. Nalazim se u pat poziciji gdje je sve ono što je bitno za neometano funkcioniranje mog života pohranjeno u malom aparatu koji realno može krepati kad god, i ne znam odakle mi tolika sigurnost inače da neće. Kako uopće tako naivno sve što nam je neophodno pohranjujemo u oruđa nad kojima nemamo istinsku kontrolu? Koliko je samo prestrašno i genijalno to što su nas uvjerili da sve staje tamo, i da nam je baš tako idealno? Dobro, ok i jest idealno, osim kad nije.

Petak je popodne, kraj kolovoza, duge su sjene, haljine kratke i šarene, zrak miriše na pečeni kukuruz i nečiji ozbiljno dobar parfem u tragovima, a ja više nemam apsolutno ništa

Bez telefona (slobodno mogu kazati) ne znam ništa. I što je najstrašnije ne o drugim stvarima, nego o sebi. Ne znam pin za svoje kartice, ne znam šifre za mailove, ne znam brojeve telefona ljudi, nemam podsjetnik i to do listu, nemam nikoga da me podsjeća da je vrijeme da pijem vodu, ne znam kada sam dobila posljednji put, niti mi stižu notifikacije za najnovije vijesti, niti mi itko govori u kojoj je fazi Mjesec i kakav utjecaj na sebe mogu očekivati.

Nestale su i sve na brzinu naškrabane riječi koje zapravo izgovorim u sebi kada nekome kažem “da, ok je” i pregršt preporuka za gledanje, čitanje, slušanje koje hvatam usput. Nestalo je svašta nešto sporedno bitno, a bitno jako, i činjenica da sam u toj mjeri ovisna od ovog aparata me tresnula posred face, a moram priznati i dodatno uznemirila jer ja iskreno ne znam kako sve ovo počinje ispočetka. Po tko zna koji put u danu kažem sebi udah-izdah i da treba u potpunosti prijeći na zapisivanje rukom u notesu, a tome pridodati i dobri stari adresar. I ok, samo polako i strpljivo i krenut ćeš skupljati sve iz početka. Znaš nekoga tko zna nekoga pa će se sve već nekako nakupiti. Osim fotki. Ozbiljno jebote, što s fotkama? Pomisao da nemam tri godine svog života me je zamrzla. Prvo je počelo od mučnine u stomaku, pa hladnoće preko potiljka, i finalno totalnom zamrznutošću. Ja nemam ni jednu jedinu fotku. Ničega. Ni nas četiri. Ni sebe. Ni mora. Ni putovanja. Ni bleja. Ni njega. Ni ničega.


Bez telefona (slobodno mogu kazati) ne znam ništa. I što je najstrašnije ne o drugim stvarima, nego o sebi.

I tako je, pored svih ostalih glavnih sporednih problema, odjednom sve o čemu od tada razmišljam postalo jednako pitanju: kada ću zaboraviti? Jer činjenica je da hoću, samo je pitanje kada, jer bez podsjećanja, ja stvarno ne znam koliko ću se dugo moći sjećati baš svega što se dogodilo. Sjetit ću se ponekad kako su nevjerojatno bijele one stijene u Agrigentu, i kako se tamo oko pet svijetlo posebno čudno prelama. Sjećat ću se gdje smo išle kad su nam je auto stao usred njive pa smo počele paničariti smo nervozu ubile fotkanjem na praznom putu.. Sjećat ću se puno toga još neko vrijeme. Ali uskoro ću zaboraviti na ono dosadno jutro koje se beskrajno razvlačilo dok nije postalo najljepši dan s najboljim fotkama ikada. Zaboravit ću jesi li jeo kroasan s bademom ili vanilijom uz najgori kapućino ikada koji smo pili dok smo čekali da se otvori Giardino. Zaboravit ću gdje je bio onaj neplanirani tulum, i zašto nismo produžile dalje.

Zaboravit ću svašta. Doduše, probat ću se sjećati što duže.. Koliko je to u mojoj moći.


Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više