Traži

BURO. putopis: Naše ljeto u Japanu

BURO. putopis: Naše ljeto u Japanu

Zagrebačka arhitektica Nina Mia Čikeš i njezin suprug su unatoč svim upozorenjima kolovoz odlučili provesti u Zemlji Izlazećeg Sunca. Nisu zažalili

Tekst: BURO.


Fotografija: Privatni album

Oduvijek sam željela posjetiti Japan, iako ne mogu sasvim objasniti zašto. Negdje u mješavini sjećanja iz djetinjstva isprepletenih scenama iz Mjesečeve ratnice i avantura koje sam svaki dan uzbuđeno isčekivala do ludog anime SF filma GANTZ:O, kao i fantastične japanske arhitekture, naprosto se formiralo mišljenje o jednoj kompleksnoj kulturi koja me fascinirala.

Planirajući put naišli smo na mnogo svakakvih informacija, no postoji jedna naglašena stvar koja se proteže kroz gotovo sve vodiče koje smo suprug i ja pročitali, a to je - ne idite u kolovozu. Japan doživite u proljeće kada cvjetaju japanske trešnje ili u jesen kada drveće mijenja svoje oprave. Ali izbjegnite ljeto u Japanu, srpanj i rujan zbog tajfuna, a kolovoz zbog vrućina i vlage. Ali kako to biva, početkom kolovoza, suprug i ja krenusmo na put.

Harajuku

Na vrućine smo bili već naviknuti pa slijetanje u Tokio usred sezone nije bilo baš tako traumatično. Ono što me pri dolasku u grad najviše fasciniralo - osim snimaka cvrkuta ptica u podzemnoj - jest izostanak osjećaja da se nalazim u gradu u kojem živi, prema nekim  procjenama, 32 milijuna ljudi. Sve jednostavno teče. Naravno, postoji par prostornih točaka koje su dijametralno suprotne i naprosto prepune ljudima, ali s obzirom da smo, prema afinitetima, svaki dan obilazili neki drugi kvart, uistinu dojam te količine stanovnika ne postoji. Smješteni smo bili u Shinjuku, dijelu grada koji obiluje razno raznim vrstama zabava, tamo smo igrali popularnu igru Pachinko (očito, nismo shvatili kako se to točno igra, no bilo je zabavno, a još je interesantnija činjenica da su u prostorima s automatima uglavnom bili isključivo seniori), navečer bismo posjetili popularni Golden Gai, mjesto prepuno malenih kafića od kojih svaki ima možda 10 kvadrata. Popularno je mjesto za izlaske među domaćima, ali i stranacima. Iako, da biste ušli u neke od kafića koji su rezervirani za domaće stanovnike, trebate platiti pristojbu.

Kawaii Monster Caffe

Naravno, nismo baš svaku večer mogli provesti u razonodi u Golden Gaiu i sličnim mjestima jer ipak nam je prosjek bio 17 prehodanih kilometara dnevno, što je sjajno za figuru, ali nemoguće za odraditi bez pomoći ručnih ventilatora koji su nužni dodatak svakom pješaku na cesti u kolovozu. Osim životnih znamenitosti Tokija poput Takeshita Streeta u Harajuku, Shibuya prijelaza, kipa Hachiko, Tsukiji marketa, nama je u planu bilo obići što više različitih primjera moderne japanske arhitekture. Problem je jedino bio u tome što nakon 9 ujutro temperatura poraste proporcionalno smanjenu tolerancije na vrućinu. No nekako smo uspjeli.

Hram Gotokuji

Asakusa Asahi

Japan se u šezdesetima ubrzano kretao iz jednog urbanog projekta u drugi, dok u sedamdesetima nitko nije započinjao velike projekte. Šezdesete su bile doba japanske metabolističke arhitekture kojoj pripadaju zgrade koje smo uspjeli vidjeti u Tokiju, poput Nagasaki kapsula u čiju unutrašnjost je bilo strogo zabranjeno pristupiti. Slična mi se situacija dogodila i u Kyoto International Conference Centeru arhitekta Sachija Otanija - također japanski metabolizam, gdje su me usprkos pristojnom objašnjenju da sam arhitektica i da mi je želja samo na pet minuta razgledati interijer, gotovo pa izbacili iz zgrade. Pregovori su ipak urodili plodom, pa sam uspjela barem djelomično doživjeti tu monumentalnu nutrinu. Još jedan dokaz da se upornost ponekad ipak i isplati.

Na putu prema sjajnom Mori Muzeju (Digital Art Museum) uspjeli smo pogledati i Fuji TV Kenza Tange i Tokyo Big Sight. Karte za muzej unaprijed smo kupili i rezervirali si dovoljno vremena da se prepustimo čarobnom svijetu koji se nalazio unutra. Bezglavo hodanje po mračnim hodnicima iz kojih ulaziš u čarobne digitalizirane svjetove od kojih svaki ima svoju priču, a svaka od njih na poetičan način govori o nevjerojatnoj i bezgraničnoj ljudskoj mašti koju je teško dočarati fotografijama.

Kenzo Tange

Akihabara je dio Tokija koji je, meni osobno, apsolutno jedan od interesantnijih s obzirom na to da se radi o kvartu prepunom anime dućana (ne samo za muški dio pubike već i za žene), manga, igara i elektronike. Takvu percepciju Tokija sam imala prije nego sam ga posjetila i upravo zato me se najviše i dojmio. Tamo sam prvi put vidjela Gacha, igračke u kapsulama, koje su prvo uvezene iz Amerike 1965. godine, a sedamdesetih su se raširile po cijeloj zemlji. Strojevi su u početku postavljeni ispred slastičarnica, s igračkama namijenjenim prvenstveno djeci. No, posljednjih godina kapsule su narasle i zaludile odrasle, uključujući i mene. Što govori činjenica da smo se vratili u Zagreb sa cca 50 komada raznoraznih minijaturnih remek djela. Jedno od najpoznatijih imena, gacha-gacha, dolazi od zvuka kojeg daje mašina kada okrenete ručicu kako biste dobili igračku.

Gacha

U Setagayu smo se zaputili u potragu za nekom drugom tipologijom japanske arhitekture koja nije monumentalna poput japanskog metabolizma. Setagaya je kvart prepun idealno proporcionalnih i specifičnih japanskih obiteljskih kuća. Tamo smo, između ostalih, naišli i na Atelier Bow Wow, kuću Mado, a s druge strane šašav i zaigran stambeni kompleks Reversible Destiny Lofts.

Zbog moje velike ljubavi prema mačkama i činjenica da mi vlastite nedostaju, Cat Caffe je bio neizostavno mjesto koje sam željela posjetiti i koji me oduševio. Ali, ta strana japanske kulture, kada se zagrebe ispod površine, ima nimalo lijepu priču. Naime, u Japanu su popularni Pet Shopovi gdje se prodaju štenci i mačići koji su stari svega mjesec dana. Ako redovito posjećujete trgovine za kućne ljubimce, možda ćete u kutu vidjeti neke odrasle; međutim, primijetit ćete da je većina njih vrlo mlada. Životinje se ne mogu prodati prije nego što postanu preveliki ili postanu odrasli, zbog čega se postavlja pitanje kako je moguće da dućan zadrži samo najmlađe i najmanje? Kamo idu neprodani?

Cat Caffe

Industrija kućnih ljubimaca vrijedi oko 1,4 bilijuna jena, a sama prodaja životinja u Japanu vrijedi 96 milijardi jena. To uključuje uzgajivače, aukcije kućnih ljubimaca, trgovine za kućne ljubimce i one koji pomažu u odbacivanju neprodanih štenaca i mačića. Čitajući izvješća i informirajući se na razne strane, usprkos "problemima" industrije te poboljšanim zakonima za zaštitu životinja, ona i dalje ne jenjava. Svakako je to jedna velika, crna mrlja na tom magičnom otočju.

S obzirom na to da je suprug veliki ljubitelj japanskog načina pripreme hrane, sve naše putanje presjecali smo degustirajući razna jela. Tako smo kušali okonomyijaki koji je specifičan za prostor Hirošime kao i yakitori ražnjiče rađene od iznutrica koji su zadnjih godina vrlo popularni među Japancima. Središta dobre hrane su tržnice pa je tako posjet tokijskoj tržnici Tsukiji bio posebno planiran. Ona je možda najbolje mjesto za probati divovske kamenice, a tamo sam jela i najbolji sashimi bowl ikada. Neobičan je to spoj radne atmosfere i turističke atrakcije. Sve je svježe i ništa nema konkurenciju. Nismo se zamaralili skupim restoranima jer uistinu nema potrebe uludo trošiti novac u gradu koji ima najviše Michelinovih zvjezdica podijeljenih po uličnim restoranima, točnije njih 230. O hrani u Japanu nije samo dovoljno napisati par rečenica, a niti one ne mogu dočarati to što ona jest i kako se ona priprema, no Japan je zemlja koja ima takvu gastronomsku ponudu kao niti jedna u svijetu, i doživaljaj ove zemlje kroz nepce je poseban, kao što je Anthony Bourdain rekao: "Kad bih morao do kraja života, svaki dan jesti hranu iz jednog jedinog grada, to bi najvjerojatnije bio Tokio. Morao bi biti Tokio, a mislim da bi i većina ostalih chefova dala isti odgovor kao i ja".

Na tržnici

Kako nismo baš sve isplanirali unaprijed već smo si odlučili dopustiti da nam se dogode neplanirane situacije, na kraju smo odlučili, zbog velike vjerojatnosti da će nas u nekom trenutku uistinu zahvatiti tajfun, da je možda najbolje da odmah krenemo na jug. Kupili smo Japan Rail Pass mjesecima unaprijed, koji smo mogli neograničeno koristiti dva tjedna, a s obzirom na to da smo proveli tjedan dana u Tokiju krenuli smo put Hirošime.

Na otok Itsukushima, poznat i kao Miyajima odlučili smo otići na izlet i na kupanje, a zapravo najzanimljiviji moment tog prekrasnog otoka, osim hramova i šuma, jesu srne i srndaći koji imaju nesmetani suživot sa stanovnicima i posjetiteljima. Doduše, nesmetan utoliko što u zasjedi čekaju da se obitelji i društva zapute u more kako bi im obrstili ostatke hrane nakon piknika. Na obali, divovska, narančasta Velika vrata Torii djelomično su potopljena u doba plime. Ona označavaju ulaz u svetište Itsukushima sagrađeno u 12. stoljeću, a koje je trenutačno u fazi rekonstrukcije, no unatoč radovima, njihova ljepota nije bila umanjena.

Itsukushima

Kako smo željeli provesti vrijeme u jednom od najvećih budističkih svetišta u Japanu, unaprijed smo rezervirali smještaj na planini Koya gdje se nalazi najveće budističko groblje Okunoin. Planina Koya središte je Shingon budizma, važne budističke sekte koju je 805. godine u Japan uveo Kobo Daishi (poznat i kao Kukai), jedna od najznačajnijih japanskih vjerskih ličnosti. Mali usamljeni grad razvio se oko hrama nove religije, a danas je to mjesto s više od stotinu hramova; u nekima možeš noćiti i osjetiti način života redovnika, jesti vegetarijansku monašku kuhinju (shojin ryori) i prisustvovati jutarnjim molitvama. Četrdesetak hramova nudi ovu uslugu i hodočasnicima i posjetiteljima.

Naoshima

Međutim, put do Koye bio je isprepleten raznim nedaćama, a jedna jest i bježanje od tajfuna koji nam se približavao. Sve je krenulo povratkom sa Naoshime, otočnog grada u japanskom unutrašnjem moru Seto. Poznat je po svojim muzejima umjetnosti i zdanjima japanskih arhitekata poput Tadaa Anda, Soua Fujimota, SANAA, Hiroshija Sambuichija. Sagrađen na padini brežuljka, tamo se nalazi i Umjetnički muzej Chichu koji drži kolekciju Monetovih slika, kao i muzej kuće Benesse koji pokazuje suvremenu skulpturu i instalacije. Otok je poznat i po skulpturama bundeva Yayoi Kusama. Svim ljubiteljima umjetnosti toplo preporučam odlazak na ovaj čarobni otok na koji smo se uputili zbog svega navedenog, ali i Setouchi Trienala.

Yayoi Kusama

No, povratak je bio prisilan zbog ranije navedene vremenske nepogode, jedva smo ulovili trajekt za povratak na kopno. Bez obzira na to što sam pratila prognozu, bila učlanjena u sve online grupe koje prate kretanje tajfuna u oceanu, a instalirala sam i aplikacije koje mi mogu pripomoći oko koordinacije, nisam očekivala da ćemo ipak možda biti spriječeni u nastavku puta. Prije nego smo krenuli prema planini Koya, stali smo u predivnom gradiću Okayama u kojem se nalazi jedan od tri najljepša japanska vrta i dvorca, vrt Korakuen. Plan je bio u jutarnjim satima krenuti prema kompleksu hramova Koyasan, međutim, slučajno smo prilikom odlaska na večeru saznali da je tajfun u neposrednoj blizini te da vlakovi neće voziti narednih 36 sati.

Koyasan

Informaciju smo odmah otišli provjeriti na glavnu stanicu u Okayami gdje su nam je potvrditi. Zatim je uslijedio naš upit na koji način možemo doći do stanice u Osaki (koja je bila mjesto otkuda smo jedino mogli doći do Koye) te su nam rekli da imamo još tri šanse unutar sat vremena do privremenog prestanka vožnje. U tom smo trenutku otišli natrag u hotel, zahvalili se, preuranjeno se odjavili te na kraju u trku uletjeli u vlak.

Groblje Okunoin

Groblje Okunoin

Groblje Okunoin

Pri dolasku u Osaku, kontemplirali smo o mogućim scenarijima, i na kraju odlučili ostaviti veće stvari u spremnicima na stanici dok smo sa sobom u hotel ponijeli samo najnužnije jer i dalje nismo bili sigurni hoće li nam vrijeme dozvoliti odlazak u Koyasan. Kako smo znali da ćemo se vratiti u Osaku na putu za Kyoto, tu smo večer proveli u vrevi uličnih restorana. Za Osaku kažu da je i grad "kuidaorea", što bi značilo "upropastiti sebe ekstravagancijom hrane" u što smo se uvjerili. Jutrom smo se zaputili na glavnu stanicu gdje smo se uspjeli ukrcati na posljednji vlak za planinu Koyu. Nakon spiritualnog posjeta budističkom svetištu i doživljaja snažne tajfunske kiše, krenuli smo se natrag prema Osaki iz koje smo dva dana kasnije krenuli za Kyoto koji je brzim vlakom udaljen svega 20 minuta.

Osaka

Osaka

Osaka

Kyoto, nekad glavni grad Japana, poznat je po brojnim klasičnim budističkim hramovima, kao i po vrtovima, carskim palačama, šintoističkim svetištima i tradicionalnim drvenim kućama. Također je poznat po formalnim tradicijama, poput kaiseki blagovanja koje se sastoji od više sljedova precizno postavljenih jela kao i gejša, ženskih zabavljačica koji se često nalaze u okrugu Gion. Za Kyoto sam imala velike planove i odmah sam znala da će to biti mjesto gdje ćemo ići na tečaj ikebane i provesti vrijeme na ceremoniji čaja.

Kyoto

Kyoto

Kyoto

Ceremonija čaja je japanska kulturna aktivnost koja uključuje svečanu pripremu i prezentaciju matcha zelenog čaja u prahu, a razlikuje se za neformalno druženje i formalno druženje uz čaj: chakai je relativno jednostavan tijek gostoprimstva koji uključuje slastice, čaj i možda lagani obrok, chaji je mnogo formalnije okupljanje, obično uključuje kaiseki obrok praćenim slasticama, gustim čajem i rijetkim čajem. Chaji može trajati i do četiri sata.

Kyoto

U Kyotu sam se transformirala u gejšu, točnije maiko, koja je zapravo mlada verzija gejše čiji se poslovi sastoje od izvođenja pjesama, plesova i sviranja shamisena ili drugih tradicionalnih japanskih instrumenata za posjetitelje tijekom ozashikija. Maiko su obično u dobi od 15 do 20 godina i postaju geiko nakon što nauče plesati tradicionalne plesove, svirati shamisen, japansku "gitaru" s tri žice, a sve uče i Kyō-kotobu (kiotski dijalekt), bez obzira na podrijetlo. Svi koji me poznaju znaju da je kostimiranje jedno od mojih najdražih hobija i taj proces sam baš uživala doživjeti. Šminkanje i montiranje polu-perike trajalo je otprilike 50 minuta dok je narednih 40 minuta trajao proces oblačenja donjeg rublja za kimono, podstave, haljine, svih dodatnih rekvizita te na kraju i samog kimona. Nakon što sam došla k sebi, s obzirom na to da su me u jednom trenutku svi slojevi toliko stisnuli da sam ostala bez zraka, uslijedilo je fotografiranje. Doduše u vrtu na plus 40 koje nije bilo idealno, tako da ipak, ako u kolovozu posjećujete Kyoto, od srca predlažem fotografiranje pod klimom.

Transformacija u maiko

Grad Hakone, u podnožju planine Fuji je bio naše predzadnje stajalište gdje smo željeli umiriti misli i prepustiti se čarima onsena (jap. vrelo). Radi se o specifičnim kupalištima koji su tradicija u Japanu s obzirom na to da se radi o vulkanskom otoku koji obiluje izvorima vruće vode koja je blagotvorna za tijelo i duh. Onseni su posebni za muškarce i žene i u većini nije dozvoljen pristup osobama koje imaju vidljive tetovaže po tijelu. Prvi put smo ih isprobali u Tokiju (doduše, nije nam bilo dozvoljeno u hotelu zbog tetovaža, no našli smo jedan u koreanskoj četvrti jedan gdje to nije bilo bitno) i naprosto se oduševili. Radi se o bazenima s vrućom, toplom i hladnom vodom, ali i prostorima za uređivanje i pranje gdje bez obzira na to imate li imate 7 ili 77 godina možete jednako koristiti. Tradicionalno su onseni otvoreni, a takav je bio i u našem smještaju u Hakone.

Hirošima

Javni WC u Hirošimi

Hirošima

Zasigurno nisam uspjela nabrojati sve anegdote, restorane, mjesta, kvartove, ljude i ljepote Japana koje smo uspjeli vidjeti u aktivna tri tjedna provedena u toj čarobnoj zemlji, ali uz Mongoliju, Japan je sigurno zemlja kojoj ću se jednog dana ponovno vratiti. Ali u proljeće, kada cvjetaju japanske trešnje.

Priprema okonomiyakija, slanih palačinki, u hirošimi

 

Napišite komentar