Traži

Ana Bakran: kako sam autostopirala od Zagreba do Bora Bore

Ana Bakran: kako sam autostopirala od Zagreba do Bora Bore

Ambiciozni putnički pothvat

Tekst: Ema Glavina


Fotografija: Ana Bakran

Ana Bakran odlučila je ostvariti ono o čemu većina mašta, a rijetko tko zaista i napravi te krenula na dug i neizvjestan put sa ciljem upoznavanja planete na kojoj živimo...

Putovanja su danas dostupnija nego ikada, a paralelno s tim sve veći broj ljudi odlučuje putovati čim im se ukaže prva prilika. Godišnji odmori su se nekada uglavnom provodili unutar države stanovanja, dok se danas sve češće odlazi u inozemstvo. Ljudi koju pišu blogove o putovanjima imaju velike količine čitatelja i služe kao inspiracija onima kojima treba dodatni poticaj ili ohrabrenje. Ipak, ako govorimo o putovanjima kroz dulji period i kroz više zemalja, samo se rijetki zaista i odluče na takav pothvat, bilo zbog nedostatka resursa ili vremena. Ako govorimo o ženskim putnicima, taj je postotak još i manji, budući da je uvriježeno mišljenje da je svijet pun potencijalnih opasnosti. Ana Bakran je odlučila razbiti tu predrasudu i otići na putovanje do Bora Bore, otočja u Južnom Pacifiku, i to ni više ni manje nego - autostopom. Nakon posla u agenciji za digitalni marketing, odlučila je odvojiti svoje vrijeme i ušteđevinu za nešto što je oduvijek htjela napraviti. Kao cilj si je postavila neplaćanje prijevoznih sredstava i izbjegavanje korištenja aviona. Cjelokupni put je trajao nešto više od tri godine, prošla je 25 zemalja i konačno došla do svog odredišta. Tim smo joj povodom odlučili postaviti nekoliko pitanja ...

Možeš li nam ukratko opisati tijek putovanja, rutu i vremenski period?

Na put sam krenula 13. travnja 2013. i vjerovala kako ću do Bora Bore stići u roku godine i pol, ali sam putem naišla na zanimljive ljude i mjesta iz kojih mi se nije žurilo krenuti dalje. Moj put je na kraju trajao 3 godine i 8 mjeseci djelomično i iz razloga što sam planirala ići "brodostopom" preko oceana, a nisam znala baš ništa o pravilima plovidbe, pa sam na jednom otoku u Maleziji provela pet mjeseci čekajući da prođe sezona uragana kako bih mogla ploviti do Australije. U 3 godine i 8 mjeseci sam prešla oko 70.000 km i 25 zemalja. Površni cilj putovanja bio je doći isključivo autostopom od Zagreba do Bora Bore, dok je onaj pravi cilj bio upoznavanje naše zemljice i življenje na način zbog kojeg se svako jutro probudim s osmijehom oko glave. Autostop sam koristila isključivo od grada do grada, dok mi je unutar samih gradova bilo dozvoljeno koristiti javni prijevoz, pogotovo ako se unutar neke metropole zadržavam dulje vrijeme, kao sto je npr. bio slučaj u Istanbulu, Pekingu, Kuala Lumpuru...

Je li putovanje bez suputnika otpočetka bila jedina opcija ili je slučajno tako ispalo?

Prije putovanja sam obećala svojoj obitelji da nikada neću stopirati sama, iako sam bila svjesna da to obećanje vjerojatno neću uspjeti ispuniti. Iz Zagreba sam krenula sa stoperom iz Engleske koji je imao tri mjeseca ''fore'' do vjenčanja najboljeg prijatelja u Australiji, tako da sam unaprijed znala da ćemo se negdje u Turskoj ili najkasnije u Iranu morati razdvojiti. Prve godine sam putovala kraće ili duže dionice s 18 različitih stopera. Već tada sam prestopirala pojedine dijelove sasvim sama jer npr. preko Turkmenistana nisam uspjela pronaći nekoga tko je tamo želio putovati autostopom. Takva iskustva su me osnažila do te mjere da sam drugu i treću godinu putovanja odlučila stopirati sama. Brzo mi je postalo jasno da mi je to bila najbolja odluka ikada.

Kako se netko uopće odluči na odlazak na tako dalek put i na tako neuobičajen način?

Iskreno, nisam sigurna kako da vam odgovorim na to pitanje jer mi se ne čini da je moje putovanje neuobičajeno. Mnogo ljudi putuje na moj način (koji zapravo nije moj jer ga nisam ja izmislila), ali ljepota takvog putovanja jest što ga apsolutno svi mogu isprobati. Meni je autostop do Bora Bore bio dugogodišnja želja koju zbog posla nisam uspjela ranije ispuniti. Obožavam stopirati zbog adrenalina i upoznavanja novih ljudi, a volim putovati zbog upoznavanja različitih mjesta i naravno, ljudi, pa mi se autostop i daleki put činio kao savršen spoj stvari koje volim. Mnogo ljudi se odlučuje na autostop jer nemaju drugog izbora. Srećom, ja sam imala izbora, ali sam se radije odlučila za autostop.

Koji je bio osnovni motiv tvog putovanja, jesi li u vrijeme kretanja na put već bila iskusna putnica ili se radilo o amaterskom pothvatu?

Osnovni motiv je bio upoznavanje s našom malom zemljom i njezinim stanovnicima - na odgovoran način. U vrijeme kretanja sam bila relativno iskusna putnica jer sam do tada proputovala veći dio Europe, Indije te 4 godine živjela sama u Americi.

Koliko ti je bilo teško, kao ženi, objasniti okolini što planiraš izvesti u sljedećih nekoliko godina? Pretpostavljam da si se susrela s nizom predrasuda i savjeta koji govore da ti je bolje niti ne kretati.

Nisam osjećala potrebu za nekim velikim objašnjavanjem okolini. Najvažnije mi je bilo da imam moralnu podršku svoje obitelji i to sam dobila jer bezrezervno vjerujemo jedni drugima. Naravno, i oni su me nagovarali da određene dionice puta "preskočim" avionom, međutim to nije dolazilo u obzir. S nizom predrasuda i savjeta se nisam susrela toliko prije puta, koliko za vrijeme samog puta.   

Kako je protekao cijeli put ili bolje rečeno, je li ispunio tvoja očekivanja?

Iako je bilo teških dionica, put je protekao bolje od očekivanog. Sama odluka da krenem u nepoznato je bila još jedna u nizu dobrih životnih odluka.

Jesu li se događale situacije zbog kojih si htjela odustati?

Nisu jer odustajanje nije bila opcija.

Što je najveća vrijednost ili pouka koju si izvukla iz ovog iskustva?

Vjerojatno činjenica da svugdje ima dobrih ljudi, da svijet nije loše mjesto kakvim ga se često prikazuje, da nije dobro vjerovati svemu što se čuje, vidi ili pročita u medijima i da mi tradicionalno obrazovanje nije napravilo neku uslugu jer sam mnoge osnove morala ponovno učiti iz temelja.     

Ima li neka destinacija koja te se posebno dojmila, koje bi zemlje stavila na vrh svoje liste preporuka?

Svaka zemlja je bila posebna i lijepa na svoj način tako da najdraže zemlje uvijek razvrstavam prema najdražim ljudima, pa moja top lista trenutno izgleda ovako: Francuska Polinezija, Vijetnam, Tajland, Turska (kurdistanski dio) i Uzbekistan.

Koje su ti najdraže anegdote s putovanja?

Bilo je puno blesavih situacija. Trenutno mi pada na pamet guranje stare Lade kroz Kizilkum pustinju, ''švercanje'' brončanih lula preko mjanmarsko-tajlandske i malezijske granice, stopiranje helikoptera u Australiji, sedam mjeseci stopiranja jedne te iste jedrilice iz Malezije do Australije, potraga za članom posade koji je usred noći pao u more, privođenje u tri različite policijske postaje u Iranu i jednom na sud te jedanaest dana kampiranja i potrage za zlatom s dva dedeka u Australiji.

Bilo je i jako puno toplih ljudskih priča kao npr. obitelj iz Kambodže koja je vidjela kako na cesti dajem hranu ženi koja je kopala po smeću pa su me pozvali da prespavam kod njih... Ili situacija na Bora Bori, kada me je vidjela lokalna žena kako sjedim pored ceste i jedem mango te mi donijela još tri komada. Započele smo razgovor koji je završio pozivom da prespavam s njezinom obitelji kod koje sam na kraju ostala tjedan dana... Ili pak šef tvrtke iz Vijetnama koji je vodio svoje zaposlenike na teambuilding, pa su putem pokupili i mene, odveli me na večeru, karaoke i na kraju me smjestili u hotelsku sobu koju sam dijelila s njihovom zaposlenicom -  naravno, sasvim besplatno. Takvih toplih ljudskih priča iz svake države imam toliko da bi mi trebali sati i sati da vam ih sve ispričam. Apsolutno nitko me ne može uvjeriti da je svijet jadno i pokvareno mjesto kakvim se posebno u zadnje vrijeme u medijima prikazuje.

Čini mi se da već znam odgovor, ali moram pitati. Je li sve skupa vrijedilo uloženog vremena i truda? Imaš li kakav poseban savjet za ljude koji žele pokušati nešto slično?

Vrijedilo je i puno više od uloženog vremena, truda i novaca. Nemam neki poseban savjet jer mi se čini da su svi danas puni savjeta i inspiracijskih poruka, a nitko ih ne živi.

I za kraj, imaš li neku novu ideju u mislima, neko novo putovanje?

Puno je ideja i planova, trenutno imam osjećaj da će mi trebati još tri života da ih sve ispunim. Obećala sam svojoj obitelji da do 1. siječnja 2017. neću mrdnuti iz Hrvatske, međutim trenutno izgleda da ni tih par tjedana neću uspjeti izdržati bez putovanja. (smijeh)

Anu možete pratiti preko njenog bloga i Facebook stranice.

 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više