Search

\"Tu si gdje jesi\" ili znamo li biti zadovoljni?

"Tu si gdje jesi" ili znamo li biti zadovoljni?

Tekst: Teodora Jeremić


Image: BURO.

Kako vrijeme prolazi, iskreno, postajem sve više sumnjičava prema zadovoljnim ljudima. U trenucima vrhunske zahvalnosti svemu što postoji na tome što postoji, istina je da sam i sama sklona epizodama u kojima sam zadovoljna onim što imam i u kojima ne čeznem za dalekim destinacijama, nepoznatim licima i nekim drugim životima i pričama, nego mi je sve sasvim taman tamo gdje jesam i ništa ne bih mijenjala, ma čak i da mi se ponudi. Ti dani ipak mahom ostaju u manjini i u statusu kurioziteta i kao svako normalno ljudsko biće najčešće se moram natjerati da uvidim da sve lijepo zaista to i je i da ozbiljno pazim na to kako idem kroz dana da ne bih naletjela na "tko sam?", "što želim?", "jesam li stvarno sretna" i "koja je poanta svega?" misaone nagazne mine. Tako zapravo većinu vremena provodim u naizmjeničnim energetskim pražnjenjima - u osjećaju da vjerojatno stvarno ništa nema nekog pretjeranog smisla i upornom traganju za istim, nadajući se da ću negdje na tom putu naletjeti na neki vatromet ili iznenada uletjeti u privremeni spektakl od kojeg će mi se zavrtjeti u glavi. Stvarnost je takva da su ti spektakli baš rijetkost, ali da valjda zato i stalno tragamo za njima, jer su malo magije, izlet i bijeg u nešto nepoznato.

Ima međutim tih nekih ljudi koji ne prakticiraju nijedan oblik eskapizma. Ne sanjare, ne gube se u potencijalnim scenarijima, već žive ove koje imaju, znali su gdje idu - tamo su i stigli - i s time su, očekivano, i zadovoljni. Male porculanske figurice koje stoje na najvišoj polici, udaljene od svih naših prašnjavih sumnji i ofucanih nesigurnosti, savršene u svemu što jesu. Jedan moj prijatelj ima teoriju da takvim ljudima ne treba vjerovati jer manjak ili pameti ili ambicije sigurno postoji, čim su tako lako navedeni na vjerovanje u to da su sretni i usprkos tome što bi, po ovoj dosta laskavoj računici značilo da sam sa svojom "trči, trči pa egzistencijalna kriza" dinamikom, natprosječno pametna i ambiciozna, činjenica je da nisam sigurna da je u pravu.

"Tu si gdje jesi" ili znamo li biti zadovoljni? (фото 1)

Mislim da je predivno ne željeti nigdje pobjeći, ne biti gonjen unutrašnjim borbama i privučen svim novim što svjetluca, biti miran tu gdje jesi, ne misliti konstantno da je sve drugo bolje i ne živjeti sa stalno spremnim kovčegom, što mentalnim što stvarnim, i jednom nogom uvijek prema negdje. Prema destinaciji kojoj ne znaš ni ime, ni lokaciju. Mislim da je predivno, samo što ne znam kako se to radi i dok moj ranije spomenuti prijatelj smatra da je s tim toksično zadovoljnima opasno i komunicirati, ja u tim susretima neurotično tragam za njihovim tajnim znanjima, ali i sitnim manama. Za sitnim nesigurnostima, kolebljivim pauzama u govoru, najsitnijim nedosljednostima, ma i blagim nezadovoljstvima, koja bi mi dokazala da i oni razmišljaju o tome da žele nešto više od života. Lovim bilo kakvu naznaku i treptaj, u kojima ću shvatiti da je i to osoba koja je svako jutro na granici da zaokrene smjer vlastitog života, pa i pod cijenu da i sve upropasti sve, čisto eto tako. Divim se i onima koji znaju kako upropastiti kad za to dođe vrijeme. Kao kad baciš tanjur u zid i znaš da će ti biti žao i da ćeš ga poslije ti skupljati, ali svejedno to napraviš jer ti treba i jer je ta sekunda slobode vrjednija od svega. Ove zadovoljne samo gledam dugo, analiziram i vrebam, pa malo zavidim i pokušavam shvatiti kako oni to tako, pa se malo uvjerim da zapravo samo nisu dobro promislili ovo pitanje o sreći i zadovoljstvu i da smo svi na istoj stranici.

"Tu si gdje jesi" ili znamo li biti zadovoljni? (фото 2)

I dok tako živim u ideji da je negdje drugdje sigurno bolje i ljepše, naiđem i na podatak da nas izgleda ima podosta koji to mislimo. Gotovo trećina Njujorčana nije zadovoljna svojim gradom i želi se iseliti. Polovica stanovnika Londona, ima nešto za reći protiv svog grada i želi ga napustiti, a prema statistikama iz Beča, od tamo ne žele otići samo oni koji su jedva došli. Rođeni Bečani nisu tako sigurni. Čak i onaj još ljepši i senzacionalniji Beč s kraja 19. i početka 20. stoljeća dijeli istu sudbinu i čini se da su, uz to što su bili genijalni, Sigmund Freud, Ludwig Wittgenstein, Thomas Bernhard, i Elfriede Jelinek imali još nešto zajedničko. Bili su stanovnici Beča koje mrze Beč i žele otići iz njega. Dakle, imamo još jednu svjetsku boljku koja, za promjenu, nije virus, a nije ni produkt "polupanog" društva i sistema u kojem živimo u 21. stoljeću. Izvanvremenska je i nadindividualna, a to se sjetim i svaki put kada pričam s neznancem u autobusu o katastrofama gradskog prijevoza, ali i svemu ostalom što ne štima u gradu. Iste stvari nas iritiraju, iste nas drže, pa zato isto ne odlazimo iz "ovog užasa" i u tome prepoznajem da je baš to priroda nezadovoljstva. Ljudski univerzalna i nikada se ne rješava time da se spakiraš i stvarno odeš jer te prati svuda. New York iz mašte nije ovaj stvarni i u njega vjeruju samo oni koji o njemu maštaju. Kojima je nedostižan. I nisam sigurna da znam od čega bježimo, to jest mislimo da ćemo pobjeći, niti što tražimo, niti kako se biva zadovoljnim, ali znam da to radimo svi. I bježimo i tragamo i vježbamo taj mindfulness. Nekad uspije, nekad baš i ne.

"Tu si gdje jesi" ili znamo li biti zadovoljni? (фото 3)

Jer zapravo sve je jedan veliki "fernweh". Ta čarobna, njemačka neprevodiva riječ koja se odnosi na čežnju za udaljenim mjestima, za onima na kojima nikada nismo bili, koja nismo posjetili, koja možda i ne postoje, riječ koja je mnogo više od čežnje i definitivno mnogo više od samih mjesta, a mnogo prije sve ono gdje nismo. Ali možda je i u tome fora. U svemu onome gdje nas nema.

U svojoj knjizi "Ogledi o ljubavi" filozof Alain de Botton podsjeća na jednu prilično sumornu i isto toliko upornu zapadnjačku misao s dugom tradicijom, koja tvrdi da je ljubav u svojoj biti samo neuzvraćeni, marksistički osjećaj, u kojem se želja može razviti samo na nemogućnosti uzajamnosti. "Nije uobičajeno voljeti ono što imaš", rekao je pjesnik Anatole France, de Botton se donekle slaže, a ja ne znam što da mislim, ali malo mi izgleda da se možda o tome radi. U tom slučaju je onda sve ono za čime se traga ništa drugo nego pravac. Samo pravac u kojem trčiš, ali nikako cilj i možda je stvarno samo važno nigdje ne stići.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više