Traži

Tko je Eileen Gray i kako je Drugi svjetski rat Le Corbusiera spasio tužbe?

Tko je Eileen Gray i kako je Drugi svjetski rat Le Corbusiera spasio tužbe?

Tekst: Željka Zrnić


Fotografija: Pinterest

Na spomen modernizma u arhitekturi, jedna od prvih slika koje nam se stvore pred očima je vila Savoye, francusko-švicarskog arhitekta Le Corbusiera. S druge strane na spomen imena "E-1027" većina ljudi lako može pomisliti da se radi o brojčanoj oznaci emulgatora nekog slatkog, kancerogenog napitka na trajnom popustu. No, srećom, radi se o imenu jedne od manifestnih kuća modernizma, koju je projektirala irska slikarica, dizajnerica i arhitektica, odnosno žena-polimat, Eileen Gray.

Obnovljena vila E1027

Gray je rođena 1878. godine u aristokratskoj obitelji, od oca pejzažnog slikara koji ju potiče na slikarsko obrazovanje u Londonu. Sa svojom majkom posjećuje Pariz 1900. godine, u kojem - kroz nekoliko sljedećih godina - odlučuje živjeti i raditi kao umjetnica. Za vrijeme obrazovanja u Londonu, susreće se s tradicionalnim tehnikama japanskog laka - urushi te daljnji zanat uči u Parizu od japanskog majstora Seiza Sugaware. Gray je bila toliko odlučna u tome da nauči tradicionalnu japansku tehniku, da je čak razvila takozvanu "bolest laka". Bolest je uključivala i bolan osip na rukama, no to ju nije spriječilo u daljnjem radu (op.a. sok iz drveta iz kojeg se dobiva lak je otrovan dok se ne osuši, stoga zahtijeva vješto rukovanje). Sa Sugawarom, otvara urushi radionicu u kojoj izrađuje skupocjene komade namještaja za bogate pariške klijente, no njihov rad prekida izbijanje Prvog svjetskog rata, u kojem Gray ostavlja svoju umjetničku karijeru te postaje vozačica kola hitne pomoći.

Stan Rue de Lota

Po završetku rata, Gray nastavlja s radom i dobiva jedan od najvećih naručenih poslova - interijer pariškog butika i stana francuske dizajnerice Madame Mathieu-Lévy u Rue de Lota. Za ove interijere Gray dizajnira neke od najvažnijih komada poput teksturiranih zidnih panela/prostornih pregradi, tepiha, naslonjača Serpent naslonjača i dnevnog kreveta Pirogue. Interijeri su stekli veliku popularnost u svijetu dizajna te bili objavljeni u renomiranim magazinima kao što je Harper's Bazaar. Ovo iskustvo omogućuje joj da otvori prodavaonicu vlastitog namještaja, tepiha, rasvjetnih tijela i instalacija pod imenom "Jean Désert". Naziv prodavaonice je njezin pseudonim - fiktivni muški lik, jer je u to vrijeme bilo nezamislivo da žena ostvari uspjeh u profesiji koja prema ženama nije bila otvorena.

Fotelja Bibendum u vili E1027

Neki od komada namještaja koji su se u malim serijama prodavali u "Jean Désertu" i danas su u proizvodnji. Jedan od njih je sofa Lota, koja za današnje pojmove ne izgleda ni po čemu posebno, no uzevši u obzir da se radi o 1924. godini je bila prilično avangardan iskorak. Inspirirana figurom lika Michelina, 1929. godine Gray dizajnira fotelju od kože i kromiranih šipki koja je i danas poznata pod nazivom Bibendum. Važno je napomenuti da dizajnerica samostalno započinje eksperimentirati i raditi s kromiranim čeličnim cijevima, u isto vrijeme kada i Marcel Breuer i Bauhaus škola u Njemačkoj, s kojom nije bila ni u kakvoj vezi. Ista godina u njenom životu je važna i zbog toga što se tada dovršava E-1027, prva kuća koju je isprojektirala kao samouka arhitektica, a koja se danas smatra jednom od najznačajnijih kuća internacionalnog stila.

Stara fotografija vile E1027

Kuću izgrađenu na klifu u Roquebrune-Cap-Martin na jugu Francuske, Gray je započela projektirati 1924. godine kao poklon svome tadašnjem ljubavnom partneru, rumunjsko-francuskom arhitektu i kritičaru Jeanu Badoviciju. Iako je on sudjelovao u razgovorima pri projektiranju kuće, njegov utjecaj na dizajn bio je prvenstveno kroz ulogu klijenta i sekundarnog arhitekta savjetnika.

Interijer vile i eksperimentalni namještaj

Po završetku kuće, dizajnerica ju je imenovala E-1027, što je značilo E - kao Eileen, 10 - kao J (Jean), 2 - kao B (Badovici) te 7 - kao G (Gray). Kuća je opremljena i namještajem koji je ranije dizajnirala, no većina pokućstva dizajnirana je upravo za ovaj prostor i osobne potrebe dizajnerice te nije bila predviđena za daljnju proizvodnju. Multifunkcionalnost je bila odlika većine njezinih komada namještaja. Jedan od najpoznatijih je stolić istog imena E-1027, koji je dizajnirala za svoju sestru koja je voljela jesti doručak u krevetu dok je provodila vrijeme u vili. Donji obruč stolića je otvoren kako bi mogao obujmiti nogu kreveta ili kauča kada je podvučen, dok gornja ploha omogućuje prilagodbu na željenu visinu i uživanje u doručku bez mrvica na plahti.

Fotelja Dragon i Gray pred kraj života u pariškom stanu uz stolić E1027

Povijest kuće obilježavaju zanimljivi događaji koji su usko vezani uz arhitekta Le Corbusiera. Odlike kuće E-1027 imaju upravo onih pet obilježja koje je Le Corbusier definirao 1927. godine "Five Points of the New Architecture", a obuhvaćaju kubus podignut na stupove, ravan krov s terasom, horizontalne prozore te otvorenu fasadu i prohodan prostor prizemlja. Le Corbusier, ili od milja zvan Corbu, kao prijatelj Badovicija, bio je pozvan u vilu nakon čega je izrazio zavist i zbunjenost time što je žena - bez arhitektonskog obrazovanja i prijašnjeg iskustva - toliko uspješno realizirala ideje koje su bile u potpunosti u skladu s onime što je i on nastojao postići u svojem radu te što se i danas ogleda u vili Savoye i drugim radovima.

Interijer vile E1027

Pet godina kasnije Gray i Badovici prekidaju svoju vezu, te mu dizajnerica ostavlja čitavu vilu u koju je još povremeno dolazila. Za sebe je, naime, izgradila novu kuću "Tempe à Pailla" (lokalna poslovica koja znači vrijeme za zijevanje) nešto sjevernije od Roquebrune-Cap-Martina. U vrijeme njezinog odlaska, u vilu sve češće dolaze Le Corbusier i njegova supruga te je arhitekt započeo raditi seriju murala na zidovima. Murali su sadržavali apstrahirane seksualne prizore, koje je arhitekt, najčešće i slikao gol, a za koje je Gray smatrala da su oskvrnuće njezinog rada. Paradoksalno tome, Le Corbusierovi murali, zbog njegove popularnosti, su upravo ono što je kuću sačuvalo od rušenja i zbog čega se još dugo godina pripisivala njemu. Nakon smrti Badovicija kuća je stavljena na prodaju te ju je Le Corbusier anonimno pokušao kupiti, što mu nije uspjelo. Međutim, odlučio je živjeti u drvenoj kućici koju si je sagradio odmah pored vile E-1027.

Le Corbusier i njegovi murali u vili E1027

I dok je E-1027 bila toliko ugodna za život, da je i sam Le Corbusier tamo želio provesti ostatak života, nažalost za vilu Savoye se to ne može reći. U knjizi Alain de Bottona "The Architecture of Happiness" stoji kako je ravan krov vile obećavao gospođi Savoye nesmetanu tjelovježbu, nižu temperaturu ljeti, lakše održavanje i jeftiniju izvedbu. No, samo tjedan dana nakon useljenja krov je počeo prokišnjavati. Pet godina nakon dovršenja, gospođa Savoye piše u pismu Le Corbusieru: "Kiši u hodniku, kiši na rampi, a zid garaže je u potpunosti natopljen. Još gore, kiši i u kupaonici, koja je poplavljena za lošeg vremena, kao da voda u nju ulazi s neba." Le Corbusier je obećao da će se problemi sanirati te je ujedno iskoristio priliku da podsjeti svoje klijente koliko je entuzijastično njihova kuća popraćena među kritičarima diljem svijeta, pa im je odgovorio : "Trebali biste postaviti knjigu na stol u hodniku prizemlja i zamoliti sve svoje posjetitelje da upišu svoje ime i adresu u nju. Vidjet ćete koliko lijepih autograma ćete prikupiti.

Obnovljena vila

No, ta se ideja nije svidjela reumatičnoj obitelji Savoye, pa gospođa u daljnjoj prepisci nastavlja: "Nakon mojih nebrojenih zahtjeva, morate napokon prihvatiti da je kuća koju ste izgradili 1929. godine neuseljiva. U pitanju je vaša odgovornost i nemam namjeru platiti račun. Molim vas učinite kuću useljivom smjesta. Iskreno se nadam da neću morati poduzimati nikakve pravne mjere." No, izbijanje Drugog svjetskog rata i preseljenje obitelji u Pariz, spriječilo je arhitekta da na sudu izlaže obrazloženje za svoju vodopropusnu, no ipak neobično lijepu "mašinu za život", kako ju je i sam nazivao. Le Corbusier je u svoju obranu tvrdio da je kuća ispravno projektirana, no da ju izvođač nije izveo na odgovarajući način. Sudeći po primjerima iz vlastitih života, i to je sasvim realna opcija.

U svakom slučaju, Gray nije imala takvih problema. Njezin je najveći problem što je, nesklona samopromociji, uskoro pala u potpuni zaborav bez da je itko povezivao njezino ime s progresivnim i modernim idejama. Ostatak života provela je živeći skromno i povučeno u svome pariškom stanu. Krajem 60-ih počeli su se pojavljivati članci o njoj, dok ju napokon, 1973. godine, nije ponovno otkrio Zeev Aram, britanski dizajner i osnivač Aram prodavaonice namještaja. Uz njegov nagovor, Gray je pristala da se njezini komadi namještaja počnu serijski proizvoditi te nisu prestali sve do danas. Njezin bizarni naslonjač Serpent (danas Dragon) kupio je u sedamdesetima modni kreator Yves Saint Laurent  za nekoliko tisuća dolar, a ista je fotelja prodana 2009. godine na rasprodaji njegove art kolekcije za nevjerojatnih 28.300.000 dolara. U tom su se trenutku mnogi vjerojatno pitali - tko je uopće Eileen Gray?! Zadnjih nekoliko desetljeća Gray postaje sve poznatija te se napokon počinje smatrati jednom od začetnica modernizma.

Sačuvani interijer vile

I za kraj i sve one koje intrigira Le Corbusierov ožiljak na nozi - 1938. godine plivajući u Saint-Tropezu, nehotice se našao ispod motorne jahte, čiji ga je propeler zahvatio i srećom mu samo rasjekao bedro. Arhitekt je umro od srčanog udara plivajući 1965. upravo ispred vile E-1027.

*Ideja ove kolumne nije prikazati Le Corbusiera kao ljubomornog pervertita, niti omalovažiti njegov rad, već samo pokazati da povijest iz raznih razloga često zaboravi one koji jednako zaslužuju biti zapamćeni.

**Vila E-1027 je prije nekoliko godina u potpunosti obnovljena i moguće ju je razgledati uz prethodnu najavu na contact@capmoderne.com.

 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više