Traži

Putopis iz magične Seville

Putopis iz magične Seville

Naša nova kolumnistica Martina Čilić vodi vas u šarmantan glavni grad Andaluzije

Tekst: BURO.


Fotografija: privatni album

"Naravno da ću podržati naše dečke" bio je moj odgovor na poziv dragog na Svjetsko košarkaško prvenstvo u Sevilli. Nisam imala ništa protiv hladnog piva u 13 sati u klimatiziranoj dvorani dok je vani +40 i, naravno, volim dobru košarkašku utakmicu

Jedino nisam baš obožavatelj našeg navijačkog jezičnog dekora, ali to je jedna utakmica. On je bio na dvije, ja sam morala i u shopping.

Sevilla se pokazala kao najslađi mini odmor ove godine unatoč visokim temperaturama. Za nekog poput mene koja već teško dišem na plus 30 i nešto, razgledavanje na +42 u 17 sati poslijepodne na Plaza de España, može jedino značiti da mi se jako sviđa (ipak, otputujte tamo u listopadu ili na proljeće).

Sevilla

Sevilla je krajnje šarmantna, obojena, osunčana, živa i vrvi dobrim emocijama. Glavni je grad Andaluzije i 4. grad po broju stanovnika u Španjolskoj. Kako je dugo bila pod islamskom vlašću, arhitektura je jako zanimljiva i prepuna Maurskog utjecaja, nije kao ostatak Španjolske, poput Barcelone ili Madrida. Dovoljno je mala i dovoljno velika da imate izbora, ali ne previše toga za vidjeti jer nisam bila za maratonsko razgledavanje. Ovog puta rekla sam da neću ni planirati i da ću prepustiti sve njemu, ali sam neposredno prije puta nabasala na stari broj Ryan Air časopisa koji je sadržavao kompletan vodič za Sevillu. Krasno.

Smješteni smo bili u hotelu udaljenom 10-ak minuta od centra (2 minute od Museo de Bellas Artes), dakle dovoljno blizu svim znamenitostima, ali još bliže mjestima za izlazak (neplanirano). Iznajmili smo automobil jer smo sletjeli u Malagu, ali smo koristili i taksije koji nisu skupi; u pravilu vam auto ne treba. U slučaju da ipak imate rent-a-car morate se detaljno raspitati oko kompanija koje razmatrate (mi smo imali super iskustvo s malagacar.com) i također se morate raspitati za parking jer gotovo niti jedan hotel ga nema, a ako ga ima cijena parkiranja je vrlo visoka.

Moj najdraži hobi u novim gradovima jest jutarnje šetanje ulicama dok još nije vruće i dok se grad budi, volim tu jutarnju svjetlost i mirnoću. Tamošnje boje pročelja - žuta, roza, crvena, narančasta i lude kombinacije poput ružičaste i žute na jednoj zgradi - davale su potpuno novi vizualni doživljaj i energiju. Ponekad sam imala osjećaj da sam na nekom filmskom setu ili pak u nekoj sapunici, "Juan - Corazón salvaje" ili kako se već zvala. Snalaženje također nije problem, a vrijeme kratite sangrijom, tapasima ili jutrima ipak doručkom. Čini mi se da tamo svi doručkuju prije odlaska na posao, Španjolce sam stalno viđala u caffe barovima. Doručak se uglavnom sastoji od neke vrste bijelog kruha (crni nisam vidjela tih dana), tostiranog sa šunkom ili sirom, ili u kombinaciji s maslacem i džemom te kava. Kave su im odlične - nema pjene, veličina je taman, a mlijeko je toplo.

Hrana je veliki dio njihove ponude i zanimljivosti, a kako sam ja u društvu osobe koja je konstantno gladna, isprobala sam hrpu tapasa. Tapas barovi su na svakom koraku u centru grada - mislim na stari dio Seville, u širem krugu katedrale i u njenoj neposrednoj blizini. Do jednog najstarijeg smo se čak i odvezli, ali o tome kasnije.

Što probati: jamon, pata negra, chorizo i to pečeni, gulaši kao tapasi (taman da možete jesti sve ostalo, a ipak je nešto "na žlicu"), pečene patlidžane, pohane morske plodove i pohano povrće (krajnje ukusno iako meni teško pada pa ga zapravo moram izbjegavati) i prefini zapečeni špinat sa sirom. Od dojmljivijih tapas barova tu je Bodega Antonio Romero, koji je na finijoj razini usluge, no hrana je uistinu sjajna. Toliko porcija gulaša i pečenog choriza smo naručili da nam na kraju nisu naplatili jednu porciju; ne znam je li to iz ljubaznosti ili smo im već dosadili. Drugi tapas bar vrijedan spomena do kojeg smo se vozili je El Riconcillo, najstariji seviljski tapas bar osnovan u bivšem samostanu iz 1670., koji je više poput institucije nego običnog bara.

Što vidjeti? Ako mene pitate gdje god se okrenete imate nešto za razgledavanje i sve je novi vizualni doživljaj, ali ovo ne smijete propustiti: Plaza de España je vrlo impresivna, s prekrasno oslikanim minijaturama na pločicama, datira iz 1929. godine. Katedrala je također prekrasna i posebna građevina koja datira u 15./16. stoljeće i jedna je od većih iz tog razdoblja s posebnošću - dio katedrale čini toranj Giralda, nekadašnji minaret iz 12. stoljeća. Posjetili smo je u sumrak i doživjeli sjajnu igru svjetla na tom kamenu.

Osim toga zavirite u parkove i vrtove Real Alcazar te obiđite par građevina idealnih za šetnju uz razgledavanje poput Torre del Oro, Plaza de Torros, Archivo de Indias, zgrade andaluzijske vlade, koje su sve redom pod zaštitom UNESCO-a, te novija Metropol Parasol.

U novom gradu morate malo i shoppingirati. Barem zaviriti u Zaru (ili je opelješiti), pronaći neki dizajnerski butik da se počastite, poput simpatičnog Cuqui Castellanos, i u mom slučaju gotovo plakati što imate broj noge 41 jer su cipele sjajne i potpuno drugačije, ali to je za Španjolke velik broj i možda svega nekoliko pari čami u kutu. Zanimljiv suvenir je njihova keramika, ali nisam uspjela pronaći autentične primjerke, samo masovnu turističku proizvodnju.

Nakon što sve to rasporedite po danima, ne pretrpate raspored i uzmete u obzir siestu od 14 do 17 sati, bit ćete spremni za noćni izlazak. Što se izlazaka tiče, nema potrebe uopće izlaziti iz kuće prije 22 sati. Naš prvi susret sa Sevillom bila je subota navečer. Kasno smo stigli i dok smo uspjeli izaći van vrlo motivirani za tulumarenje i vrlo gladni bilo je gotovo 1 sat u noći i iako bi kuhinje trebale raditi do 1 nigdje nismo mogli dobiti hranu. Gotovo smo se vratili u hotel spavati jer sumnjam da bi nas mojito nahranio. No srećom u ulici punoj barova (Paseo de Cristobal Colon) vlasnik bara Flamingo je na naše molećive poglede rekao: "Yes, the kitchen is still open" (iako rijetko tko u Sevilli govori engleski). Tako sam pojela najfiniju pizzu (smatram je još uvijek najfinijom iako je vjerujem prosječna) i popila sjajan mojito po pristupačnoj cijeni od 5 eura, toliko sjajan da sam se vratila popiti ga "oproštajno" piće nakon par dana. Prilično umorni, iza 2 sata smo bili u hotelu tako da ne mogu reći što barovi preko puta mosta Triana skrivaju, ali izgledalo je privlačno i zabavno.

Naš najbolji izlazak dogodio se u ponedjeljak. Večer smo lagano započeli s pićem u spomenutom El Riconcillu iza 22 sata (nezamisliv koncept u Danskoj gdje trenutno živim). Mjesto je bilo prenatrpano mješavinom turista i Španjolaca te vrlo bučno. Naručili smo samo piće, za početak - ja sherry (sjetih se da sam čitala o tome), a on viski (iako samo jedan, količinski je izgledalo kao četiri pića). Sherry morate obavezno probati, u ponudi je od suhih od slatkih, a kad sam rekla konobaru da ne bih presladak, on je samo klimnuo glavom i donio mi nešto sjajno - između likera i rakije, ali puno lakše.

Zatim smo otišli u šarmantni tapas bar, gostionicu iza ugla da bi se vratili u El Riconcillo na desert i zadnje piće, podosta iza ponoći. Zanimljivo je da vam račun pišu na stolu kredom, no naravno da dobijete i digitalni. Malo sam promatrala ljude u gostionici gdje smo jeli i zamijetila lokalne stanovnike, sve na obroku s nogu u 23 sata - trudnicu s mužem, obitelj s dvoje djece, simpatičnog djedicu s kćerkom, dva para vani i dva para "šankera". Za neke sam se uistinu zapitala kad ustaju na posao?

Jedino mi je žao da nisam uspjela vidjeti flamenco, ali isključivo iz razloga jer je moj dragi priču zaključio ovako: "Mislim da je u redu da ja ne idem na flamenco budući da ti ne želiš sa mnom na borbu bikova".

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više