Traži

Nekoliko dana u Parizu by Martina Čilić

Nekoliko dana u Parizu by Martina Čilić

I. dio

Tekst: Martina Čilić


Fotografija: privatni album

Konačno Pariz! Dakle, prvi put sam ga posjetila ove godine u petom mjesecu, tako da ovo zasigurno nije neki prvoklasni vodič, već hrpa pričica. Vjerojatno vam neću otkriti previše novog, ali moglo bi vam biti zanimljivo

Odavno sam imala želju, ali se pomalo sramim reći da sam tamo u dvadesetima imala ideju kako bih voljela posjetiti Pariz udvoje. Kako to dvoje (za)dugo nije postojalo, moj se posjet odgađao, a kasnije kad mi se ta ideja, srećom, izbila iz glave, nekako nikako nije došao na red. Na kraju, ipak je ispalo udvoje, kako originalno!

Brzo smo se dogovorili gdje želimo odsjesti i odavno znali kad, no zbog obaveza odgađali smo bukiranje. Srećom, avionske karte dobili smo duplo jeftinije, direktan let iz Billunda (Danska) pa i vrlo fini smještaj u devetom arondismanu (u daljnjem tekstu samo ću koristiti brojeve, tako mi kažu da Parižani govore) u nekom dizajn hotelu, 40 % manje na bookingu, mislim oko dva tjedna ranije. Proučila sam što bih i kako i da sad ne gnjavim o izvorima informacija i kako mi je kolegica Francuskinja iz Pariza, bila sam spremna. On je već bio u Parizu, ali onako tipično muški, night & bars tour pa je i njemu bilo novo.

Nekoliko dana u Parizu by Martina Čilić (фото 1)

Prvi dan

Već u 9 sletjeli smo na Charles de Gaulle, mali terminal koji je ipak imao kiosk s pariškim izdanjem Voguea. Znam da sad to zvuči kokošasto, ali sad je već to moj ritual na putovanjima, nešto kao first things first. Oduvijek pratim razna izdanja Voguea koliko god mogu, dobro, sad mi je i dio posla, a i želim biti praktična i ostaviti ga u hotelu i ne vući po gradu.

Skratila bih priču, vlakić-karte-vlak-karte-metro-malo hodanja i hotel da me količina buke, ljudi i kretnji metroa nije jutrom protresla i šokirala. Nema šanse da bih ovdje živjela, pomislila sam, ako je ovako subotom ujutro, kako izgleda 'rush hour', pitala sam se. Čovjeku nekako bude lakše kad ima taj osjećaj o gradu prema kojem oduvijek gaji neke posebne osjećaje ili predodžbe. Jesam li se odvikla od gužve u našem malom uspavanom mjestu, mislila sam. Vožnja metroom uz šarenilo ljudi i turista koje mogu promatrati, što je moj omiljeni hobi po aerodromima i prijevoznim sredstvima jer jedino tad uglavnom ne radim neki multi tasking, ublažila je šok i mislila sam: Ajmo se provesti i vidjeti. Metro je krajnje učinkovit, brz i snalaženje po Parizu je stvarno jednostavno pa smo brzo stigli do stanice Cadet na kojoj izlazimo za hotel, ako zanemarimo petnaest izgubljenih minuta, dok smo skužili koji je zapravo naš smjer.

Male uličice, slatki barovi koji vode do hotela, otvoreni prozori prostora gdje djevojke vježbaju jogu subotom ujutro, a pokraj njih vani šetkaju muškarci u uniformama i s kalašnjikovima. Mislila sam da smo ušetali u kakav filmski set, ali nismo. Svejedno, nakon metroa ništa me nije iznenadilo. Nakon što smo se upisali, javili mamama da smo stigli, moja uredno zove kad avionski kotačići dotaknu tlo, poslušala sam svog dragog pa smo i odspavali jer ipak smo se digli u četiri ujutro. Može i Pariz čekati još koji sat kad je već toliko čekao.

Nekoliko dana u Parizu by Martina Čilić (фото 2)

Odmorni, krenuli smo pješice, na moj nagovor, naravno, južno prema rijeci Seine po devetom s nekim okvirnim planom. Deveti je vrlo šarmantan, rezidencijalan, a opet s dovoljno sadržaja. Predivne, prašnjavo-bež zgrade s crnim ukrasnim ogradama posvuda. Iako su sve gotovo iste, nije mi dosadilo diviti se. Zapravo je vrlo fascinantno da u cijelom gradu imate samo par tonova fasada. Prošli smo pokraj Margiela butika, malo zavirila; Nicolai parfemi, koje već poznajem i imam zahvaljujući zagrebačkom Topu pa nisam ulazila, zatim Maison Kitsune, cvjećarnica... I tako smo slučajno naletjeli na predivan dućan s keramikom i ostalim lijepim stvarčicama koje vam ne trebaju, ali ih morate imati. Estetika bijele keramike podsjetila me na Šekoranjinu, ali je zapravo puno zaigranija, obojena i pomaknuta. Kasnije mi je jedan Parižanin rekao da mu je to omiljeni dućan, samo malo skup. Da, 80 eura vam je jedna šalica; ime: Astier de Villatte. Ako volite keramiku, ili je poput mene obožavate, pogledajte njihovu web stranicu i također vrlo simpatičan filmić na vogue.com o njihovoj strasti i predanosti stvaranju nečeg lijepog, recimo da cijeli tim koji izrađuje keramiku su Tibetanci. Baš mi je drago da sam sve ovo otkrila.

Nekoliko dana u Parizu by Martina Čilić (фото 3)

I dalje pokraj prljavo-bež zgrada, bacili smo pogled izdaleka na Louvre i parkove jer su u planu drugi dan te došli u Rue Saint Honore gdje su svi dizajnerski butici. Znatiželjna sam i želim pogledati svaki interijer ili barem izlog, pomalo geekovski promatram kako se prezentiraju, profesionalna deformacija, ali i moj hobi. Imala sam par favorita koje sam htjela posjetiti kao što je Colette, znate superpopularni concept store, međutim tamo kao da je bio party krcat ljudima pa smo, na olakšanje mog dragog, samo prošli. Već je bilo blizu zatvaranja, ali sam htjela nešto pogledati u Hermesu i baš sam se dobro zabavila, čak i ne samo ja. Tamo je također nekakav party s puno ljudi i još više osoblja, čini mi se. Prije nego što me dopala jedna mlada i simpatična djevojka, par njih iz osoblja, uključujući i nju, nisu se mogli koncentrirati, niti prestati iščuđavati i komentirati na francuskom, pogledavajući u istom smjeru. I ja sam se malo lecnula, ispred nas se našla Playboy lijepa plavuša u super kratkim Chanel hlačicama s uparenom jaknom, na neboder-štiklama i s velikim grudima koje su malo "ispadale" i za koje moj dragi tvrdi da nisu umjetne, malo previše našminkana i vrlo mlada. Probala je par narukvica, malo se prošetala i otišla.
Kada je uspjela doći k sebi, simpatična djevojka koja me trebala uslužiti samo je rekla, I'm so sorry, we don't see that very often here. Women are not dressed like that. (Ispričavam se, ali mi ovo ne viđamo često. Žene se ne odijevaju tako.) Ja sam onda malo gledala i isprobavala, međutim, kako je bilo kasno i pred zatvaranje, iako se činilo da druge kupce baš i nije bilo briga, rekla sam: "Ajmo, ljudi moraju doma", na što se ona nasmijala i zahvalila, i rekla da joj je drago što me uslužila te da ljudi obično nisu tako obzirni. Eto, mama me, izgleda, fino odgojila.

Nekoliko dana u Parizu by Martina Čilić (фото 4)

Još je bio dan pa sam htjela vidjeti i operu Garnier, nažalost, prekasno za posjet unutra. Izdaleka sam vidjela i Laduree shop, mislila sam nema šanse da uđem i fotkam još jednu prešećerno-blogersku fotku u pastelnim tonovima i objavim na Instagram. Jesam li spomenula da već nakon par sati provedenih u Parizu ne možete ne čuti naš jezik, mislim ex-yu jezik. Uskoro smo sjeli u restoran na večeru, ne sjećam se, na nekom trgiću. Tamo i ulje i ocat dolaze s parfemskom špricom. Hrana i vino – korektno, ukusno.

Čini se dan bez kraja jer nam je još ostao party pokraj Pont Neufa, nova party lokacija i za Parižane. To sam već dogovorila dok sam bila u Danskoj, zahvaljujući Instagramu, volim ovo moderno doba komunikacije. Zanimljivo mi je bilo pijuckati Mojito s Parižanima i promatrati ih. Svi uglavnom prilično nasmiješeni, onako zadovoljni i bezbrižni što od života što od šampanjca ili roséa. Hvala V., bilo je super.

Nekoliko dana u Parizu by Martina Čilić (фото 5)

Drugi dan

Nedjelja. Kiša. Mutno u glavi i vani. Nije mi baš sjelo to jutro. Kiša nije prestajala padati, mi nismo ponijeli kišobran, kome još iz Danske smeta kiša, hotel nije imao kišobrane. Baš mi i nije neki 'dizajniš', mislila sam. Prošetali smo se do stanice, hodajući zapravo do prve kave. Kako sam neposredno prije puta pročitala članak da je u Parizu grozna kava, ali posvuda, tvrdili su, ušli smo u Starbucks. Mi i Amerikanci – kako pariški. Kava – užas, ja sam pila neku vodicu, a on više mlijeko. No, dobro nije najbolje počelo, ali kasnije bi trebala prestati kiša, ići ćemo u Pompidou i po barovima pa nećemo ni osjetiti, rezonirala sam. Malo je nezgodno, blago rečeno, ako koristite 3G navigaciju s iPhonea, a nigdje krova za stati dok kiša onako dosadno curi. Tada smo se već pomakli prema Hotel de Villeu i točno prekoputa spomenute građevine, ušli u bistro, dosta velik i fino uređen s vrlo prosječnom uslugom i hranom, onako za turiste. Vani je još curila kiša, pizza loša, ali zato pogled predivan i dobro vino. Ja sam mogla još sjediti, međutim, moj dragi ne podnosi lošu uslugu.

Nekoliko dana u Parizu by Martina Čilić (фото 6)

Pompidou je bio sljedeći. Jako sam se veselila tome jer već neko vrijeme nisam bila u muzeju suvremene umjetnosti, a i pasionirani sam ljubitelj muzej shopova. Predvorje Pompidoua je kao moderno dizajnirani Vegas, Moulin Rouge ili neki šoping centar – vrlo zabavno i zaigrano s hrpom neona. U prizemlju su klinci igrali stolni tenis, ne znam je li bilo u pitanju natjecanje ili ne, ali uvijek me razveseli korištenje muzejskih prostora u druge svrhe jer i jesu napravljeni za ljude. Ostalo je, nažalost, samo na prizemlju, nisam bila za duži boravak u zatvorenom prostoru pa smo otišli do terase prvog bara.

Savjet vezan uz restorane i barove: potrudite se otići u preporučene i provjerene ili barem izbjegavajte sva mjesta oko velikih znamenitosti ma kako ona šarmantno i francuski izgledala. Vino i kruh jedino su sigurni ili ja nisam čula za verziju quichea koji je zapravo samo naslagani topljeni sir.

Nekoliko dana u Parizu by Martina Čilić (фото 7)

Ostatak dana bio je muzejsko-sakralni. Ako vas iole zanima arhitektura, povijest ili ste barem znatiželjni, uđite u Notre Dame, vrlo impresivno zdanje, svečano, grandiozno, mistično. Nažalost, Saint Chapelle bila je zatvorena, mala kapelica s prekrasnim vitrajima u blizini, kako mi je prijateljica preporučila. Zatim Palais Royal, prugice znate, i onda Louvre. Mi i hrpa Azijata. Samo sam posjetila muzej shop, otpočetka sam prekrižila ideju o posjetu postavi Louvrea, prekratko sam ipak tamo. Šokirana sam bila da je ispod piramida zapravo luksuzni šoping, robna kuća Printemps, uglavnom za Azijate, reklo bi se, jer su svi prodavači bili Azijati. Da sam Azijat mislim, uvrijedila bih se, no oni su se zdušno gužvali i na pojedinim odjelima stvarali redove. Blasfemija, mislila sam, kad i McDonalds tamo i ini. Znam da ljudi moraju jesti i okrijepiti se od hodanja i znam da Amerikanci ne mogu bez američkog, ali Louvre.

Nekoliko dana u Parizu by Martina Čilić (фото 8)

Pred sumrak nas je taksi dovezao do kvarta, povoljna vožnja osobito za nedjelju. Večer smo i završili u kvartu, u nekom tipičnom bistrou s poštenim kuhanim obrokom i vrlo dobrom kavom, što je naravno bio razlog da nam tamo započne i sljedeće jutro.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više