Traži

Volimo li patiti?

Volimo li patiti?

Pitanje koje se nameće u modernim odnosima

Tekst: Ana Pavić


Fotografija: Vicky Christina Barcelona Gifs/stills

"Ti imaš nevjerojatnu potrebu za autodestrukcijom" - kaže mi Marko jedne večeri kod prijatelja na tulumu

Marko je moj "ratni drug", čovjek koji me poznaje bolje od svih, koji je svjedok svim mojim usponima i padovima te je analogno tome jedini koji mi može reći takvo nešto u lice, a da ne skočim na njega i krenem u žestoku obranu. "Pa koja žena nema, kažem mu ja" aludirajući na dobar dio mojih prijateljica, koje sam znala skupljati s poda radi nekih tipova na koje danas ni bicikl ne bi naslonile. "Pa ima žena koje nemaju tu potrebu rušiti sve pred sobom. Ti se uznemiriš čim ti je dobro i kreneš u akciju razaranja. Kad ćeš odrasti i shvatiti neke stvari? Znaš, ljude poput tebe i mene je teško voljeti. Zapamti to." nastavlja on.  Zastanem kako bih promislila i prevrtim film u prošlost. Istina, ima tu kadrova na kojima bi mi pozavidjeli Dolan, Allen, Almodóvar, ali i Lynch.

Volimo li patiti? (фото 1)

Kako me tom rečenicom nehotice gurnuo u zonu nesigurnosti, kao svaka prava opsesivka krenula sam manijakalno nazivati prijatelje. Marina kaže: "A ne znam ljubice, malo jesi off. Imaš tu neku mračnu crtu". Tina je zaprijetila da će se propit ako ju još jednom pitam nešto takvo, Igor se nije javljao jer je bio na godišnjem, vjerojatno predosjećajući da mu slijedi rafal histerije... Nazvala sam mamu: "Tko ti je to rekao?" kaže.  "Marko" odgovorim. "Đava ga odnio. Sam sebi terapije određuje, nije ni on poster za kliniku. Neka ste se vas dvoje fino našli. Isti ste." "Hvala majko, tko ćete ubit u pojam ako neće vlastiti roditelj". Uzeh to kao potvrdan odgovor.

Volimo li patiti? (фото 2)

Kroz cijeli život nekako nas uče da je nešto vrijedno samo ako vas zaboli. U svakoj knjizi koju čitate postoji neka muka. Od jednostavne sreće kao da nikad nije nastala dobra priča. Mora nas boljeti jer ništa što dođe lako nije stvarno, održivo ni sigurno. Znate onaj osjećaj kad vam se zareda nekoliko divnih situacija u životu i samo čekate da vas opizdi tramvaj ili da se negdje poskliznete i razbijete nogu, jer svemir vam ne može dati apsolutnu sreću. Nešto tu smrdi. Kako me je krenulo? Što će se sljedeće zeznuti?

Tako je isto s odnosima. Naravno da se dijelimo na manje i veće patnice, ali generalno patnja je kroz povijest, ali i kinematografiju opisana kao najbolji put do ekstaze. U filmovima ili netko umre, ili je nemoguće za realizirati jer im se nešto nije poklopilo, ili joj kaže "Frankly my dear I don't give a damn" i odjaše u noć, a ona se u grču uhvati za brokatnu zavjesu i urla do zore dok joj se od suza ne objesi svila s dekoltea. Ma čista ekstaza.

Pitanje koje se nameće jest, koliko uopće volimo patiti? Koliko uživamo u tom neugodnom osjećaju nedostižnosti, hodajući obješene face kao neka junakinja iz ukrajinskog indie filma koju ni golub neće "posrati" jer mu je žao dodavati na bijedu prikaza. Pa po mom iskustvu, volimo. Ima nas. Ima nas i previše.

Tina je bila do smrti zaljubljena u tipa koji je bio ogavan prema njoj. Ona vrsta koja ostavlja ženu svake nedjelje, ali u ponedjeljak shvati da to nije katolički (iako vjernik nije). Ta propucavanja koja sam doživjela s njom u najmračnijim trenucima ravna su scenama iz "Egzorcista". Zanimljivo je kako vam se rječnik psovki nenadano obogati u tim situacijama. Proklinjala ga je na pet svjetskih jezika i činilo mi se, mrzila "do koske". Međutim kao urica, svaki put kad bi pozvonio nakon kakvih dva tjedna, otvorila je ta prokleta vrata i pustila ga unutra. Onda su se igrali "normalnosti", "ljubavi", "sreće" i psihološkog "čovječe ne ljuti se" da bi se vrata ponovno zatvorila, a ona ostala tužna s vječnim pitanjem "što sad?". Postala je ovisna o boli i dobrih godinu dana sebe je uvjeravala da je to najviše što zaslužuje, jer brate ljubav boli. Mora.

Volimo li patiti? (фото 3)

Martu je tip izvozao do te mjere da je posumnjala u vlastiti razum. Hoće, neće, može, ne može. Emotivno blokiran, pa se odblokira (taman koliko mu treba da se poševe jer hoće to očistit čakre nekad). Toliko se prepustila patnji, da smo mislili da je nikada nećemo izvući, nego da je sljedeća scena izvlačenje iz nekog kulta u pripizdini gdje u maniri Toma Cruisea trči u bijeloj haljini i mantra o ljubavi.

Problem kod patnje jest taj što vas obuzme do zadnjeg nerva u tijelu Silovita je, podmukla i opsesivna. Tjera vas na razgovor, proučavanje, analiziranje. Ni ne snađete se, a već oko sebe imate deset ljudi koje ste doveli na rub suicida od analize i previranja. Svi daju dobar i objektivan savjet koji vam zvuči razumno pola sata dok ste s njima, a onda krene psihoza. Sreća je pak jednostavnija. U njoj se uživa, nju se živi.

Puno je uzroka za devijantna autodestruktivna ponašanja. Strah od prepuštanja je zasigurno jedan od njih. U patnji prouzrokovanoj nemogućim odnosima postoji određena doza distance na kojoj držite tu drugu osobu. Ustvari ratujete sami sa sobom. Ego je također faktor koji se ne smije izostaviti. Ne odustajete od određenih oblika ponašanja jer ste sebi zacrtali da nešto mora biti kako želite i dok to ne dobijete izgorite. Kako svemir ima dobar smisao za humor, nerijetko se dogodi da kad to dobijete shvatite da to više ne želite i da je sve u stvari bilo samodokazivanje, ali se iscrpite do te mjere da postanete kontura osobe kakva ste bili. Uvjeti odrastanja i odnos roditelja manifestiraju se kroz naše emotivne odabire cijeli život, nedostatak samopoštovanja, ovisničke sklonosti... lista je poduža.

Volimo li patiti? (фото 4)

Vjerujte, ne prodajem se za nekog eksperta jer i u mom ormaru postoji kolekcija kostura na kojoj bi mi pozavidio cijeli odsjek arheologije. Kroz iskrene razgovore sa ženama oko sebe nastojim prodrijeti u tu potrebu da se bacamo u očaj radi ljudi koji ga nisu vrijedni i u njemu nekad perverzno uživamo. U jeku te naše ženske rasprave sjedim za stolom i vrtim po Instagramu iliti modernom bunaru mudrosti, gdje se citati Balaševića i Meše Selimovića smjenjuju s dekolteima i emotikonima breskvica i prigodno naiđem na citat Charlesa Bukowskog koji kaže: "Nađi nešto što voliš i pusti da te ubije". Mislim se i što onda frende? Zgazi se do temelja pa se pospi pepelom?

Činjenica je da smo skloni osuđivati se i mrcvariti se, i to žene više nego frajeri. Ubijamo se od razmišljanja i nekad grčevito držimo za stvari koje nam ne čine dobro. Nema univerzalnog rješenja, jer da ima hodali bismo zemljom kao Borgovi koje ništa ne može dotaknuti. Stvar je samo u tome da se naučimo kontrolirati i obraniti od sebe samih. Ne može vam nitko napraviti što im ne dozvolite. Ja sam svojoj mračnoj strani nedavno opalila dvije šamarčine i rekla joj da se skulira. Eno je sjedi u kutu i ne mrda. Tamo joj je i mjesto.

 

*Imena mojih prijatelja su promijenjena kako bih ih zaštitila od javnosti, ali i sebe od njihovog bijesa.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor