Search

Allen VS. Farrow - istina je negdje tamo

Allen VS. Farrow - istina je negdje tamo

Tekst: Jordan Cvetanović


U vremenu opće neizvjesnosti i sveprisutne tenzije, svakog dana ispliva neka nova odvratna afera. Ranije, kada smo živjeli u ono doba skandala kao što je čuveni slučaj Monica Lewinsky iz Ovalnog kabineta, nekako se činilo da svijet ipak djeluje čednije nego što se to čini danas. Prateći vijesti i ono što se događa oko nas, stječe se dojam da više nitko nije siguran i da svaka obitelj krije mračne tajne o kojima se može komotno snimiti dokumentarac u više nastavaka.

Allen VS. Farrow - istina je negdje tamo (фото 1)

Bilo me strah pogledati najnoviji projekt HBO documentaries produkcije o intrigantnom slučaju Woody Allen protiv Mie Farrow i obrnuto. Prije svega jer me uznemiravaju osobne priče zlostavljanja djece ili bilo kakve obiteljske patologije iz dubina podruma da bih mogao tako provesti relaksirani vikend, a s druge strane pripadam onima koji obožavaju njegove filmove. Sebično nisam htio zauvijek uništiti sliku o geniju iz New Yorka koji svake godine snimi po jedan film za koji se teško može reći da je holivudsko smeće. I prošlo je više od mjesec dana od premijere “Allen vs. Farrow”, koji je u kratko vrijeme ozbiljno podijelio obožavatelje i jedne i druge strane, tako da sam jednostavno morao vidjeti o čemu se radi. I iskreno, ne znam što da mislim nakon četiri epizode odgledane u dahu - imao sam osjećaj kao da sam netko kome se netko ispovijeda saopćavajući jezive istine i ako ne odem to odmah prijaviti, zauvijek ću nositi taj grijeh na duši, a istovremeno u meni se javio obrambeni mehanizam kao kada znate da vam neka reklama prodaje priču ili sliku koja u stvarnosti, zapravo, nije takva.

TKo je ovdje ubojica?

Dodatni problem je, čini mi se, što se u filmu “Allen v. Farrow”, redatelji Kirby Dick i Amy Ziering poigravaju s dva snažna trenda današnje popularne kulture: prvi je zapravo ogroman apetit za istinskim krimi dokumentarcima, a drugi je, preispitivanje prošlosti, osvrt na neko daleko vrijeme kada ljudima nije padalo na pamet da se treba boriti za socijalnu pravdu. Ova dva elementa su ključne karakteristike i ovog filma, jer ako krimi-dokumentarac ne prati određenog ubojicu ili konkretan slučaj, ljepota ovog žanra leži u njegovoj dvosmislenosti. Tada se publika pretvara u detektiva koji će vam presuditi, baš kao što je to slučaj s podcastom “Serial” ili Netflix evergreenom “Making a Murderer”.

Zato slučaj "Allen v. Farrow" predstavlja idealan materijal za ovakvu vrstu dokumentarne sage, s obzirom na to da se nikada do kraja nije znalo kako stoje stvari - uvijek je bilo previše nejasnoća od kojih su mnoge zaboravljane ili, kako to većina voli misliti, zataškane. Na primjer ranih 90-tih, svi smo bili više skandalizirani vezom Woodyja i Mijine posvojene kćerke Soon-Yi Previn, nego što je bilo tko uopće spominjao zlostavljanje djeteta u potkrovlju. Ali, od 2014. godine, kada su Dilan i Ronan započeli hrabro govorti protiv svog oca, javnost i mediji su jedva dočekali da dobiju novu kost za glodanje, usredotočujući se na tvrdnje o pedofiliji i odvratnom zlostavljanju djece.

Nismo obaviješteni

Allen VS. Farrow - istina je negdje tamo (фото 2)

Doduše, razumijem da nema čovjeka na planeti koji bar jednom nije pomislio da čudni djedica s naočalama koje nikada ne mijenja i kariranim šeširićem, koji nekontrolirano priča, nije sav svoj. Sumnji ide u prilog i činjenica da su sam Allen i Soon-Yi Previn odbili sudjelovati u ovoj mini seriji, iako su se nedavno oglasili da ih autori filma nisu na vrijeme “obavijestili”. Sve to zajedno, uključujući i onu konferenciju za novinare iz 1992. godine, gdje Allen izgleda uvježbano ožalošćen i slomljen, teško može sakriti strašne tajne koje izviru iz, na prvi pogled, idiličnog doma Mie Farrow. Dijapazon tvrdnji koje sve osobe iz najnovijeg dokumentarca iznose dobrano oslikavaju njujorškog intelektualca kao još jednog u nizu bahatih, perverznih predatora koji misli da zahvaljujući novcu i statusu može raditi što ga je volja.

Zaista je teško presuditi u ovom slučaju, naročito kada postanete svjesni da se autori nedvosmisleno i nekritički stavljaju na jednu stranu, što je i prirodno - na stranu slabijeg i stranu žrtve. Iako je poznato da, a sada sve više, lažne prijave zlostavljanja su jako rijetke, publika u ulozi porote koja pažljivo prati saslušanja iz epizode u epizodu, zbunjeno traži još dokaza kako bi čiste savjesti mogla kazniti počinioca. U međuvremenu, mnogi su se zakleli da više neće gledati filmove Woodyja Allena, a meni se kao njegovom velikom obožavatelju nametnulo ono čuveno pitanje treba li zaista odvajati umjetnost od privatnog života? Uvijek sam tvrdio da ne, jer ako umjetnik ne živi u skladu s djelima koje stvara, znači da masno laže i da nas vrti oko prsta. U tom smislu, bojim se da je nemoguće njegove filmove više gledati istim očima, makar koga je briga, jer iz njegove perspektive osobe u dubokoj starosti, on je uradio sve što je oduvijek želio.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više