Search

Povijesni miks iliti koliko moderne trebaju biti suvremene filmske adaptacije?

Povijesni miks iliti koliko moderne trebaju biti suvremene filmske adaptacije?

Tekst: BURO.


Image: BURO.

Neobična stvar se događa u svijetu filma i serija, pa tijekom prošle i u ovoj godini sve češće svjedočimo oživljavanju starih priča i povratku stoljeća, dva unatrag, na koje se sada gleda iz malo drugačije perspektive i puno drugačijim očima. Životi povijesnih ličnosti, točnije žena koje su nam poznate iz povijesti od Katarine Velike preko Emily Dickinson do Shirley Jackson i mnogi ženski romani i njihove junakinje pojavljuju se u novim adaptacijama na malim i velikim ekranima. Samo, s jednom značajnom razlikom - radikalnim zaokretom i fokusom na karakter junakinje umjesto na priču, a pogotovo na račun povijesnih činjenica.

Greta Gerwig je adaptirala klasik Louise May Alcott "Male žene" objavljen 1868. godine, tako da je radnji udahnut svjež duh, iskrenost i neposrednost junakinja, koja ne postoji u samim retcima knjige, ali odjednom priča o četiri sestre tijekom građanskog rata ispričana njenim jezikom, uopće ne djeluje tako daleko. Pa tako Saoirse Ronan koja igra Jo March, mladu, ambicioznu i samouvjerenu djevojku koja je pomalo i autobiografski portret same Alcott, nerijetko tijekom filma u žaru rasprave i nadmudrivanja, udari Laurieja (Chalamet) u rame. Njezine sestre se posvađaju pa se i pobiju, Jo i Laurie se osame i plešu u mraku. Sve do reda nešto što teško da bi se događalo u Novoj Engleskoj u 19. stoljeću, i iako priča i sama suština radnje ostaju isti, sve oko nje je daleko neposrednije i opuštenije i da nije kostima koji nam ukazuju da nije u pitanju suvremen trenutak, gledajući Ronan, lako bismo barem na trenutak mogli pomiješati je li na ekranu film "Lady Bird" ili "Male žene".

Povijesni miks iliti koliko moderne trebaju biti suvremene filmske adaptacije? (фото 1)

 

Ista situacija je i s novom serijom "Dickinson" koja približava život mlade pjesnikinje Emily Dickinson. Prava Dickinson je, kako povijest kaže, bila veoma povučena i introvertna, kreativna, ali ne previše nametljiva i pomalo nesigurna u svoj talent. U novoj verziji, ona je dobila nešto drugačiji život i ozbiljno ga živi. Glasna je, odlučna u svojoj namjeri da postane poznata i priznata, šaljiva je i razigrana, svira zamišljenu gitaru dok pleše i pjeva s prijateljicama i zamahuje kosom kao da je na najboljem tulumu nasred plesnog podija. Nova serija "Velika" je tek brutalno razigrana i već u naslovu skreće pažnju na odnos kakav ima s povijesnom pričom i pod zvjezdicom stavlja da je u pitanju samo "povremeno istinita priča". Seriju potpisuje Tony McNamara koji već ima iskustva s povijesnim remiksom s obzirom na to da je autor scenarija za film "Miljenica" koji savršeno koketira s povijesnim podacima. Na sličan način ni "Velika" nije zainteresirana za točnost povijesti ruske monarhije 18. stoljeća. Naime, Katarina dolazi na ruski dvor kao mlada princeza sa svega 19 godina, dok je u stvarnosti Katarina na dvor došla tek s 35, bila je već majka i daleko manje naivna i razigrana. Međutim, neopterećen biografskim podacima i pedantnom ozbiljnošću McNamara donosi istinu samo sporadično, a zapravo u središte stavlja priču o živoj osobi od krvi i mesa, a ne o povijesnoj figuri čiji se karakter, vrline i mane ne dovode u pitanje, slično kao što je to Sofia Coppola učinila u filmu "Marija Antoaneta."

 

Prilično fiktivni prikazi povijesnih likova ili junakinja klasika, svojim ponašanjem nerijetko odstupaju od vremena koje prikazuju, ali što više vrludaju to su bliže našem suvremenom shvaćanju i ono što je neophodno zapitati se je što nam ovakve adaptacije zapravo nude? Zašto se sve veći broj redatelja okreće povijesti, da bi se iz nje vratili s izmijenjenim pričama, zašto ih transformiraju i što sve to donosi?

Povijesni miks iliti koliko moderne trebaju biti suvremene filmske adaptacije? (фото 2)

 

Za početak, značajnu promjenu percepcije. Njihova gluma i na momente prilično izmijenjena priča uvlače gledatelja, možda baš i zbog anakronosti kojom odišu. Nije baš jednostavno osjetiti se bliskim i razumjeti nekoga s kraja 19. stoljeća, ako u njemu i ostane i nastavi biti prikazivan na isti način kao do sada, dok je veoma jednostavno prisjetiti se ličnih emotivnih bura i razočaranja gledajući Katarinu kako se nosi sa svojim razočaranjima, ambicioznošću i velikim planovima i na neki način poistovjetiti se s njom. Iako je njezina naivnost doduše povremeno toliko apsurdna da je jasno da je puno toga ultimativna fikcija. Da je lakše poistovjetiti se i bolje razumjeti - je, ali stvari ne ostaju samo na tome. Čini se da postoji još jedna poruka, dublja od površne privlačnosti i razumijevanja. Sve one jesu anakrone junakinje, i ne baš u potpunosti povijesno točno prikazane, ali na kraju dana, sve je izvjesnije da im uopće to i nije svrha. Teško da je bilo tko gleda seriju "Velika" u potrazi za povijesnim činjenicama i novim znanjem o Rusiji otprije dva stoljeća, dok smo "Male žene" odgledali u već toliko adaptacija da je sasvim prirodno da najnovija ode korak dalje.

Povijesni miks iliti koliko moderne trebaju biti suvremene filmske adaptacije? (фото 3)

 

Nove "Male žene" su mnogo jasnijih želja spram sebe i života, glasnije i sigurnije u sebe nego što su to Alcottine junakinje originalno. Gledajući "Dickinson" dobivamo potpuno novu perspektivu na umjetnicu koja je vrlo opuštena i sigurna u svoju kreativnost i da je 21. stoljeće bila bi ozbiljna raverica, a "Velika" ima beskrajan niz kontradiktornosti. I poznato je da je veoma modernizirano, možda čak i pretjerano. Ali se obraća suvremenom svijetu i suvremenim djevojkama i kao da zapravo svi ti filmovi i serije donose priču o nadženama koje su u svako doba iste. Pune želja, ambicija, planova... I možda nekoliko stoljeća unatrag nisu imale prilike i uvjete da budu sve ono što su mogle, ali zato mi sada imamo, da im naknadno ponudimo živote i slobode koje bi im se sigurno svidjele. Da ispričamo njihove priče na drugačiji način i sagledamo ih iz nove perspektive i kao nekoga s kim možda imamo i puno sličnosti. Uostalom, tko stvarno, sa sigurnošću, može znati da nije bilo tako i da sve one i nisu bile baš kako su sada predstavljene, samo što društvo nije dozvoljavalo da se to zna. Kao što bi Emily Dickinson u seriji rekla: "Možda su samo toliko uplašeni da ćemo, ako nas nauče kako svijet funkcionira, mi naučiti i kako da ga preuzmemo". Možda i hoćemo.

Leave a comment

više