Search

Zbog čega su društvene mreže više u strahu od toga da će se udebljati nego razboljeti

Zbog čega su društvene mreže više u strahu od toga da će se udebljati nego razboljeti

Ili samo tako izgleda na Instagramu?

Tekst: Manda Javorina


Image: BURO.

Trudim se ne upadati u crne rupe interneta vezane za COVID-19 i, iskreno, ide mi sasvim dobro. Pročitam što se događa dva puta dnevno i okrenem se (cijela) u drugom smjeru. Razumijem i one koji rade suprotno, ali meniopsesivno scrollanje na ovu temu ne donosi ništa - radije ću, po tko zna koji put, uroniti u stvari u kojima uživam ili su mi korisne (iako nemam plan postati masterchef ili joga instruktorica do lipnja). Ipak, jednoj stvari nisam uspela da pobjegnem - bujici fotki i memeova o tome koliko će tko udebljati u izolaciji. Neki su preslatki (i to vam govorim ja sa svojim kompliciranim odnosom prema hrani) kao na primjer onaj kojeg sam dobila od Nenada s klincima od recimo dvije godine koji se sudaraju okruglim trbuščićima i ludo se zabavljaju (kategorija: me & my friends after the quarantine). Neki su "ha-ha" smiješni, drugi samo "ha", treći su na granici s uvredljivim, a neki bodu u oči. No, ono što najviše bode je činjenica da u najneizvjesnijoj globalnoj situaciji u recentnoj povijesti većinu najviše mori to što jedu stihijski i više ih plaše nagomilani kilogrami od toga hoće li pokupiti virus od kojeg mogu umrijeti.

Zbog čega su društvene mreže više u strahu od toga da će se udebljati nego razboljeti (фото 1)

Ovo mi samo potvrđuje sada već neoboriv stav da smo kao kultura opsjednuti hranom. Ne postoji ništa, ali apsolutno ništa, što može poslužiti kao zamjena teza za bezbroj stvari onako kako to može hrana. Ipak je ona, na kraju krajeva, kao i pokret, simbol samog života. Naše veze s njom ne moraju uopće biti a priori negativne, ali su posebno složene i vrlo često se na drugoj razini manifestiraju u našem odnosu prema vlastitom, a nekad, i tuđem fizičkom izgledu. I tu dolazimo do ranije spomenute debljine, pardon pandemijske opsesije kolektivnim debljanjem.

Iako sam laik inzistiram na riječi "opsesija" zato što mislim da ona to i je, čak i u normalnim uvjetima, a sada je samo intenzivirana. Ipak, ne vjerujem da donosi samo i isključivo zlo i da proizilazi iz čiste destruktivnosti. Naišla sam na gomile članaka o tome koliko su objave o debljanju u karanteni bilo koje vrste štetne, društveno neprihvatljive i toksične, mizogine, diskriminatorne, okrutne i tako dalje. One to bez sumnje jednim dijelom jesu. Znate ono "ljepota je u očima promatrača"? E pa, tako je i značenje vrlo često u onome tko sluša ili u ovom slučaju gleda. Argument da su jasan primjer body shaminga nije bez uporišta: kao prvo, šale na račun "horora debljanja" su direktan udarac na one koji već imaju problema s težinom ili se osjećaju gojaznima. Svi oni čija tijela se i prije i za vrijeme pandemije uklapaju u kategoriju "poslije karantene", vrlo su svjesni činjenice da bi određeni pojedinci radije bili mrtvi nego imali koji kilogram viška. Osjećaj dok slušate svoje prijatelje kako s gađenjem komentiraju tijelo koje izgleda kao vaše je posebna razina boli. Svaki put kada netko objavi takav meme ili kolaž, taj netko potencijalno daje na znanje svakoj "nemršavoj" osobi što misli o njima - tijela koja nisu mršava su odvratna, i sve je bolje - globalna pandemija uključena - nego biti debeo.

Zbog čega su društvene mreže više u strahu od toga da će se udebljati nego razboljeti (фото 2)

Pshioterapeuti nam naširoko pričaju o tome koliko je ovo vrijeme kritično za sve ljude sa psihičkim problemima i bolestima bilo koje vrste. U njih pripadaju i osobe s poremećajima u prehrani. Te osobe su sada okružene okidačima na sve strane i mnogi mehanizmi, koje koriste u normalnim uvjetima kako bi si pomogli, više im apsolutno nisu dostupni. Pri tome ne mislim samo na online terapiju do koje se ipak nekako i može doći. Zamislite kako se osjeća netko tko ima bulimiju ili tzv. "binge-eating disorder" kada je primoran da raditi zalihe hrane kod kuće? Procjenjuje se da se u Hrvatskoj više od 40 tisuća osoba bori s poremećajima u prehrani, a po posljednjim podacima u Sjedinjenih Američkih Država trenutačno živi oko 30 milijuna ljudi koji boluju od nekog oblika ovih bolesti.

Kada se stvarni okidači, pa makar i u formi "zabave", iskombiniraju s "morem" dijeta (meni se izmijenjuju nepregledne sponzorirane reklame za programe naizmjeničnog posta i keto dijete), činjenicom da gotovo svi koje pratite postavljaju video snimke kako vježbaju i preporučuju da obučete "prave hlače" svakih nekoliko dana kako biste na vrijeme primijetili da ste se počeli širiti, borba protiv poremećaja u prehrani postaje izuzetno teška.

Zbog čega su društvene mreže više u strahu od toga da će se udebljati nego razboljeti (фото 3)

S druge strane, ma koliko naša globalna kultura dijeta bila u svojoj osnovi mizogina i koliko se trenutačno trudila da iskoristi priliku, ne vjerujem da je svaki odnos s hranom patološki. Kompliciran da, ali to ne podrazumijeva i zlo, zar ne? Hrana je izvor zadovoljstva, u mnogim slučajevima može dovesti i do osvještenja. Za ovaj članak sam nazvala psihijatricu i zamolila je da sa mnom pređe teze o kojima sam željela pisati i između ostalog, rekla mi je i sljedeće: hrana i kretanje su život. Trenutno nam je kretanje ograničeno, potpuno je normalno da neki ljudi imaju povećanu potrebu za hranom. S druge strane, složila se sa mnom da se kroz hranu jako manifestira pitanje kontrole, ali i to na drugačiji način. Dakle, nekome hrana može biti stvar na kojem je gubi, a nekom drugom stvar na kojem kontrolu uzima u svoje ruke. Oba mogu, ali ne moraju, biti sklizak teren. Nikada neću zaboraviti revolt koji sam osjetila slušajući Medical Mediuma koji govori o tome kako i dijabetičari koji paze prehranu zbog inzulina imaju poremećaj u prehrani i kako svaka osoba na svijetu koja prati što jede iz bilo kojeg razloga automatski ima poremećaj (koji je gotovo uvijek izazvan trovanjem živom).

Zbog čega su društvene mreže više u strahu od toga da će se udebljati nego razboljeti (фото 4)

Ja, trenutačno, razbucanu vanjsku strukturu svojeg života nadomještam onim što mogu. Radim, imam i vremena za uživanje, razmišljam, gledam kroz prozor i sve po redu ali i - pazim što jedem. Ritam obroka koji sam uvela mi zamjenjuje ritam kojeg su mi ranije diktirale druge stvari. Situacija je takva da ih okvirno planiram i zbog toga što u nabavku ne idem svaki dan i ne kupujem (a pogotovo ne naručujem) sve što mi padne na pamet. Doručkujem kad se probudim, što mi je uvijek bio problem, i pazim da to što pojedem bude zdravo. Ne izbjegavam posebno slatkiše, ali i ne pretjerujem i trudim se da sve što pojedem bude svjestan čin. S vremena na vrijeme popijem viski. Ne stajem na vagu i nosim haljine kad izlazim (toliko o trapericama i zakopčavanju). I znate što još? Smijem se memeovima o tome kako ćemo se svi udebljati i apsolutno mi ne smetaju, štoviše. Sviđa mi smijeh koji oduzima moć onome čega me strah. I tako po tri puta gledam Nenadove (sumnjam ne tako izmišljene) razgovore s ljubimicom Mišom, klince koji se presretni sudaraju stomacima kao autićima u luna parku i Keanua koji tamani sendviče kao da sutra ne postoji.

Zato što mi to, zaista, trenutačno nije najstrašnija stvar u životu.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više