Tv fenomen: “Love Island” je Dinastija novog doba

Jedne večeri, tamo negdje početkom tjedna, kada se kiša nemilice slijevala niz prozorska stakla, nabasala sam na "Love Island". Neki tamo algoritam, koji zna da reality emisije gutam kao krafne u PMS-u, procijenio je da naprosto moram pogledati barem jednu epizodu
01.10.2022.
IMAGE SOURCE: Love Island

Večer je bila dosadna, mračna i lijena, kakve obično i jesu kišne večeri, pa me nije trebalo dugo nagovarati. “OK, ajmo vidjet’ kako se neznanci ‘vole’ u ovom realityju”, šapnula sam si tiho i stisnula play. Pet vitkih žena vretenastih bedara stajalo je uz rub bazena u sićušnim badićima i visokim štiklama, široko razvučenih osmijeha i “trovremenski taft” uvojcima koji su nježno lepršali na ljetnom povjetarcu. Sunce je pripeklo, a pozadina seta bila je idilična kao screensaver na Windowsima. A onda su, u slow motionu, iz neke seksi vile na Mallorci počeli kapati mlađahni muškarci, svi redom preplanuli i mišićavi Apoloni, s bijelim zubima kao iz reklame za Colgate, a ženice kraj bazena su se, pogledavajući jedna drugu, svako malo zahihotale. Voditeljica Caroline Flack tražila je od dama da svoj interes pokažu tako da iskorače jedan korak prema naprijed, a nakon što su to učinile prepustila je stasitom mladiću impresivne muskulature da odabere družicu glatkih bedara s kojom će u paru zaploviti avanturama “Love Islanda”. Svi su se osjećali počašćenima, osim ovih pred kraj. Kao kad smo na školskom igralištu birali timove za lanca probijanca i vraćali doma s traumama.

Kao što sam već napomenula, obožavam reality emisije. Gledam ih sve redom. Gledam ekipu koja skida kile na TV ekranima, gledam i ove koji kuhaju pjenice, piree i posteljice, gledala sam čak i one gole ljude koje u divljini nemilice bodu komarci dok gladni nastoje ubiti pastrvu nedovoljno oštrim štapom. Sve sam gledala. Ali najviše od svega me uzbuđuju reality emisije u kojima produkcija pobaca hrpu zgodnih i često polugolih ljudi po nekom rajskom otoku i kaže nam da su oni tu da nađu svoju srodnu dušu. Naravno da nisu na rajskom otoku da nađu ljubav. Tamo su da se kolju, vrište i drame. Jer homo sapiens voli gledati druge primjerke svoje vrste dok se kolju, vrište i drame. Jedna od takvih velebnih reality emisija je i “Ex on the Beach”, emisija na MTV-u u kojoj je sve super dok iz mora (!) ne počnu izlaziti bivši i bivše koji glade svoja mokra, seksi tijela, praćeni kolutanjem očima i vriskovima uzbuđenja golišave publike na otoku.

Dovoljno je samo da pogledate trailer i sve će vam biti jasno. Žene izranjaju iz oceana senzualno mašući dugim kosama, tipovi se oblizuju uživajući u dodirivanju svojih pektoralnih mišića… Maestralno.

Svaki put kad gledam “Ex on the Beach” razmišljam o tome koliko su dugo gnjurili Josha iz Essexa prije nego što su mu dali da izroni iz Atlantika. To me, iz meni nepoznatog razloga, silno zabavlja. Silno me zabavljao i Netflixov “Too Hot to Handle”. Opet, hrpa polugole ekipe, na nekom otoku (naravno), olfo nemaju pojma zašto su tamo. Svi su mladi, zgodni, singl i napaljeni k’o mačke u veljači. U vilu dolaze ekstatični i misle da će tjednima jahat’ jedni po drugima sve dok im se, posve neočekivano, ne obrati ženski glas iz nekog difuzora (?!) i raspline im sve snove o jahanju po neznancima. Naime, difuzor strogo zabranjuje promiskuitetno ponašanje i napaljenim natjecateljima otima pare ako ga ne slušaju.

Ustvari, znam zašto gledam takve emisije. Zato što je jebeno smiješno. Toliku količinu trasha nitko ne može shvatiti ozbiljno.

No, u reality niši u kojoj “polugoli zgodni ljudi traže ljubav na nekom otoku”, britanski “Love Island” je nedvojbeno najpopularniji. Priča je započela još 2005. godine s celebrity inačicom. Dvanaest britanskih singl celeba pet je tjedana tražilo “ljubav” pred kamerama na Fijiju, boreći se pritom za nagradu od £100,000. Emisija je doživjela samo dvije sezone, da bi se vratila deset godina kasnije, u izmijenjenoj verziji. Umjesto poznatih lica, produkcija je na rajski otok ovoga puta odlučila povesti anonimuse koje su pronalazili u noćnim klubovima, barovima, društvenim mrežama (i nešto kasnije, na Only Fansu). Iz sezone u sezonu “Love Island” privlačio je sve mnogobrojniju publiku, a u pretpandemijskoj 2019. emisiju je gledalo rekordnih 6 milijuna ljudi. Usto, svake se godine za sudjelovanje svojevoljno prijavi 100 tisuća ljudi! Zašto, pobogu, toliki silni milijuni bulje u TV ekrane gledajući nepoznate ljude kako pred kamerama “traže partnera”? Odgovor bismo trebali potražiti u ljudskoj psihologiji.

Guardian je napisao da je “Love Island” šekspirijanska drama, ja bih rekla da je “Love Island” Dinastija novog doba. Krcata aferama, prevarama, izdajama, konfliktima, lažnim prijateljstvima i vječitom potragom za ljubavi, “Love Island” je sapunica koja se pravi da to nije. Filing koji ti takvi realityji daju je kao da svakog dana sudjeluješ u najsočnijim trač sesijama. No, premda nam se čini da je riječ o spontanom slijedu događanja, jasno je da reality ne odražava stvarnost. Produkcija točno zna što se smije dogoditi, a što ne smije, ona potencira svađe, drame, prenaglašene emocije i filmske prevrate, gura natjecatelje u “pogrešne” odabire, baca “bombe” kada postane dosadno… Taman kad nam se učini da je netko pronašao “srodnu dušu”, produkcija razdvoji golupčiće i gurne ih u naručje drugih golišavih natjecatelja koji su baš sad, ups, slučajno ušli u vilu. Zvuči bešćutno, no produkcija itekako dobro zna da nitko ne želi gledati “običan” odnos u kojem se, budimo realni, većinu vremena ništa ne događa. Reality želi kondenzirati sve drame u osam tjedana i zabaviti publiku. Pod svaku cijenu.

Reality showovi prodaju se televizijskim kućama kao “društveni eksperimenti”. Oni možda to na neki način i jesu, no ne vjerujem da ih veliki postotak publike gleda tim očima. Gleda ih zato što vole virkati u tuđe živote, a da ih nitko ne vidi dok to čine. To nas kao ljude, izgleda, jako dobro zabavlja. Itekako se dobro sjećam kako su izgledale reality emisije početkom milenija. Bilo nam je dovoljno samo gledati neznance kako sjede na trosjedima i ćaskaju o totalnim glupostima. No, takav pristup nije bio održiv. Nitko ne želi gledati ljude koji vode iste dosadne živote kao i oni. Malo po malo, publika je postajala sve razmaženija i sve gladnija, a reality emisije morale su podignuti ljestvicu. Negdje putem, produkcija je zaboravila da su i natjecatelji samo ljudi s osjećajima, traumama i željama.

Reality se pretvorio u bešćutnu simulaciju stvarnosti koji se često poigrava ljudima samo u svrhu zabave. I, naravno, gledanosti. Na tom tragu, “Love Island” jedna je od najkontroverznijih reality emisija dosad.

Osim što su različite organizacije kritizirale show zbog lošeg odnošenja muških natjecatelja prema ženama te krivih poruka koju emisija šalje mladima, čak je i britanski Dom lordova raspravljao o utjecaju showa na mladež. Godine 2016. jednoj od natjecateljica, Zari Holland, oduzeta je titula Miss Velike Britanije zbog seksualnog odnosa pred kamerama, a kritike su postale sve glasnije nakon vala suicida. Nakon sudjelovanja u showu život si je oduzela Sophie Gradon, nekoliko tjedana poslije to je učinio i njezin dečko Aaron Armstrong, a nešto kasnije ubio se i Mike Thalassitis, koji je prije ulaska u show bio profesionalni nogometaš. U veljači 2020. u svom stanu u Londonu mrtva je pronađena i voditeljica Caroline Flack za koju je potvrđeno da je izvršila suicid. Čak je i Parlament Ujedinjenog Kraljevstva osnovao odbor koji se imao istražiti kakav je odnos produkcije prema sudionicima showa.

Mnogi novinari koji su dosad analizirali “Love Island” nazvali su ga fenomenom pop-kulture. On svakako to i jest. No, više nego o televiziji, on ustvari govori o publici. Govori o tome u kakvom svijetu živimo, kakvi nam podražaji trebaju da bismo bili zabavljeni, i koliko smo daleko u tome spremni otići. Glad publike za dramom i činjenica da se svega (pre)brzo zasitimo gurnula je reality nekoliko koraka predaleko. Kako će sve to na koncu završiti, ne znam, ali ako je “Love Island” ogledni primjerak, ne sluti na dobro.

SAZNAJ VIŠE: