Search

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"?

Putopis avanturistice Ivane Vareško


Image: Privatno vlasništvo

Žuljevi su skoro pa zacijelili, prašinu više ne nalazim svugdje po kući, ostaju predivne uspomene - ljudi, priroda i boje, toliko nerealne da neće nikada izblijedjeti

Zatočena između divljih struja i vjetrova gdje se pustinje i stepe sudaraju s Andama, smještena je nerealno predivna Patagonija. Teško mi je misli prebaciti u riječi, vizualni sam tip i kada treba nešto dočarati slikama ili videom, super, ali kada trebam misli prebaciti na papir to traje danima. Pokušala sam čak i feng shui trik pisanja zelenom olovkom jer, navodno, tako i najskrivenije misli izlaze iz vas, ali kod mene, niti u zelenoj olovci nije bilo spasa. Ne mogu pronaći riječi koje mogu opisati koliko je Patagonija posebna, bila sam tamo sama i to je, do sada, bilo nešto samo moje. Chasing Ice, dokumentarac u kojem fotograf James Balog prati nestajanje glečera, pogledala sam sto puta i dala bih sve na svijetu da sam u njegovom timu, ali za sada ljubav prema planinama, glečerima i divljini diktiraju destinacije koje biram za odmor. I tako sam se našla na trećem najvećem ledenom polju na svijetu, u Patagoniji. Krenula sam iz Pule preko Zagreba i Amsterdama, mijenjala zračne luke u Buenos Airesu, a kada sam se napokon približila El Calafateu, gradiću na jugu Argentine, zaboravila sam da putujem već 38 sati i da je krevet jedino što želim vidjeti. Kroz prozore aviona prostiru se kilometri i kilometri pustinje, a tu i tamo zaluta pokoja tirkizna rijeka. Vozim se u taksiju od aerodroma i vrištim u sebi, ne vjerujem da sam stvarno tu. Patagonija mi je oduvijek bila pri vrhu bucket lista, samo Antarktika ima tu čast da bude ispred nje. Ljeto je, u El Calafateu sam, gradiću usred ničega s razbacanim šarenim kućicama, prašnjavim cestama, starim raspadnutim pick-upovima iz kojih trešti južnoamerička glazba, ljudi sjede na terasama, janjetina se peče na otvorenoj vatri, a planinari i trekeri se opskrbljuju za svoje pohode. Može li bolje od toga? Može!

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 1)

Vožnja prema Los Glaciares nacionalnom parku toliko je nerealna, voziš se kroz stepu, a u daljini vidiš bijele vrhove, i što si bliže žuta boja se pretvara u zelenu, nisko u visoko, stepa prelazi u planinski ambijent. Kakav sudar različitosti, baš zbog toga je Patagonija toliko posebna.

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 2)

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 3)

Stižem do Perita Morena, glečera koji već iz daljine izgleda veličanstveno, ali što mu se više približavam, ta grdosija je sve veća i veća, a svako malo se čuju zvukovi koji podsjećaju na grmljavinu, ali su puno jači i prodorniji. Zvuk je to enormnih komadi leda koji se odlamaju - preplavljuje me osjećaj strahopoštovanja prema toj ledenoj grdosiji. U bazi su me opskrbili sa svom potrebnom opremom, montirali krampone za hod po ledu i krećem sa Carlosom u istraživanje te ledene grdosije. Jedino na što sam se mogla koncentrirati u početku jest da ne padnem na nos i otkotrljam se u neku brazdu, inače sam malo šeprtljava i biti na ledu pored mene posebno je riskantno. Nakon pola sata kao da sam se rodila na ledu, više me ne brine kuda hodam i otkrivam pravi mali svijet na tom glečeru; brazde bez kraja najljepše plave boje, rijeke, jezera, špilje, a jedino što vidim oko sebe su zidine od leda, beskonačne. Patagonijska avantura nije mogla bolje početi.

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 4)

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 5)

Put me dalje vodi do El Chaltena, mjestašca starog tek dvadesetak godina s dušom kao da postoji već stoljećima. Nastao je samo zbog ljudi koji su dolazili na penjačke ekspedicije na Mt. Fitzroy, tehnički najzahtjevniju planinu na zemlji. Zbog zahtjevnosti i nepredvidivog patagonijskog vremena, samo se nekolicina ljudi može pohvaliti osvajanjem tog vrha. Ljudi su me strašili da se samo nekoliko dana u godini može vidjeti njegov vrh i krećem s tim strahom prema El Chaltenu, a dan je toliko bistar da se već stotinjak kilometara prije iz pustinje uzdiže Mt. Fitzroy, a oko njega ni oblačka. Kakva sreća! Nigdje na svijetu nisam osjetila takvu energiju kao u El Chaltenu, to je mjesto u koje svi dolaze zbog jedne stvari, Mt. Fitzroya, i svi su svjesni toga da su tu zbog iste stvari. El Chalten je kao mala obitelj u koju si prihvaćen samim time što si došao tu. Kod nas na moru prebaciš ručnik preko ramena i kreneš na plažu, u El Chaltenu prebaciš špage preko ramena i u planine.

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 6)

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 7)

Putem do Lagune de los Tres igraš se skrivača s Fitzroyem, malo ga vidiš malo ga ne vidiš, a zadnjih kilometara samo vidiš stijenu koja se uzdiže iznad tebe i čini ti se da ta stijena nema kraja, kada misliš da je gotovo, nova stijena iza stijene. Ali onda kad dođeš gore, "padneš na guzicu". Crouch je Fitzroy opisao kao kralja koji vlada nebom i svime pred sobom i točno tako i je - tu gore ništa nije važno, jedina tema razgovora je ta stijena koja se uzdiže iznad vas. Danju je El Chalten prazan, a predvečer kada se svi spuste s planine, glavna avenija oživi i svi sjede na travi ispred barova dok čekaju da se ispeče janjetina, koja se na otvorenoj vatri peče na svakom kutku. Teška srca odlazim iz El Chaltena, ali sigurna sam da ću se vratiti. Prije odlaska u Čile još jedna stvar koju moram odraditi u Argentini jest jedrenje na Lago Argentinu!

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 8)

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 9)

Nakon argentinskog djela odlazim u Čile na W trek u Torres Del Paine, nacionalni park koji je uvršten u 10 najljepših na svijetu. Ulazim u Čile, a granični policajac je oduševljen jer sam prva Hrvatica koju je upoznao, a djed mu je iz Hrvatske. Nakon četiri dana, 100-tinjak prepješačenih kilometara i najljepše prirode ikad, vraćam se u Puerto Natales prepuna predivnih uspomena i barem desetak novih prijatelja i obećanja da ćemo se ponovo sresti.

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 10)

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 11)

Sto puta mi se dogodilo da stanem i ne skidam pogled s jedne točke i ne vjerujem da to stvarno tako izgleda. Boje u Patagoniji su toliko čarobne, a svako jezero otkriva novu nijansu tirkizne.

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 12)

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 13)

Na putu za Ushuiaju stajem u Punta Arenasu samo kako bih mogla otići do Isle Marte i Isle Magdalene, otočića u Magellanovom prolazu, poznatih po kolonijama pingvina i morskih lavova. Pingvini, čudnovate male "ljutilice" - ako im prepriječiš put stajat će ispred tebe satima, ljutitog pogleda i čekati da im se makneš. Satima.

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 14)

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 15)

Kad god idem na neko putovanje tata me uvijek pita: "A zašto ne odeš na kraj svijeta?" Evo tata, ovaj put sam te poslušala i stigla do Ushuaije, najjužnijeg grada na svijetu, službenog kraja svijeta. Tako blizu Antarktike, a tako daleko. Čar Patagonije je što najzanimljivije stvari nisu nadohvat ruke i kada napokon stigneš do njih, zadovoljan si jer si uspio i onda je sve još sto puta posebnije.

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 16)

Moje jednomjesečno putovanje završava u Buenos Airesu, vjerojatno najdražem gradu u kojem sam ikada bila, gradu kojeg zovu Pariz Južne Amerike - ali taj grad ima vibru i atmosferu kakvu Pariz može samo poželjeti. Ljudi, arhitektura, glazba, hrana, tango... Svaki kutak Buenos Airesa je predivan i tu prestajem jer bi o njemu mogla pisati danima.

Patagonija ili kako sam otišla sama na "kraj svijeta"? (фото 17) 

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više