Search

Uhodite li bivšeg na društvenim mrežama?

Uhodite li bivšeg na društvenim mrežama?

Tekst: Teodora Jeremić


Tko god da ima makar i samo jedan prekid u svojoj osobnoj povijesti (a to su, po svoj prilici, svi ikada, čak i oni koji se mogu pohvaliti da im veze stvarno idu od ruke) zna da nije baš ugodna situacija prekidati vezu. I uopće nije važno s koje strane se nalazimo, svakako će biti zeznuto. Netko će biti povrijeđen, nekoga će boljeti više nego što je očekivao, netko usprkos svim zastavicama neće razumjeti kako se sve to stvarno i dogodilo, bit će i suza, i ružnih riječi, i lupanja vratima, i blokiranja na mrežama, a možda i puno tišine koju je teško objasniti ali je jedna od težih koja se može iskusiti.

Baš zbog toga što NIJE NITI lIJepo niti zabavno, gotovo svi pokušavamo sve priče završiTI po kratkom postupku i sa što manje kontakata i repova, što u MODERNOM svIJetu podrazumIJeva i gotovo instinktivno brisanje DOTIČNE osobe s društvenih mreža.

U svom životu sam svjedočila svakojakim primjerima prekida i razilaženja, i vidjela mnogo prijatelja koji se poslije s bivšim partnerom (usprkos godinama koje imaju), razračunavaju i brisanjem i otpraćivanjem na društvenim mrežama, i prebijaju stare račune služeći se “ne želim to gledati” i “na pada mi na pamet pratiti svaki njen/njegov dan” izgovorima. I nisu u pitanju samo izgovori. Ima tu mnogo i istine jer stvarno ne mogu, a i ne znaju kako to drugačije hendlati. A nije ni da nisu u pravu.

Orbitirati po virtualnom prostoru nekada najbliže osobe, ali zapravo samo gledati iz prikrajka kako se odvija neki nama sasvim nepoznat život često ne donosi ništa više od nervoze i ljubomore. Budući da se to čini kao prilično nepotreban izvor problema i dodatni stresor kojih je već previše u svakodnevici, prirodno je da brže bolje požurimo sve to otkloniti.

Da krenemo sa svime od nule i počnemo ljubav iz početka. Prvo sa samima sobom, a zatim i s nekim novim, AKO imamo sreće i dobro smo savladali neke prethodne lekcije koje ne želimo ponOVITI.

I, ruku na srce, upali ponekad. Stvarno upali i neko vrijeme ti i bude malo bolje jer ti barem ne iskaču nepoznata imena uz ona poznata, fotografije na novim mjestima s novim ljudima, neke sasvim osobne i super nerazumljive fore, i emojiji koktela uz nepoznato ime.

Ja doduše spadam u onu drugu kategoriju koja uvijek želi znati, čak i po cijenu toga da zamišljam kako onaj story sigurno znači da se slavi nešto sjajno o čemu nemam pojma, ili je u pitanju novi dejt s osobom koja sasvim očigledno nisam ja, što dalje otvara em beskrajan niz potencijalnih scenarija em kartu u jednom smjeru u pravcu trosatnog “istraživanja". Složit ćemo se ne previše korisno, i definitivno ne nešto što bi moji prijatelji podržali kao uspostavljanje zdravih granica.

Međutim, ono što je stvarno dobro pitanje je što je uopće zdravo? Daleko od toga da tvrdim da je vrebanje iz offlinea savršeni put ka prebolijevanju ali moram priznati da mi se ni apsolutno ignoriranje i ultimativni damnatio memorie ne čine takvim. Nešto u toj praksi totalnog negiranja nečijeg postojanja me podsjeća da postoji jedna jako važna lekcija koju često ispustimo u hypeu općeg bodrenja da više nikada ne gledamo preko ramena u taj svijet u kojem smo nekada bili, i da se ne okrećemo ni milimetar unazad da vidimo što radi onaj čije se ime ne smije spominjati.

A to je, da izbJegavanje nije jednako procesuiranju. ŠtOviše, ugrožava ga, i PREkid i osobu s kojom smo PREKINULI (ili ok, ona s nama) ignoriRANJEM samo pretvaramo u čudovište kojE nam spava pod krevetom pod koji ne smIJemo zaviriTI.

A pravi korak naprijed se ne čini bježanjem, već upravo zavirivanjem. Ne tako što živimo na nečijem profilu čekajući najmanji znak života, i držanjem sebe prikovanim za mjesto s kojeg moramo ustati i pokrenuti se (svidjelo nam se to ili ne), ali ne ni tako što u potpunosti ignoriramo postojanje nekoga bez koga se donedavno nismo mogli niti zamisliti. I zato predlažem jednu alternativnu metodu. Ne zabranjivati sebi ništa. Biti umjeren. Baciti pogled s vremena na vrijeme. Ne kao nadu, niti kao ideju da će se nešto promijeniti, a ponajmanje kao priliku da se uspostavi komunikacija koje više nema, već samo kao neophodan reality check.

Kao dokaz da je taj neko još uvijek tu, živ je, kreće se, izlazi, mimoilazimo se po gradu i životu, radi, zaljubljuje se, odlazi na tržnicu, kuha ručak s nekim drugim, putuje, još uvijek sluša dobru muziku i ima nevjerojatan osjećaj za pronalazak sjajnih knjiga, ali i kao podsjetnik da sve to više nema nikakve veze s nama. Zaviriti u stari-novi svijet, da bismo prihvatili realnost, i shvatili da o njoj suštinski ne znamo više ništa. I da je to sasvim OK. A nije ni toliko strašno kako se čini. Obećajem.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više