Traži

Zašto mi se veza na daljinu više nikada neće dogoditi?

Zašto mi se veza na daljinu više nikada neće dogoditi?

Do you remember the time, when we fell in love...?


Kako živjeti zajedno dok vas razdvajaju kilometri? Ne, ne, zašto živjeti zajedno dok vas razdvajaju kilometri?

Činjenica je da mnogi parovi žive na različitim adresama. Pri tome mislim na različite gradove ili zemlje, a ovo prvo neka ostane tema za neki drugi članak. Jedni su se jednostavno upoznali i spetljali, a ne žive u istom gradu. Drugi su se razdvojili zbog poslovnih prilika, trećima je to samo trenutačna situacija. Vjerujem da svi koji žive (ili barem misle da žive) u skladnim odnosima, maštaju o danu kada će ponovno ili napokon biti zajedno. S obzirom na to da imam dovoljno materijala za nekoliko različitih scenarija tih istih nepodnošljivih veza na daljinu, odlučila sam krenuti od početka. 

Život u različitim gradovima 

Ona je imala 22 godine, a on je bio stariji nekih 6 godina. Upoznali su se u noćnom izlasku i odmah izgorjeli ko' šibice na vjetru, a on je jutro nakon prvog izlaska mudro procijedio: "A vidjet ćemo. Možemo dan po dan". Kako drugačije, složila se i krenuli su u avanturu koja je trajala otprilike tri godine. Ona je živjela i studirala u Rijeci, on je već završio svoje obrazovanje i bio kako se kaže gotov čovjek te je živio u Zagrebu. Viđali su se kad god je za to bilo prilike i više manje bezbrižno, svatko u svom gradu. Milijun sladunjavih poruka dnevno, vrućina u trbuhu i zaljubljenost preko ušiju. Eksplozija emocija i buket strasti. Svaki dan su se sve više voljeli i maštali o zajedničkom vremenu i sve je bilo u savršenom redu. Sve do onog trenutka dok nisu spoznali (netko prije, netko nešto kasnije) da zapravo ne žive zajedno, pritom ne mislim na zajednički stan, nego na svakodnevni život. Ne dišu isti zrak, ne idu zajedno u kino, ne druže se s ljudima i zapravo... uopće se ne poznaju. Telefon je već toliko izlizan da svaki put kad ga je čula da zvoni željela ga je baciti kroz balkon.

Dosta je! Lagano su krenule frustracije koje su sa sobom vukle sitnu ljubomoru koja se rodila vrlo jednostavno: "Zato što ja nisam tamo, a svi drugi jesuuuu." - vikala je Ema na telefon, a njezino nezadovoljstvo je svaki dan raslo sve više. Čovjek se umori, prepusti se svojem životu gdje živi i opusti se. U suprotnom će vrisnuti, a ima gomilu svojih obaveza. Starci stišću oko ispita, posao (uglavnom vikendima kada bi mogla otputovati) i tako u krug. Saša je krenuo uređivati svoj stan za koji je često rekao (naš stan) i Ema ga je u tome podržavala, zajedno su birali boje za zidove i sjela mu na kičmu dok se on napokon nije odlučio za visoki sjaj svih prokletih ormarića u dnevnom boravku i u kuhinji. Pored želje za opstankom odnosa na putu su se našle neke tada nepremostive razlike u načinu života, koje su u jednom trenutku prevagnule i ona se nikad nije uselila u (naš) stan. 

Udaljenost od 30 je postala udaljenost od 300 kilometara (a onda sto tisuća)

"Ja fakat ne kužim, kaj se 5 godina sam tak preko noći rasturilo?" - tulila je Mia objašnjavajući kako se on zaljubio u drugu ženu čim je prešao granicu i nju ostavio solo. Ok, ajmo ispočetka. Mia je Slavena upoznala na prvoj godini faksa i kliknuli su čim su se vidjeli. Nakon drugog susreta oboje su znali da je to baš to i da neće više čekati ni dana. Družili su se svaki dan, ručali zajedno, izletarili, partijali i živjeli u vezi punim plućima. Oboje su studirali, bili su mladi, on je možda malo bolje znao što želi nakon fakulteta dok je ona bila manje opterećena s time.

Kao i svaka veza i ova je imala svojih trzavica, uspona i padova, ali ništa nije bilo posebno značajno za promjene. Dok jednog dana on presretan nju nazove i kaže: "Ja sam dobio posao u Milanu". Ok, pa nije Milano na kraju svijeta, pomislila je. On se odselio, prolazili su mjeseci, a 300 kilometara je odjednom postalo 3 tisuće. Ona nije imala vremena za Milano, a on nije imao vremena za dolazak kući. I tako se naizgled sretna veza pretvorila u mutnu baru i odjednom im više ništa nije bilo zajedničko. Danas ne mogu tvrditi da je udaljenost odigrala ključnu ulogu u njihovom odnosu, ali je sigurno bila jedna od važnijih stvari koja je kumovala, mhm, njegovoj svadbi. 

Pola godine zajedno, pola godine odvojeno 

Zvuči kao sjajan život, ali ispostavilo se da baš i nije tako. Devet godina skladne veze spustilo se u provaliju nakon što je on odlučio više boraviti "kod kuće". "Čovjek se zapravo navikne na svakakav život", rekla mi je Monika dok je rašpala nokte i svako malo puhala u njih. Tako se ona navikla da vodi svoj život dok ga nema, a zajednički kad je tamo. "Navikla sam na svoj prostor, svoje hobije, svoju samoću i svoj mir" - spremno je odbrusila, nespremno reći naglas da ona nije spremna sada to mijenjati i da neće živjeti onako kako je netko drugi zamislio. Ušao je u stan u kojem je ona živjela, pretumbao ga je cijelog i složio kako njemu odgovora, a njoj se stisnula omča oko vrata i počela je kovati plan za bijeg. Otišla je jednom i vratila se. Otišla je drugi put i ponovno se vratila. Ali, njega više nije bilo ondje...

Zanimljivo je to da kome god spomenete vezu na daljinu zakolutat će očima i reći kako nema šanse da to opstane. Osobno možda i ne poznajem dovoljno ljudi kako bih mogla objektivno procijeniti situaciju, ali je istina da niti jedna od gore navedenih (i još nekih :smijeh:) nije opstala. Kad sve zbrojiš i oduzmeš više ne znaš je li za*ebanije kad se navikneš na nekog ili kad se navikneš na nikog, što je vrlo čest problem u vezama na daljinu, koje su uglavnom osuđene na svakodnevno telefoniranje. Ja sam već davno odlučila da ne pokrećem Skype video poziv za nikoga. Case closed!

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor