Traži

Zašto je "never give up" ponekad najgori savjet koji možeš dobiti?

Zašto je "never give up" ponekad najgori savjet koji možeš dobiti?

Pojam uspjeha je poput pojma Boga, sto ljudi dat će sto različitih odgovora

Tekst: Tina Lončar


Ustrajnost. Ta magična ljudska vrlina. Ona razbija zidine nemogućeg, probija puteve kroz mračne šikare nevjerice i neodobravanja, ruši mostove beznađa, pomiče planine pošumljene stabalcima propalih pokušaja. Ustrajnost je sjajna. Naprosto sjajna. Bez nje Fred Astaire nikada ne bi zaplesao na daskama holivudske tvornice snova, Thomas Edison si ne bi dopustio niti oprostio 999 failova i izumio žarulju, a braća Wright se, s krilima na leđima nipošto ne bi kotrljala niz brežuljkaste ledine, u želji da svijetu podare prvu letjelicu. Bez ustrajnosti nitko nikada ne bi istrčao niti jedan maraton, oplovio svijet jedrilicom, prehodao pustinju, odletio na Mjesec... Ma čak niti ustao iz kreveta i otkotrljao se niz vijugavu cestu nepredvidive svakodnevice. Najveći izumi svih vremena i najfascinantnija postignuća čovječanstva, pa čak i one naoko sitne i beznačajne životne borbe malog čovjeka, ništa ne bi bilo izvedivo bez neumoljive oštrice ustrajnosti. "Krepat ma ne molat!", uzviknuli bi u glas borbeni sanjari s fronte još neispunjenih snova. No, baš kao i sve drugo u životu, i vrline imaju svoju mračnu stranu. A ponekad... ponekad se, jednostavno, ne isplati krepat.

motiv

"Nikad ne odustaj. Nikad. Bez obzira na to koliko stvari bile teške. Bez obzira na svu bol. Ostani i bori se. Na noge vojniče!", poručuje dramatično, strogim žargonom gardijske brigade, jedna od beskonačno mnogo motivacijskih poruka koje plove bespućima virtualnog svemira. I premda me nepodnošljivo nervira taj pretenciozni usklik "vojniče", mogu prijeći preko te doze motivacijske patetike. No, ono što odzvanja glasnije, podmuklo se smijući u svoj svojoj demagogiji je ta prljava, zlokobna riječ "nikad". Riječ koja bezumno negira kontekst, koja daje lažno obećanje, a istovremeno podsjeća na zatvor jer poriče mogućnost izbora, riječ koja zabranjuje, koja ne dopušta. Koja opasno smrdi na bullshit. Riječ koja u kombinaciji s "ne odustaj" implicira da, na trnovitom putu prema uspjehu, treba bezuvjetno ustrajati bez obzira na cijenu. Bezuvjetno, bez obzira na sve. No, sve ima svoju cijenu, a ponekad je ona, jebiga, jednostavno previsoka.

Dobro, možda ti na dlanu piše da sudbina za tebe sprema velike stvari, možda želiš ostaviti svijetu nešto veće od života, utisnuti trag na prašnjavim stranicama povijesti, možda tvoja žrtva ima viši cilj, možda vjeruješ da trebaš stisnuti zube još jedan, zadnji put, i stvari će konačno početi rasplitati... Možda. I to je sasvim OK. Ne treba kukavički pokleknuti na prvoj prepreci i odmah izgubiti nadu. No, što ako si već mjesecima beznadno nesretan? Što ako neutješno ridaš na hladnim pločicama WC-a pa muljaš kolegama da imaš alergiju na ambroziju, a vani je zima i sve je već odavno mrtvo, ako za doručak piješ smoothieje s Normabelima samo da preživiš još jedan dan, ako dobiješ blagi napadaj panike kad začuješ cvrkut maila, a ustvari ti buraz šalje još jedan video s korgijem kako trči niz stepenice, ako ponedjeljkom zazivaš i Boga i Jahvea i Krišnu da te neoprezni klinac u vozilu autoškole pokupi dok pretrčavaš aveniju, samo da konačno dobiješ opravdanje da se odmakneš, da udahneš duboko, da odmoriš dušu? Ako više ništa, čak ni kada se odmakneš od tog prokletog uredskog stola, nema smisla, stani na trenutak i zapitaj se koliki danak uzimaju tvoji snovi? Ako čak više nemaš ni pojma za što se točno žrtvuješ i jedno što ti je preostalo je uspomena da si to nekoć volio, "nikad ne odustaj" je najgori savjet koji možeš dobiti.

Jer uspjeh, željeli si mi to priznati ili ne, nema baš nikakvu vrijednost ako se osjećaš kao govnoPojam uspjeha je poput pojma Boga, sto ljudi dat će sto različitih odgovora. No, različitim definicijama unatoč, mi ne želimo status, priznanje i slavu zbog njih samih već zbog onoga što mislimo da će zbog njih osjećati. I taj osjećaj bi trebao biti ono što nas drži iznad vode kada počnemo tonuti, ne aplauz okoline, plakete na zidu i preseratorske titule ispisne na metalnim pločicama ulaznih vrata. I naša intuicija to zna, ali negdje je putem ušutkamo misleći da nas sputava i nastavimo se koprcati u gustoj, gnjecavoj kaljuži taštine i paralizirajućem strahu od poraza. Kakvog prokletog poraza? Uspjeh je ionako sranje ako nisi sretan! Ako si negdje u svom patničkom pohodu na ispunjenje snova, putem postao olupina, uspjeh nije pobjeda niti zlatni trofej niti medalja za upornost. On je tek tužna sjenka potraćenog života, podsjetnik da u tom nemilosrdnom žrvnju nisi odabrao sebe.

motiv

Odustajanje je tako vraški teška riječ, prošivena nitima poraza, neuspjeha i slabosti. No, ponekad, kada žrtva postane samo navika, kada smisao i vrijednost postanu samo lijepa, al svakim danom sve bljeđa uspomena, kada strast i želju zamijeni tupilo, a ti postaneš talac svojih snova, kada te od propadanja u tamni ponor besmisla drže tek ponos i strah od nepoznatog... Tada je odustajanje vrlina. Prihvatiti da si stigao do konca slijepe ulice, priznati da te nešto što si nekoć toliko snažno volio, čemu si dao neprospavane sate i beskrajno mnogo prilika, nadanja, očekivanja, razmišljanja, energije i strasti, da te sve to sada polako, ali sigurno ubija, nepodnošljivo je teško. Tada odustajanje nije čin slabosti niti bijela zastavica poraza, već nešto posve suprotno. Okrenuti se na peti tada i otići u nepoznatom smjeru znači prihvatiti da se ljudi, okolnosti i snovi mijenjaju i da je cijena ostajanja jednostavno postala previsoka. A za to, za to treba prokleto puno muda. Odustala sam nebrojeno puta do sada. Nebrojeno su se puta moji veliki planovi rasuli u milijun neuhvatljivih komadića i postali tek blijeda sjenka onoga što je nekoć vrijedilo. I nebrojeno sam puta do sada, u posvemašnjem, naoko bezizlaznom tupilu, odustala od bezuspješnog sabiranja rasutih zrnaca, skupila ta prokleta muda i odabrala neku novu, posve nepoznatu i neistraženu stazu. Nebrojeno sam puta svojim ciljevima, kada sam shvatila da me samljeo žrvanj besmisla, ostavila post-it na vratima s porukom: "Ne vraćam se!" i istrčala na suncem obasjanu ulicu poput tek stasalog mladunčeta neke ugrožene vrste kojeg iz kaveza puštaju na slobodu. I vjerojatno ću to još sto put učiniti.

Odustajanje od marširanja utabanim stazama koje nikamo ne vode tako je čaroban čin slobode i spasa, čin koji te obavije toplim plaštom lakoće postojanja i utješnim zagrljajem olakšanja. I premda život ne dolazi u paketu s GPS-om i uputstvima za uporabu, a promijeniti smjer prokleto je teško, ništa ne miriše bolje nego novi počeci. I uvijek te negdje tamo, na obzorju nešto čeka, a kad pogledaš u retrovizor tek tada shvatiš da je sve ipak imalo smisla. Da je vrijedilo zatvoriti neka vrata. I zato u svojim džepovima, kamo god idem, uvijek nosim uspomene na svoja odustajanja, ali ne kao poraze, već kao trofeje. Ne nosim žaljenje, nego zahvalnost. Zahvalnost jer sam, kada je žrtva počela uzimati prevelik danak, imala muda duboko udahnuti i reći: "Ovako dalje neću". I jer sam umjesto da nastavim tonuti u kaljuži besmisla i ganjati snove kojima je prošao rok trajanja, imala hrabrosti odabrati nepoznato.

"Nikad ne odustaj" je bullshit. Odustani, ponekad Odustani od suludih ambicija ako te guše, odustani od žaljenja, od surove samokritičnosti, odustani od očekivanja i lažnih uvjerenja da ti život, ako žrtvuješ sve pa i samog sebe, nešto duguje. Ništa ti ne duguje. Odustani od vanjskih pritisaka, ponosa, straha i srama zbog "neuspjeha". Odustani od toksične misli da si fulao ceo životni fudbal ako nisi određene stvari postigao u određeno vrijeme i od mišljenja da si vrijedan samo ako ih postigneš. Pokloni sebi pravo, slobodu i moć da odustaneš ako stvari postanu mučne, ako putem izgube vrijednost, a jurišanje za snovima postane samo navika. Ako si postao taocem svojih snova, skupi muda, pošalji sve kvragu i kreni ispočetka. Kreni ispočetka koliko god puta treba. Jer sav taj silni uspjeh kojem publika plješće, sve plakete na zidu, trofeji na policama i preseratorske metalne pločice s titulama na ulaznim vratima, sve diplome i medalje samo su stvari bez duše ako si negdje putem izgubio sebe. Uspjeh nema vrijednost ako se osjećaš kao govno. Odustani, jebiga, i budi sretan. Pa čak i pod cijenu da izgubiš sve ostalo jer sve ostalo, vjeruj, uopće nije toliko vrijedno. Svijet ti ništa ne duguje, stari. Al' ne duguješ ni ti njemu.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više