Search

Zašto su njujorške sirene manje strašne od pandemije \"moranja\" imati muškarca?

Zašto su njujorške sirene manje strašne od pandemije "moranja" imati muškarca?

Tekst: Miranda Viđak


Nešto najteže u mom životu, trenutno, jest sročiti ovaj tekst. Ono što mi je cijelog života bila glavna terapija; sjesti za kompjuter i izbaciti misli na papir, u ovoj godini mi je sofisticirana metoda mučenja. Nakon 318 napisanih blogova i dekade i pol dijeljenja misli s online zajednicom, došla sam do potpunog zasićenja misli i informacija. Za nekog tko je “patio” da nešto kaže, ispravi i izanalizira društvo, a ponajviše sebe; ova trenutna blokada je u najmanju ruku zbunjujuća.

Kada pričam o blokadi, ne mislim na writers block, već ne imati snage razmišljati. Ne imati snage niti napisati suvisao Instagram caption. Ne imati snage pročitati članak. Ne imati snage imati mišljenje o (ne)pročitanom članku. Ne imati snage za nikakav mentalni proces osim okačiti sliku iz uvale broj 7 s dvije bezumne riječi koje je prate. Nisam tu da vam propovijedam o težini ove godine i svemu što nam je ovaj virus donio, i sami vjerujem prolazite drame i svoja “ne-imanja”. Nečega. Bilo čega. Svačega. Stoga, ako ikada pročitate ovaj tekst, značit će to jednu veliku osobnu pobjedu u ovoj monstruoznoj godini.

Al ovaj tekst nije o virusu. Vjerujem da vam je njega dosta. No, virus (ili nedostatak istoga, ovisi kojem taboru pripadate) katalizator je tolikih mentalnih i fizičkih promjena u nama, svojevrstan skener nas samih, a posebno ljudi oko nas, našeg mikro svijeta - dizajniran da nas reprogramira. Ne samo virus, već i sve ostalo što nam je ova godina stavila na jelovnik. Protesti. Potresi. Zašto je sve to tu? Da nas razmjesti? Dislocira? Mentalno, pa čak i fizički? Da nas “potjera” da se suočimo s nečim s čime ne bi imali priliku da se suočimo u našoj bivšoj ustajaloj svakodnevici?

Ono što nisam očekivala prilikom dolaska u Hrvatsku, jest pandemija totalno druge vrste. Korona će proći, ali ova pandemija teško, zapravo nikada.

Krize nesvjesno potiču realnost kakvu ne možemo zamisliti u normalnim, bezbrižnim vremenima. Ljudi su izgubili svoj “chill” faktor, i strpljenje da sakriju svoje najgore osobine. Ne znam za vas, ali ja to vidim kao vrlo skupocjen dar. Ružan za vidjeti, ali te natjera da promisliš u kojem mikro svijetu živiš, i želiš li biti dio njega. Dio virusa kojeg sam provela u New Yorku s konstantnim sirenama vozila Prve Pomoći koje ti jure niz ulicu 24 sata dnevno i ogromne psihoze neznanja što se zapravo zbiva, za mene se činio kao najgori vrhunac ove godine. Toliko sam željela doći kući i biti sa svojom obitelji, da zajedno prođemo što god nas čeka; uz more, sunce i pašticadu je sve, pa i pandemija podnošljiva.

Ono što nisam očekivala prilikom dolaska u Hrvatsku jest pandemija totalno druge vrste. Korona će proći, ali ova pandemija teško, zapravo nikada. Jedno je doći kući na 3-4 tjedna na more kada svi znaju da ćeš otići brže nego što si došao, ali ima nešto posebno zajedljivo u tome kada te ljudi “imaju”, kada znaju da ostaješ malo duže, da ćeš biti tu, biti dio nečega, možda čak i sistema koje uspješno izbjegavaš svojim neprisustvom ili vrlo minimalnim 23-godišnjim prisustvom.

New York i sirene su bile dječja igra za mentalni ringišpil koji me dočekao po slijetanju. Naivno sam mislila da će ovo ljeto biti klasično kupanje i božanstvena hrana s jednim malim dodatkom - zaštitnom maskom. Umjesto toga, dočekao me roditeljski ”virus znan kao “što ćeš ti dalje u životu” i “virus “ti nemaš nikakvu životnu sigurnost”, i šlag na kraju; vijest da je moj bivši dečko i vrlo javna bivša ljubav dobio dijete.

No u Hrvata, tj. na Balkanu nije toliko bitno što ti možeš radom na sebi postići viši level postojanja i shvaćanja da ako s nekim ne želiš ili ne možeš biti partner, to ne umanjuje kvalitetu njegove osobe, što je i prvi i najosnovniji razlog zašto si uopće poželjela dijeliti život s tom osobom na početku. Ovdje će ti svi objasniti kako se ti osjećaš. Neumorno. Svaki dan.

Taj me posljednji dio i nije toliko zatekao, jer mi je bivši javio da čeka dijete još prije par mjeseci. Naime, vrlo ne-balkanskim načinom, mi se i dalje tu i tamo čujemo i razmijenimo bitne životne detalje i podršku. To i nije tolika anomalija u mom životu. Sa svim svojim “dužim” bivšima ostala sam u dobrim odnosima. S mamom od jednog davnog bivšeg se i dalje čujem. Moji prijatelji će vam to objasniti s rečenicom u stilu - “previše si se amerikanizirala, previše si ne-emotivna, zato ti to možeš, ja jednostavno to ne mogu”. Ja se s tim ne slažem, mislim da sam zapravo praktična, a ne ne-emotivna.

No u Hrvata, tj. na Balkanu nije toliko bitno što ti možeš radom na sebi postići viši level postojanja i shvaćanja da ako s nekim ne želiš ili ne možeš biti partner, to ne umanjuje kvalitetu njegove osobe, što je i prvi i najosnovniji razlog zašto si uopće poželjela dijeliti život s tom osobom na početku. Ovdje će ti svi objasniti kako se ti osjećaš. Neumorno. Svaki dan.

Njujorške sirene su mala beba za mamine prijateljice koje je pitaju, a ona trčeći kući pobjedonosno prenese: “Pitala me Biserka je li ti teško kad vidiš bivšeg u novinama s djetetom?”. “Ne. Zašto?” -protupitam ja nju. “Pa ne znam ono, želiš li da si ti na tom mjestu s njim?” Pita mama, kroz Biserku. “Uhvati li te sjeta ili žaljenje”? - naracijom sapunice pita opet mama kroz Biserku, ali i Jadranku i Nedu i Mariju. “Ne mama, nemam sjetu i žaljenje, imam zapravo PTSP, i jako sam sama sebi idol što sam izbjegla taj scenarij.”


“Ali čekaj, on tebe nije ostavio i našao drugu?” Ne. “Kako to misliš?” Pa tako kako sam rekla. “Ali zašto si ti njega ostavila?” Zato što bih ja nešto drugo. “Misliš nešto bolje od njega?” NE. Nešto drugo.

Dolazimo do jednostavnog zaključka: Žena mora željeti biti na fotografiji s muškarcem i djetetom. Svaka druga opcija je suluda. Nezamisliva. Neobjašnjiva.

Nisu samo starije gospođe poput Biserke dio “žena mora biti sretna da ima muškarca” pandemije. Tragedija je, ima i mladih. Kada me poznanice pitaju smeta li me da vidim bivšeg u novinama s novom ženom i kada im objasnim da me ne smeta, i kada im to nije jasno i kada opet pitaju ali kako ne, i kada objasnim da sam ja htjela izaći iz te veze; zašto bih bila toliko sitničava da ne želim da on pronađe svoju sreću i da ga netko voli ne samo kao osobu i prijatelja već i kao muškarca, njima to opet nije jasno i skoro svaki put je sljedeće pitanje: “Ali čekaj, on tebe nije ostavio i našao drugu?” Ne. “Kako to misliš?” Pa tako kako sam rekla. “Ali zašto si ti njega ostavila?” Zato što bih ja nešto drugo. “Misliš nešto bolje od njega?” NE. Nešto drugo.

Rasprave s ratnicima na Facebooku koji svoju životnu inferiornost liječe tako što misle da se njihova dva pogledana YouTube videa gdje su shvatili svjetsku zavjeru virusa razlikuje od neka druga dva YouTube videa i njihov izvor vijesti je superioran nekom drugom (identično istom) izvoru vješti što ih čini, je li, posebnima; proljetni su povjetarac za - žena mora željeti frajera, no matter what - mafiju. Bilo koji frajer je važniji nego nedostatak frajera. Koncept - ja želim ono što ja želim, a ne ono što vi mislite da je idealno ili što je za mene - njima je toliko stran da ih to gotovo vrijeđa.

Netko je pametan jednom izgovorio: “Čovjek nikada nije otišao od nečega što je za njega dobro”.

“Kako se usuđuješ reći da ti nisi željela tu vezu i da ti želiš nešto drugo kada je on naprosto divan?”. On je više nego divan. Ljudima je potpuno neshvatljivo da ljudi mogu biti srodne duše u životu bez da budete ljubavni partneri. Prijateljice ti mogu biti srodne duše, prijatelji. Osoba se nekakva jednostavno pojavi koja je ti je morala biti u životu u nekakvoj formi. Imam ih nekoliko. I čuvam ih, blizu. Bivši je netko s kim ne trebam uopće razgovarati da se shvatimo u minuti, volimo iste stvari, kužimo iste socijalne fenomene i uvijek, ama baš uvijek smo na istoj strani društva, politike, polemike, ukusa. No za suživot, barem meni, bitne su životne navike, način i stil života, zajednički rast i potpuno je suludo morati objašnjavati ljudima što je to nešto što meni nije odgovaralo. Netko je pametan jednom izgovorio: “Čovjek nikada nije otišao od nečega što je za njega dobro”. Kao da morate svaki dan proživljavati torturu objašnjavanja jer oni jednostavno ne mogu shvatiti iz novina, čitajući o nekome, što je to ono deal-maker ili deal-breaker u nečijoj vezi koju ne vide onako kako je vide njezini akteri.

Ono što će neki ljudi bliski meni nazvati mojom “američkom nezainteresiranošću i ne-emotivnošću”, ja nazivam matematičkim viđenjem života. Sve ima svoju svrhu, svoj par, svoj smisao. Bivši i djevojka s kojom je i bebica koja se pojavila u ovoj turobnoj godini je točno ono što se trebalo dogoditi. Kada se nešto poklopi kao Tetris, to me smiruje i sposobna sam, za razliku od drugih, shvatiti da ja nisam centar svijeta već sam ja dio svijeta; a neopterećenost detaljima koji izluđuju većinu ljudi na ovim prostorima, moj je najveći superpower.

A što su Biserke zabrinute za nečiji život više nego osoba koja ga živi, što se ženama na ovim prostorima nameće stav da bez frajera nema života, smisla i sigurnosti, što nam se ne dozvoljava da nam muškarac i dijete nisu vrhunac postojanja; to je već pandemija koju ostavljam za neke druge kolumne.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više