Search

Büro 24/7 putopis: Tokio

Büro 24/7 putopis: Tokio

Nina Marić vas vodi u japansku prijestolnicu

Urednik: BURO.


Image: Nina Marić

Kao osoba koja presjedanja smatra najvećim zlom i gubljenjem vremena modernih nomada, za mene dolazak do Tokija nije bio najsretnije i najbezbolnije putovanje

 Jedina svijetla točka u putovanju koje je trajalo, ako mene pitate, beskrajno dugo, aerodrom je u Zürichu koji je možda jedan od najurednijih, najorganiziranijih i najslađih koje sam imala prilike posjetiti. Najslađi zbog abnormalnih količina švicarske čokolade i slatkiša od čokolade koji vas dočekuju na svakom uglu. Čovjek shvati da je put kojim je krenuo zaista dug kad mu kao prvo na pamet padne ideja da isprati svitanje uživo u Zemlji izlazećeg sunca, iako do te zemlje uopće nije došao već se nalazi negdje u Sibiru. Kažem uživo jer su mi doslovno tri sata putovanja proletjela u gledanju ekrana pred sobom koji prikazuje put kojim se avion kreće sniman od strane kamere postavljene na prednjem dijelu Airbusa.

Napokon dolazim u Japan, na aerodrom Narita, uzimam Narita express koji me vodi direktno u srce Tokija - Tokyo station i dio grada koji se naziva Marunouchi. Prvi dojam je zaista stresan, znaš da si tu, ali i znaš da nisi siguran kako ćeš, kuda i kada točno izaći iz kolodvora i podzemnog labirinta. U 18 dana provedenih u Tokiju mogu se pohvaliti da sam samo jednom uspjela izaći točno na mjesto koje sam si zamislila, u svim ostalim slučajevima sam pogriješila za kilometar do dva, možda i više.

Tokyo

Pri izlasku na sunce prvo što vidim je asfalt! Čist je, sjajan, nema smeća, a ni kanti za smeće... zaista čudno. Sjedam u taksi s vozačem koji me očigledno ne razumije i nije siguran gdje me mora voziti (Tokio nema ulice već samo imena četvrti i brojeve). Gledam kroz prozor i vidim stabla, crvena, žuta i zelena... lijepo! Opustim se i shvatim da nitko ne trubi, da je u taksiju tišina i sviđa mi se! Gledam dalje i vidim nebodere, velike zanimljive staklene koji se nalaze tik do manjih drvenih kućica koje izgledaju kao da u njima žive vrlo niske lutke... iako izgleda kao da nema smisla, ima; pašu jedni uz druge i tvore zanimljivu simbiozu.

Prvih par dana sam, zbog stresa i straha od podzemnih labirinta ili bilo kakvih stanica, Tokio odlučila proučiti pješice, a zatim i biciklom. Oba dva načina su zaista najbolja da bi se čovjek orijentirao u ovakvom gradu. Mala napomena: nije potrebno panično bicikl zaključavati lokotom jer ih u Tokiju zaista nitko neće ukrasti vozili vi BMX, Bianchi ili ono što smo mi kao mali nazivali "ponijem". Bila sam smještena u Minato dijelu grada od kojeg sam vrlo lako mogla prošetati do četvrti Shimbashi, Roppongi, Maronouchi, Ginza. Četvrti za čiju posjetu jednostavno nisam mogla izbjeći podzemnu su Asakusa, Koppabashi, Shibuya, Omotesando.

Tokyo

Shimbashi - ovo je Japan. Četvrt koja budi sva osjetila. Vrvi mirisima japanske hrane, žarkim nerazumljivim natpisima, zanimljivim zvukovima, mini kockastim automobilima, lampionima, nadasve živopisnim individuama. Shimbashi nikada ne spava i Shimbashi je uvijek zanimljiv.

Tokyo

Roppongi, Omotesando su dijelovi grada u koje se ide s namjerom da se isprazni novčanik ili dosegne dozvoljeni minus na računu. Harajuku street je možda i ime koje se najčešće izgovara u kontekstu mode. Nalazi se u Omotesando dijelu grada i zaista je nešto posebno. Zamislite si ulicu koja vrvi samo limited edition komadima, onima koje nećete vidjeti na susjedi, prijateljici, curi koja ispija kavu do vas. Eto to je Harajuku, mali raj za površne porive koje si svatko s vremena na vrijeme jednostavno mora dozvoliti u pauzi između posjeta budističkim hramovima i kulturnog uzdizanja.

Tokyo

Maronouchi - političko i financijsko središte Tokija koje vrvi neboderima koji skrivaju najbolje svjetske luksuzne hotele, urede najvećih japanskih i stranih kompanija, najluksuznije i najzanimljivije restorane i barove. Osim toga u ovoj četvrti se nalazi i Carska palača te nezaobilazni mali parkić koji me osvojio - Hibiya.

Tokyo

Ginza - dio Tokija koji se smatra jednom od najluksuznijih na svijetu. Ovaj dio grada je i dio koji sadrži najveću koncentraciju stranih robnih marki što znači da ćete šetajući Ginzom vidjeti sve što nije japansko, dakle Louis Vuitton, Chanel, D&G, Apple, Godiva čokolade, Nespresso bar i sl. Iako je to dio grada kojeg je kao i sve ostale jednostavno potrebno posjetiti, brzo vas umori prisutnost toliko familijarnih natpisa te se ubrzo ponovno zaželite nekih koje nećete biti u stanju razumjeti.

Tokyo

Asakusa - vjerojatno jedini dio Tokija u kojem možete u potpunosti osjetiti Japan - moderni i tradicionalni. Ovdje se nalazi najstariji i najpoznatiji budistički hram - Sensoji Kannon. Drveni hram je zaista veličanstven. Osim što je najstariji, ovaj je i najživopisniji. Karakteriziraju ga, kao i ostale, arhitektura koja ostavlja bez daha;  drvene pagode, raskošni stupovi, zakrivljeni krajevi krovova, lanterne, zlatni japanski natpisi, bačve sakea. Hram je okružen uličicama koje vrve tradicionalnim restoranima, trgovinama hrane, začina, suvenira, štandovima na kojima možete pronaći japanski street food - yakitori (ražnjići), takoyaki (loptice od brašna s povrćem, ribom ili mesom), taiyaki (kolačići sa slatkim punjenjem od japanskog  azuki graha) i mnoge druge delicije.

Tokyo

Koppabashi - ili Kitchen Town. Dio grada u kojem će svatko kome u opisu posla, kao i meni, stoji bilo kakva povezanost s restoranskim biznisom, uživati u razgledavanju oštrih japanskih noževa, porculanskih tanjura i tanjurića.

Shibuya - zvučni naziv koji će mnogi povezati sa Shibuya crossing - pješačkim prijelazom prepunim svijetlećih reklama. I to ne već bilo kojim već dijagonalnim, što ga zapravo i čini posebnim. To samo znači da se, kad se upali zeleno svijetlo, rijeka ljudi kreće u doslovno svim smjerovima. Moram priznati da izgleda dosta konfuzno za običan pješački prijelaz. Osim toga nezaobilazno mjesto u Shibuyi je mjesto gdje je vjerojatno najvjerniji pas na svijetu, Hachiko, čekao svog preminulog gazdu do dana svoje smrti.

Prije puta pročitala sam što je slavni Alain Ducasse rekao o Japanu. Ducasse kaže da je nemoguće ostati ravnodušan kad se radi o japanskoj kulturi. To je drugačija civilizacija te smatra da sve ono što smo naučili u Japanu moramo zaboraviti te se na neki način prepustiti velikom intelektualnom izazovu i njihovom načinu života koje će nam, u konačnici, donijeti prekrasna iskustva. Sad smatram da je Ducasse potpuno u pravu. Japan, Tokio i njegovi stanovnici su primjer kako lako i sretno živjeti u skladu s logičkim pravilima ponašanja, kako poštivati zemlju i grad u kojem živiš, kako sačuvati tradiciju i običaje te kako se ponašati prema ljudima koje susrećeš, govorili oni tvojim jezikom ili ne.

Tokyo

Nekoliko savjeta i pravila ponašanja:

Ne pušite na cesti! Pušenje nije zabranjeno (osim u blizini Carske palače), ali je neprihvatljivo, pogotovo jer postoje posebno određena mjesta na kojima se ljudi mogu zaustaviti i pripaliti cigaretu. Osim toga, sretna vijest za sve hrvatske pušače koji se nađu u Tokiju je da je pušenje dozvoljeno u restoranima i kafićima, baš kao u nas u dobra stara vremena

Ne jedite i ne ispijajte Starbucks kave na cesti! Ponovno, nije zabranjeno, ali nije niti najkulturnija stvar koju možete napraviti. Osim toga naći ćete se u velikom problemu kad poželite baciti smeće jer, ponavljam, pronaći kantu za smeće u Tokiju je jednako kao pronaći iglu u plastu sijena. Zaista ne pretjerujem.

Držite se procedura! Japanci imaju razrađene procedure za svaku situaciju u kojoj se možete naći. Pratite smjerokaze u supermarketima jer oni znaju zašto su ih postavili, uzmite karticu s vašim brojem ako vam je uruče te čekajte vaš red, hodajte lijevom stranom ceste, čekajte red za ulazak u podzemnu, vlak, pokretne stepenice i dr.

Tokyo

Jedite u Izakayama. Ove restorane ne preporučujem osjetljivim želucima. Izakaye nisu luksuzni restorani i kao takvi nisu uvijek najčišći, ali ono što nude se ne može riječima opisati - hrana. Japanska hrana nije samo sushi, štoviše sushi kakvog mi jedemo nije lako naći i naziva se international sushi. International sushi nemojte naručiti ako ne želite da vas sushi majstor prostrijeli pogledom. Japanska hrana je sashimi, yakitori (ražnjići od bilo čega, zaista), fine miso juhice, soba, udong, tempura, roštilj...

Tokyo

Naručivanje hrane: Tehnika naručivanja je jednostavna, nikad ne naručuj samo ono što je prevedeno na engleski već se usudi na biranje jela s menija koji nije preveden, na slijepo. Zahvaljujući toj taktici pojela sam najbolji dio tune na roštilju - vrat, te najbolju ribu na roštilju, koja je na tanjur došla onakva kakva je bila i u moru, zajedno sa svim svojim iznutricama.

Tokyo

Stanite na minutu! Moje najdraže mjesto u Tokiju je Hibiya park. Park u kojem sam svaki put kad bi se pred njime našla zastala promatrati nevjerojatnu igru boja listova ginka, japanske Sofore, japanskog javora i bonsai zimzelenih borova.

Restorani i barovi:

Gonpachi - Najbolji izakaya je po meni bio i onaj najviše turistički eksponiran - Gonpachi. Ovaj je restoran Tarantinu bio inspiracija za scenu sa školarkom i kuglom sa šiljcima. Što naručiti? Tempuru, ribu na žaru mariniranu u misu i selekciju yakitorija.

Tokyo

Eggcellent - samo ime govori da je ovo restoran u kojemu možete jesti jaja na desetke načina. Obavezno naručiti Classic Benedict.

Ruby's Jack - kada se zaželite nečega što nije japanska hrana ovo mjesto je idealno za to. Ruby's Jack je zapravo klasični steak house sa zaista izvrsnom uslugom. Ukoliko kao ja niste ljubitelj masne Kobe ili Wagyu govedine, bez obzira na to što se smatraju najboljim govedinama, naručite australski Black Angus, Hokkaido jakobove kapice te Churros španjolske kolačiće za desert.

Tokyo

Piacere je talijanski restoran smješten u impozantnom Shangri-la hotelu. Chef Andrea Ferrero je Tokio upoznao s najboljim i najskrivenijim talijanskim namirnicama i delicijama, uljima, sirevima i vinima. Uživajte u ručku ili večeri s fantastičnim pogledom i obavezno naručite rižoto sa 7 godina starom Acquerello rižom, piennolo rajčicom, sirovim kozicama i kandiranim limunom te chefovu reinterpretaciju poznate talijanske slastice tiramisua.

Tokyo

Code Name Mixology Laboratory - ovaj skriveni dragulj je dom Willy Wonka koktela, kako ga naziva Japan Times. Shuzo Nagumo, vlasnik i barmen, u malom preuređenom stanu od 30-ak kvadrata ima vlastiti laboratorij koktela i do njega ne možete tako lako. Bez obzira imate li adresu, potrudite se da vas netko uvede unutra. Ne postoje nikakvi natpisi, mala bezlična vrata na koje trebate pokucati da bi vas pustili unutra otkrivaju najposebniji bar koji sam imala prilike posjetiti. Atmosfera je opuštena, Shuzo voli komunicirati sa svojim gostima međutim ne smetajte mu kad krene u akciju. Svojim aparatom za destilaciju Shuzo je stvorio napitke od nezamislivih sastojaka - vodka od dimljene pancete, gin od kukuruza, bijelog tartufa, cammemberta, miso i drugo. Ponekad meni nije potreban, Shuzo je čuo što volim i svaki put spremio koktel koji me oborio s nogu. Ukoliko ne želite riskirati, tražite ga Genovese koktel od gina od bosiljka, s esencijom rajčice i maslinovim uljem.

Tokyo

Osim ovih, najbolji sashimi i jela na žaru se mogu pojesti i Izakayama u Azabu Juban dijelu grada, u restoranima čije je nazive zaista nemoguće prevesti i koje ne možete pronaći čak niti na Tripadvisoru. U koji god restoran uđete nećete pogriješiti. Naručite miso juhicu od školjaka, tempuru i obavezno sashimi koji sadrži Chirimen Jako. Chirimen Jako su nezrele ribe koje mogu biti papaline, srdele, skuše i druge. Ovo je specijalitet koji se jede zajedno s glavom, perajama, kostima i crijevima. 

Tekst: Nina Marić

Related articles

Buro 24/7 Selection

više